TIŠINA KAO SISTEM: Od Liska parka do trideset nerazjašnjenih smrti

TIŠINA KAO SISTEM: Od Liska parka do trideset nerazjašnjenih smrti

Incidenti u Mostaru rijetko su proizvod slučaja. Kada se 13. jula, tačno na 34. godišnjicu formiranja Prve mostarske brigade (kasnije 41. slavne i 441. viteške brigade), neposredno prije najavljenog odavanja počasti žrtvama na privremenom ratnom groblju u Liska parku ostave svinjska glava i neonacistička obilježja, to se u ovdašnjem političkom narativu uobičajeno karakteriše kao „izolovani čin vandalizma“. Međutim, smještanje ovog događaja u širi sociopolitički kontekst otkriva sasvim drugačiju dijagnozu: riječ je o precizno tempiranoj poruci unutar dugogodišnjeg kontinuiteta u kojem se strah, brisanje istorijskog pamćenja i sistemska pasivnost koriste kao alati za održavanje statusa quo.

Ono što ovaj čin čini paradigmatičnim nije samo njegova sirova vulgarnost, već reakcija koja je uslijedila. Ili, preciznije, odsustvo reakcije. Zid tišine koji se nadvio nad ovim incidentom – od akademske zajednice, preko vjerskih institucija, pa sve do deklarativnih osuda političkih lidera koje više služe pacifikaciji javnosti nego rješavanju problema – razotkriva duboku patologiju poslijeratnog Mostara.

1. Istorijski slojevi nasilja nad prostorom: Sudbina harema Kantarevac

Da bismo razumjeli simboličku težinu skrnavljenja Liska parka, moramo se vratiti korak unazad, u vrijeme kada ovaj prostor nije bio definisan modernom cestom i parkovskim klupama. Liska park i obližnji stadion Kantarevac nekada su činili jedinstvenu cjelinu – harem Kantarevac, istorijsko ukopno mjesto formirano na vakufskom zemljištu džamije hadži Memije.

Tokom 1950-ih godina, u duhu tadašnjeg jugoslovenskog komunističkog progresa, ovaj prostor je doživio brutalno pravno i fizičko nasilje. Harem je 1954. godine potpuno poravnat, nišani su počupani (nerijetko završivši kao građevinski materijal za okolne stambene zgrade i obližnje korito Radobolje), a lokacija je prenamijenjena u sportsko igralište i park. Protiv ove devastacije tada je usamljenim, ali istorijski glasnim protestnim pismom istupio samo Husaga Ćišić, podsjećajući vlasti da se radi o nacionalnom i kulturnom kapitalu i počivalištu onih koji su gradili Mostar.

Paradoks istorije htio je da se 1992. godine, pod bjesomučnim granatiranjem grada kada je pristup gradskom groblju Sutina i Šarića haremu bio fizički odsječen, ovaj prostor silom prilika vrati svojoj prvobitnoj namjeni. Liska park je ponovo postao groblje – nužno utočište u koje su kopani borci i civili svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.

Kada neonacisti danas ostavljaju simbole mržnje na ovom mjestu, oni ne skrnave samo privremeno ratno groblje; oni skrnave istorijski prostor koji je već jednom bio izložen brutalnom brisanju identiteta. To je kontinuitet zatiranja istorijskog pamćenja u kojem se žrtvama ne dozvoljava čak ni mir pod zemljom.

2. Pravosudno-policijski šablon: „Istraga u toku“ kao amortizer javnosti

Opstanak ovakvih incidenata omogućen je specifičnim institucionalnim okvirom. Uloga kantonalnog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP HNK) i nadležnog Tužilaštva u ovakvim situacijama ne predstavlja nefunkcionalnost sistema, već njegovu najefikasniju funkciju.

Protokol koji se aktivira nakon svakog sličnog incidenta uvijek je identičan i odvija se u tri faze:

Tehnička pacifikacija: Izlaskom na teren vrši se uviđaj, prostor se ograđuje žutom trakom, a medijima se šalje štura informacija da je „istraga u toku“. Ova formulacija u bosanskohercegovačkom pravosudnom rječniku ne označava dinamičnu potragu za počiniocima, već administrativnu ladicu u koju se slučaj odlaže.

Kupovina vremena: Vrijeme je najbolji saveznik sistema. U prvih 48 sati javnost reaguje emotivno i zahtijeva odgovore. Nakon sedam dana, fokus medija se pomjera na nove krize. Nakon mjesec dana, slučaj faktički prestaje da postoji za institucije, dok u javnosti ostaje samo nejasan osjećaj nemoći.

Prebacivanje krivice na tehničke nedostatke: Umjesto identifikovanja ideološke pozadine i konkretnih izvršilaca, fokus se prebacuje na to da li je lokacija bila pokrivena video-nadzorom ili adekvatno ograđena. Time se krivica sa počinioca i nefunkcionalnog aparata suptilno prebacuje na sam prostor koji je eto, sam po sebi, „težak za osiguravanje“.

3. Kontinuitet nekažnjivosti: Trideset nerazjašnjenih poslijeratnih smrti

Današnji akti vandalizma i skrnavljenja grobalja direktni su nasljednici najmračnijeg poglavlja poslijeratne Hercegovine – serije od tridesetak nerazjašnjenih ubistava na nacionalnoj osnovi koja su se dogodila nakon potpisivanja mirovnih sporazuma.

Od povratnika u prigradska naselja koji su ubijani na svojim kućnim pragovima, preko niza terorističkih napada i atentata na policajce u podijeljenom gradu kasnih devedesetih, pa sve do običnih građana koji su stradali jer su se našli na „pogrešnoj“ strani nevidljivih linija razgraničenja – ova ubistva su ostala trajna siva zona bh. pravosuđa. Pravna država je na ovim slučajevima položila oružje, a preciznije rečeno, politički dogovor je naložio da se ti slučajevi nikada ne rasvijetle.

Politička funkcija tih nerazjašnjenih ubistava bila je uspostavljanje i održavanje unutrašnjih, mentalnih granica. Ona su funkcionisala kao krvavi konsenzus vladajućih elita koji je poručivao: integracija i povratak su opasni, ostanite u svojim etničkim torovima.

Kada pravosuđe tri decenije šuti o ubistvima, potpuno je prirodno da policija danas ne može ili ne želi pronaći autore fašističkih grafita ili one koji ostavljaju svinjske glave na grobovima. Poruka je ostala identična, samo je njen intenzitet prilagođen vremenu. Nekada se granica crtala metkom; danas se ona održava simboličkim nasiljem i institucionalnom šutnjom.

4. Sociologija iscrpljivanja: Kako se gnjev pretvara u apatiju

Kada građani posmatraju ovaj tridesetogodišnji kontinuitet – od nerazjašnjenih grobova iz devedesetih do incidenata u Liska parku – u njima se formira opasan, ali racionalan zaključak: „Sve je ovo davno dogovoreno.“

Ova rečenica, koja se sve češće čuje na mostarskim ulicama, nije samo izraz teorije zavjere. Ona je nusproizvod dugotrajnog psihološkog iscrpljivanja. Vladajuće elite su uspjele u namjeri da opravdani građanski gnjev, koji bi u funkcionalnim društvima doveo do smjena ministara i uličnih protesta, pretvore u potpunu rezignaciju.

Ovaj proces se odvija kroz tri faze:

Saturacija strahom: Konstantno držanje društva na ivici incidenta stvara hronični umor. Ljudi više nemaju emocionalni kapacitet da reaguju na svaku novu provokaciju.

Normalizacija abnormalnog: Kada se incidenti ponavljaju bez ikakvih pravnih konsekvenci, oni postaju dio svakodnevnog ambijenta. Skrnavljenje spomenika ili grobova počinje se posmatrati kao elementarna nepogoda – nešto što se periodično dešava i na šta se ne može uticati.

Gubitak političkog subjektiviteta: Građanin koji povjeruje da je sve unaprijed dogovoreno i da institucije nikada neće zaštititi njegovo dostojanstvo, prestaje djelovati kao građanin. On se povlači iz javnog prostora, odustaje od borbe za promjene i fokusira se isključivo na preživljavanje u privatnoj sferi.

5. Egzodus kao jedini preostali oblik protesta

Krajnji rezultat ove sistemske proizvodnje apatije jeste demografski kolaps. Egzodus koji danas prazni Mostar i cijelu Bosnu i Hercegovinu nije primarno ekonomski motivisan. Ljudi ne odlaze samo zbog niskih primanja; oni bježe od nepodnošljivog osjećaja nepravde i spoznaje da žive u društvu u kojem mrtvi nemaju mira, a živi nemaju perspektivu.

U situaciji kada su javni prostor i institucije zarobljeni, a kanali za artikulaciju nezadovoljstva blokirani, odlazak iz zemlje postaje jedini preostali oblik protesta. To je tihi, pojedinačni bunt protiv sistema koji se hrani strahom. Napuštanjem zemlje, građani zapravo poručuju elitama da odbijaju igrati ulogu u njihovom davno režiranom scenariju.

Zaključak

Incident u Liska parku ne smije se posmatrati izolovano, niti kroz prizmu pukih emocija. On je lakmus papir našeg društvenog stanja. Dokle god ubistva iz prošlosti ostaju nerazjašnjena, a današnji akti mržnje prolaze bez političkih i pravnih konsekvenci, Mostar će ostati zarobljen u stanju kontrolisane nestabilnosti.

Tišina koja prati ove događaje nije znak mira; to je znak kapitulacije pred sistemom koji opstaje upravo na našem strahu, našoj apatiji i našem odlasku. Pitanje koje se postavlja pred preostale građane nije više kako spriječiti sljedeći incident, već koliko dugo smo spremni pristajati na ulogu nijemih svjedoka u gradu koji se sistematski lišava sopstvenog dostojanstva.