USTANAK OLOVKOM: Može li Bosna i Hercegovina biti naša jedina stranka?

 

USTANAK OLOVKOM: Može li Bosna i Hercegovina biti naša jedina stranka?

 Primiče se još jedan 4. juli. Ove godine navršava se tačno 85 godina od historijske odluke Politbiroa KPJ o podizanju ustanka u okupiranoj, raskomadanoj i obezglavljenoj Kraljevini Jugoslaviji. Iz današnje perspektive komfora, apatije i vječitog izgovora kako se „ništa ne može promijeniti“, vrijedi se podsjetiti golih činjenica iz tog ljeta 1941. godine.

U tom trenutku, Partija je bila zabranjena, proganjana i djelovala je iz duboke ilegale. Imala je jedva 12.800 članova i oko 60.000 skojevaca. Nasuprot njih stajala je najbrutalnija i najmoćnija vojna mašinerija u historiji čovječanstva, podržana domaćim kvislinzima i izdajnicima svih boja. Matematika je govorila da nemaju nikakve šanse. Logika je nalagala da se sakriju i čekaju da oluja prođe.

Ali oni nisu brojali neprijateljske tenkove, nego su mjerili sopstveni moral i spremnost na žrtvu. Između udobnosti pokoravanja i izvjesnosti smrti na vješalima ili u borbi, izabrali su borbu. I uspjeli su. Upalili su svjetlo usred potpunog evropskog mraka.

Dok razmišljam o tom historijskom fenomenu, ne mogu a da ne pogledam u kalendar ispred sebe. Pred nama je oktobar. Pred nama su izbori. I sve češće hvatam sebe kako ljudima govorim: naš predstojeći izlazak na birališta mora biti naš ustanak. Naše oslobađanje od straha, od ucjena i, što je najopasnije, od apstinencije.

Danas nam ne trebaju puške. Danas je olovka naša jedina i najjača municija.

Ali da bismo tu olovku uopšte uzeli u ruku, moramo pobijediti onaj tihi, puzajući strah koji nam vlast godinama sistemski nameće kako bi vladala. Danas nas ne straše logorima i strijeljanjima, ali nas drže u modernom ropstvu ucjenjujući nas golom egzistencijom. Ljudi šute i saginju glavu jer se boje da će izgubiti posao u nekoj javnoj ustanovi, da im dijete neće dobiti stipendiju, da će im propasti biznis ako javno kažu šta misle, ili da će im ukinuti neku mizernu socijalnu pomoć. Vlast je od države napravila privatni feud u kojem se poslušnost kupuje, a neslaganje kažnjava.

Uz taj ekonomski, vlast nam nameće i duboki duhovni kavez, u čemu im sramnu ulogu igraju vrhovi vjerskih zajednica. Umjesto da budu glas savjesti, morala i utjehe obespravljenima, oni su se pretvorili u direktne političke logističare vladajućih partija. Sa minbera i oltara, umotano u vjerske dužnosti, vjernicima se suptilno ili potpuno otvoreno suflira za koga moraju glasati. Skrivajući se iza brige za narod, vjerski lideri zapravo čuvaju privilegije političkih moćnika, dok istovremeno anesteziraju vjernike i ulijevaju im strah da je svaka pobuna protiv korumpirane vlasti zapravo izdaja sopstvenog identiteta.

Zato nam je danas, više nego ikad, potrebno i oslobađanje od tog klerikalnog uticaja. Istinski ustanak podrazumijeva i povratak vjere tamo gdje joj je i mjesto – u srca i privatnost ljudi, a njeno potpuno micanje iz izbornih inženjeringa. Ako su 1941. godine i vjernici i ateisti znali prepoznati lažnu moralnu brigu onih klerika koji su paktirali sa zlom, moramo i mi danas progledati i shvatiti da se Bog ne nalazi na glasačkom listiću niti u stranačkim centralama.

I baš tu moramo povući najvažniju paralelu sa ustanicima iz 1941. godine. Pomislimo na trenutak na taj nivo morala: ti mladi ljudi su u ustanak išli svjesni da mogu izgubiti rođeni život. Ostavljali su porodice, domove, mladost i budućnost, idući u potpunu neizvjesnost pod mecima. Stavimo na kantar tu spremnost na ultimativnu žrtvu naspram našeg današnjeg straha od gubitka stranačkog posla ili sitne privilegije. Ako su oni imali hrabrosti da pred cijevima zloglasnih imperija brane pravo na postojanje, zar mi nemamo toliko dostojanstva da iza paravana, u potpunoj tajnosti i sigurnosti glasačke kutije, zaokružimo slobodu bez straha da će nas iko vidjeti?

Moja osnovna teza u ovom kritičnom, prelomnom vremenu jeste da – metaforički rečeno – u oktobru jedina stranka za sve nas mora biti Bosna i Hercegovina. Šta to zapravo znači? To znači da je kucnuo čas u kojem sve naše ideološke, političke, pa i lične razlike moramo staviti u stranu. Moramo se okupiti oko onog minimalnog, a zapravo najvećeg zajedničkog imenitelja: oko opstanka ove zemlje, vladavine prava, prava na dostojanstven život i budućnosti generacija koje dolaze.

Baš onako kako su to uradili Titovi partizani četrdesetih godina prošlog vijeka. Među njima nisu svi bili ubijeđeni komunisti; u šumu su otišli i radnici, i seljaci, i profesori, i vjernici, i ateisti, jer su znali da bez slobodne teritorije i uništenja fašizma nijedna njihova pojedinačna ideja ili identitet ne vrijede ništa. Prvo se brani kuća, pa se tek onda dogovara o rasporedu namještaja.

Da je takvo jedinstvo moguće i danas, u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini, ne moramo dokazivati komplikovanim političkim teorijama. Dovoljno je pogledati tribine kada igra fudbalska reprezentacija BiH.

U tim trenucima, kada se hiljade ljudi slije na stadion ili ispred ekrana, niko nikoga ne pita za ime, partijsku knjižicu, kanton ili entitet. Disanje je ujednačeno, energija je zajednička, cilj je jasan. Ta nevjerovatna, masovna sinergija oko jedanaest momaka na terenu je živi dokaz da mi znamo i možemo biti jedno kada prepoznamo zajednički ponos i interes.

Zašto onda tu energiju sa stadiona ne bismo prelili na biračka mjesta? Ako možemo devedeset minuta gorjeti za reprezentaciju, možemo i tih pet minuta u oktobru odvojiti da spasimo državu u kojoj ta reprezentacija živi.

Bilo bi kukavički i nepravedno prema onim herojima iz 1941. godine da danas odustajemo jer nam se „gade političari“ ili jer mislimo da je „sve namješteno“. Ako su oni u opancima, bez oružja i hrane, mogli krenuti protiv Trećeg Rajha, možemo i mi prošetati do glasačke kutije bez straha da će nam se išta desiti.

Sve je do nas. Oktobar je naša šansa da pokažemo da šutnja nije otpor, već da je otpor čin odgovornosti i ljubavi prema domovini. Bosna i Hercegovina je naša jedina stranka. Izađimo i pobijedimo.