KRIK IZ PRAZNINE: Pristajanje na kič je pristanak na nestanak

Davne 1919. godine, u svijetu koji se budio iz pepela velikog rata, Bertolt Breht je zapisao dvije misli koje danas, više od vijeka kasnije, zvuče kao optužnica našeg svakodnevlja:

1. Kako onima koji jedva razumiju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava?
2. Kada će oni shvatiti da pozorište ne postoji da bi se u njemu svako veče dizala i spuštala zavjesa?

Nepoštovanje, ili preciznije, potpuno nepostojanje ovih principa u našem javnom prostoru srozalo je ovo društvo do granice besmisla. Nalazimo se u paradoksu u kojem je najteže objasniti ono očigledno – odsustvo strategije, odsustvo vizije, odsustvo odgovornosti i, konačno, odsustvo stida. Dok nas zatrpavaju jeftinim senzacionalizmom i površnim događajima, ono ključno – kulturna i moralna supstanca ovog društva – nečujno nestaje.

Ovaj tekst nije tek puka žalopojka; ovo je protest, krik i izraz duboke boli zbog svijeta koji svjesno bira sopstveno slijepilo.

Svjedoci smo potpune estradizacije kulture. Pod plaštom "modernog" i "onoga što publika traži", umjetnost gubi svoju oštricu i subverzivnu snagu, dok kič postaje jedina priznata valuta. Donosioci odluka, vođeni sopstvenom nekompetencijom, kulturu posmatraju kao budžetski teret ili jeftinu zabavu za mase. U njihovim očima, uspjeh se mjeri pukim formalizmom – time što se "svako veče diže i spušta zavjesa".

Međutim, najporaznija istina našeg kulturnog sloma ne leži samo u nekompetenciji onih koji odlučuju; ona leži u izdaji unutar sopstvenih redova. Značajan broj kolega, često medijski najeksponiranijih, svjesno je pristao na ulogu kulturnih trgovaca. Koristeći sopstvena imena i minuli rad, oni širom regije plasiraju tipične estradne programe i tezge, naplaćujući ih skupim ulaznicama.

U tome ne bi bilo nikakvog problema da te jeftine zabavljačke formate prodaju pod imenom estrade – estradi i jeste mjesto na tržištu. Problem, i suštinski grijeh prema profesiji, jeste to što te projekte prodaju pod firmom visoke umjetnosti i pozorišta. Time kod širokih masa brutalno mijenjaju estetski ukus, sakateći samo značenje pojma teatra i učeći publiku da je banalnost vrhunac stvaralaštva.

Paradoks je potpun i mučan: dok u sigurnosti svojih matičnih kuća, iza zatvorenih vrata, ti isti umjetnici glasno kritikuju stanje, nekompetenciju i propast društva, svojim vanjskim radom direktno potkopavaju i ruše temelje te iste kuće u kojoj su zaposleni. Ne možete graditi kulturu prepodne, a rušiti je uveče radi lakog profita. To nije umjetnost, to je licemjerje.

Pozorište nikada nije postojalo radi forme, a još manje radi puke zarade na lakim notama. Ako institucije kulture postanu birokratske ljušture, a vodeći umjetnici estradni putnici, onda oni postaju saučesnici u umrtvljavanju društvene svijesti. Kada kič postane standard, a profit jedini autoritet, umjetnost prestaje da bude ogledalo društva i postaje njegova anestezija.

Ovo je alarm pred konačni nestanak. Društvo koje se odriče kritičke misli i autentične kulture žuri ka svom samoukinuću. Naša šutnja i pristajanje na nametnuto srozavanje vrijednosti nisu neutralnost – oni su pristanak na propast.

Pružiti otpor ovom kulturnom sumraku, pa i pod cijenu zamjeranja sopstvenom esnafu, više nije stvar umjetničkog afiniteta, već pitanje elementarnog ljudskog i profesionalnog samoodržanja.