SILIKONSKI IDENTITETI: Kako nam je estrada progutala korijene

 

SILIKONSKI IDENTITETI: Kako nam je estrada progutala korijene

Oni koji danas sjede u foteljama megaministarstava za kulturu, obrazovanje i ostale nuspojave birokratije, odavno su shvatili jednu stvar: narodom se najlakše vlada kada mu amnezija postane prirodno stanje. Kada se kultura spusti na nivo „zadnje rupe na svirali“, ona prestaje biti prostor kritičke misli i postaje pogon za proizvodnju poslušnih glasačkih stada. A da bi stado bilo homogeno, njegova prošlost se mora prepisati, ušminkati i – ako treba – uvesti sa strane.

Svjedočimo najperfidnijem obliku autokulturne kolonizacije. Pod krinkom „očuvanja tradicije“, politički i estradni inženjering sistematski briše autentični, žilavi kod ovog podneblja, zamjenjujući ga plastičnim, uvezenim identitetima. Pogledajmo teren, tamo gdje bi tradicija trebala da živi, a zapravo umire u kiču.

U Posušju, u srcu hercegovačkog krša, umjesto opore, divlje i iskonske gange – koja je na UNESCO-voj listi zaštićene baštine kao krik opstanka na kamenu – danas se forsira festival klapskog pjevanja. Ganga je, valjda, previše gruba, previše hercegovačka, nedovoljno „urbana“ za nove političke smjernice. Zato se uvozi pitomi, dalmatinski primorski melos. Cilj je jasan: izbrisati specifičnost hercegovačkog čovjekog koda i utopiti ga u opšti, bezlični i politički korektni kulturni kalup.

Krenite dalje, prema Glamoču. Glamočko nijemo kolo je istorijski i umjetnički fenomen – ples bez muzike, vođen samo ritmom udaraca stopala o posnu zemlju, svjedočanstvo o surovom životu i ponosu. Ali danas ćete u tom kraju prije gledati igre iz Šumadije nego sopstveno blago. Lokalni identitet bosanskih Srba se namjerno briše i sakati da bi se ustupilo mjesto srbijanskom folklornom obrascu. Poruka je brutalno politička: vi ne pripadate zemlji na kojoj ste rođeni, vaša matrica je preko rijeke.

Ništa bolja slika nije ni tamo gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo. Svaka smotra folklora pretvorena je u paradu jeftinog sjaja i blještavila. Nestale su skromne, radničke i seljačke narodne nošnje u kojima se rađalo, kopalo i umiralo. Danas su sve djevojke u folklornim društvima odjednom postale „begovice“, odjevene u sjajne, nerealne svilene dimije, kao da su im nane i bake carevale po dvorovima, a ne živjele od žuljeva i težačke muke. To je bjekstvo od sopstvene sirotinje u romantizovanu, salonsku istoriju koja nikada nije postojala za 95% naših predaka.

Zašto se ovo radi? Zato što je autentična kultura opasna.

Kada skinete politiku i pogledate izvornu gangu, iskonsko glamočko kolo i stvarnu bosansku nošnju, vi vidite da oni neopisivo liče jedni na druge. Oni govore istim jezikom muke, istim geografskim kodom, istom borbom za preživljavanje na ovim prostorima. Autentična tradicija spaja i svjedoči o prožimanju. A to je noćna mora za kreatore naših etno-nacionalnih torova.

Zato sistem radije finansira i uvozi gotove, „čiste“ proizvode. Lakše je vladati ljudima koji su ubijeđeni da su potomci uvoznih primoraca, šumadijskih seljaka ili begovskih elita, nego ljudima koji su svjesni svog stvarnog, zajedničkog korijena.

Međutim, u ovoj bjesomučnoj estradizaciji tradicije dešava se još jedna, dugoročno najopasnija nuspojava: potpuni odstrel vrhunske kulture.

Dok se stotine hiljada maraka iz budžeta bez milosti krčme na lokalne folk parade, šatore i uvozne identitete, profesionalne institucije kulture – one koje bi morale biti stubovi ove zemlje – ostavljene su da prose na aparatima za preživljavanje. Vrhunska umjetnost je skupa. Ozbiljna pozorišna produkcija, opera, simfonijski orkestar, balet, kapitalni izdavački projekti, očuvanje muzejskih arhiva ili vrhunska kinematografija koštaju. Oni zahtijevaju sistemsko, stabilno i beskompromisno finansiranje. Ali naša vlast to posmatra kao luksuz i „neproduktivan trošak“, nesposobna da shvati elementarnu istinu: bez vrhunske kulture nema države.

Tržni centri, kilometri asfalta i administrativne zgrade ne čine državu; njih ima svaka benzinska pumpa na svijetu. Državu čini njen duh, njena kulturna vertikala i sposobnost da stvara univerzalne umjetničke vrijednosti koje komuniciraju sa svijetom. Kada uništite te institucije, vi ste zapravo izvršili tihu likvidaciju sopstvene državnosti. Ostaje samo ljuštura.

Rezultat ovog sistemskog zatiranja jeste društvo u kojem je kultura svedena na jeftinu estradu, a istorija na švedski sto sa kojeg svaka vlast uzima ono što joj u tom trenutku odgovara za opstanak na tronu. Sve dok pristajemo na ove silikonske identitete, i dok nam se vrhunska kultura guši u megaministarstvima bez vizije, bićemo samo folklorna grupa bez domovine, koja zabavlja publiku u tuđem, loše režiranom filmu.