Kad otkaz postane više od otkaza

Kad otkaz postane više od otkaza

Kako je osamnaest otpuštenih radnika otvorilo pitanje kakav Mostar gradimo

Osamnaest otkaza u mostarskom javnom preduzeću Komunalno odavno više nisu samo radno-pravno pitanje. Oni su postali političko, društveno i moralno pitanje. Posebno zato što se u javnosti s pravom postavlja pitanje kako je moguće da su svih osamnaest otpuštenih radnika Bošnjaci.

Ako se pokaže da nacionalna pripadnost nije bila nikakav kriterij, to treba jasno dokazati činjenicama. Ali dok odgovora nema, sumnja ostaje. A u Mostaru sumnja nikada nije bezazlena. Ona budi bolna sjećanja.

Direktorica preduzeća nije samo menadžer javnog preduzeća. Riječ je o osobi koja je u predizbornoj kampanji javno pozivala birače da budu hrabri poput Slobodana Praljka, pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Takav čin nije tek politički gaf. On otvara ozbiljno pitanje odnosa prema zakonu koji zabranjuje veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Ako se takve poruke mogu javno izgovarati bez posljedica, kakvu poruku šaljemo društvu koje tvrdi da počiva na vladavini prava?

Dodatno zabrinjava činjenica da gradonačelnik bez zadrške staje u odbranu direktorice. Time se ne otvara samo političko nego i moralno pitanje: brani li se samo jedna kadrovska odluka ili se, svjesno ili nesvjesno, legitimizira politički obrazac koji Mostar dobro poznaje?

U međuvremenu, grad se ponovo počeo svrstavati. Dio gradskih vijećnika otvoreno je stao uz otpuštene radnike, drugi dio uz direktoricu i njene odluke. Reagovala je i zamjenica ministra za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Duška Jurišić, pozivajući direktoricu da preispita svoju odluku, uz upozorenje da u Mostaru otkaz za osamnaest ljudi pod ovakvim okolnostima nije samo pitanje radnih odnosa, nego događaj koji nosi mnogo šire društvene posljedice.

I upravo je to suština problema. Umjesto da javnost dobije jasne, provjerljive i uvjerljive odgovore, grad se ponovo dijeli na tabore. A Mostar je već previše puta pokazao koliko takve podjele mogu biti opasne.

Možda postoji zakonito i racionalno objašnjenje za donesene odluke. Upravo zato javnost ima pravo da ga čuje. Institucije postoje upravo zato da činjenicama otklone svaku sumnju. Kada to ne učine, prostor ispunjavaju nepovjerenje, strah i političke manipulacije.

Sve ovo neodoljivo podsjeća na devedesete godine, kada su ljudi ostajali bez posla po unaprijed sastavljenim spiskovima. Mostar je već jednom platio previsoku cijenu takve politike. Zato je danas obaveza svakog odgovornog čovjeka da upozori kada prepozna obrasce koji podsjećaju na to vrijeme.

Ali nije najveći problem ako je neko donio pogrešnu odluku. Najveći problem nastaje onog trenutka kada građani počnu vjerovati da se posao dobija i gubi po nacionalnom ključu. Tada ne propada samo jedno javno preduzeće. Tada propada povjerenje u državu.

Nažalost, teško je izbjeći utisak da se sudbine radnika ponovo koriste kao sredstvo predizborne homogenizacije etničkih biračkih tijela. Radnici postaju kolateralna šteta politike kojoj su važniji glasovi od ljudi.

Posebno zabrinjava i šutnja takozvane ljevice. Nekada je radnik bio njeno polazište. Danas je često tek fusnota u političkim saopštenjima. Ljevica koja izgubi radnika izgubila je vlastiti identitet.

Mostaru nije potreban novi zid na Bulevaru, ni stvarni ni mentalni. Potreban mu je potpuno drugačiji koncept društva – kompetencija umjesto stranačke poslušnosti, građanin umjesto etničke pripadnosti i sekularna država u kojoj je vjera lična stvar, a ne politički instrument.

Nije problem što ljudi imaju različita mišljenja. To je suština demokratije. Problem je što Mostar gotovo instinktivno svaku krizu počinje tumačiti kroz nacionalnu pripadnost. To je znak da grad još nije izliječio svoje najdublje rane.

Zato ne tražim da bilo ko unaprijed vjeruje meni. Ne tražim da vjeruje ni direktorici ni gradonačelniku. Tražim da vjerujemo institucijama. A institucijama se vjeruje samo onda kada su njihove odluke transparentne, obrazložene i jednako primijenjene na svakog čovjeka.

Ne tražim da se bilo kome presudi unaprijed. Tražim da se svaka odluka može objasniti činjenicama, a ne nacionalnošću. Tražim da institucije budu jače od politike, zakon jači od stranačke lojalnosti i čovjek važniji od svakog kolektiva.

Jer demokratija ne propada onda kada se donese jedna loša odluka. Demokratija propada onda kada građani prestanu postavljati pitanja.

Zato ovo nije priča o direktorici. Nije ni o gradonačelniku. Nije čak ni samo o osamnaest radnika.

Ovo je priča o tome šta se događa s društvom kada ljudi počnu prihvatati da je normalno da o njihovoj sudbini odlučuju pripadnost, stranačka knjižica ili politička podobnost, umjesto zakon i kompetencija.

Ako građani izgube uvjerenje da su pred zakonom, institucijama i poslodavcem jednaki, tada gubi cijeli grad.

Jer gradovi ne umiru kada ostanu bez fabrika. Umiru kada pravda počne zavisiti od imena, prezimena i nacionalnosti.

A Mostar ne smije još jednom umirati.