IZMEĐU GRAĐANSKE ILUZIJE I KLERIKALNE STVARNOSTI: KO JE KIDNAPOVAO DRŽAVU?

IZMEĐU GRAĐANSKE ILUZIJE I KLERIKALNE STVARNOSTI: KO JE KIDNAPOVAO DRŽAVU?

U javnom i političkom prostoru Bosne i Hercegovine godinama se vode oštre, iscrpljujuće bitke za i protiv koncepta „građanske države“. Dok se jedni kunu u nju kao jedini spas, drugi je anatemišu kao paravan za dominaciju većine. Međutim, dok se javnost zamajava apstraktnim debatama o ustavnim modelima, u praksi se dešava konsenzus svih vladajućih elita o kojem se upadljivo šuti: Bosna i Hercegovina je deklarativno sekularna država, a u stvarnosti je duboko i sistematski klerikalizovana. Rješavanje ovog pitanja nije tek usputna demokratska kozmetika; ono je put ka rješavanju same suštine i preživljavanja države.

Svi koji se danas kunu u građansku državu, a istovremeno žmure na činjenicu da su institucije vjere postale dioničari u izvršnoj vlasti, učestvuju u opasnoj farsi. Nema građanske države bez radikalnog, dosljednog sekularizma. Građanska država podrazumijeva slobodnog pojedinca kao nosioca suvereniteta, bez obzira na njegovu naciju ili vjeru. Onog trenutka kada država u svom aparatu favorizuje bilo koji vjerski narativ, ona automatski diskriminiše sve ostale – manjine, agnostike, ateiste i same vjernike koji ne pristaju na političku zloupotrebu sopstvene duhovnosti.

Istorijski pakt: Kako smo zamijenili sekularizam feudom

Ono u čemu danas živimo nije nikakav „prirodni nastavak tradicije“, već pažljivo konstruisan politički projekat s početka devedesetih godina prošlog vijeka. Da bismo razumjeli današnje anomalije, moramo se vratiti u jesen 1990. godine, na predizborne skupove tadašnjih nacionalnih pokreta. Slika zajedničkih bina sa vezanim zastavama i liderima koji sjede u društvu vjerskih službenika u zvaničnim odorama bila je trenutak kada je sklopljen bolesni pakt iz interesa.

Nacionalne vođe su shvatile da komunizam ne mogu srušiti samo ekonomskim pričama – trebao im je emotivni, identitetski cement. Vjerske zajednice su, s druge strane, u tome vidjele istorijsku šansu da naplate decenijsku marginalizaciju u socijalizmu i uđu u sferu političke moći. Tada je potpisana prećutna mjenica: „Vi nama dajte svjetinu i božanski legitimitet za naše politike, a mi ćemo vama dati državu, resurse, budžete i obrazovni sistem.“ Ta prividna idila sa bina 1990. pretvorila se u krvavu realnost, a u miru je prerasla u stabilan sistem u kojem je BiH podijeljena na tri ekskluzivna etno-klerikalna feuda.

Desekularizacija javnog prostora: Sveci u ministarstvima, imami u protokolima

Danas vjerski lideri više nisu dekor na političkim skupovima – oni su postali suvlasnici političkih procesa, a državne institucije se tretiraju kao vjerski posjedi. Kako drugačije objasniti činjenicu da opštine, ministarstva, javna preduzeća ili bolnice obilježavaju krsne slave ili vjerske praznike kao zvanične dane tih institucija? Kada se u javnim ustanovama, koje finansiraju svi porezni obveznici, vrše vjerski obredi, sekularizam prestaje da postoji. To više nisu privatni činovi vjere, već državna verifikacija jedne religije unutar javnog prostora koji pripada svim građanima.

Ovaj protokolarni apsurd vidljiv je na svakom koraku. Pogledajte bilo koje otvaranje dionice puta, fabrike ili kulturnog objekta. Vjerski službenici sjede u prvim redovima, često blagosiljaju asfalt ili objekte, a državni protokoli ih tretiraju s većim uvažavanjem nego ustavne sudije ili diplomatske predstavnike. Poruka koja se time šalje je opasna i anticivilizacijska: legitimitet vlasti i države ne crpi se iz ustavnog poretka i volje građana na izborima, već iz blagoslova vjerskih autoriteta.

Školstvo i kultura pod čizmom dogme

Najopasnija faza ovog projekta odvija se u obrazovnom sistemu, koji je pretvoren u fabriku vjerskih podanika i cementiranje podjela za budućnost. Umjesto da vjeronauka u školama bude naučni, fenomenološki i istorijski pregled religija – što bi pomoglo djeci u multikonfesionalnoj zemlji da razumiju jedni druge – ona se pretvorila u rigidnu, konfesionalnu dogmatsku obuku. Time se u javnim školama vrši indoktrinacija i rana segregacija djece. Oni koji ne pohađaju ove časove bivaju stigmatizovani i ostavljeni na školskim hodnicima. Umjesto kritičkog mišljenja, sistem proizvodi podanike etno-vjerskih matrica.

Istovremeno, kultura proživljava identičnu sudbinu. Kultura bi morala biti prostor apsolutne slobode, preispitivanja i kritike, dok religija počiva na dogmi i autoritetu. Kada vjerske zajednice uđu u sferu kulture, one ne traže dijalog, već kontrolu i cenzuru. Budžeti javnih institucija masovno finansiraju anahroni, folklorni kič koji služi isključivo obilježavanju etno-vjerske teritorije, dok se savremena i provokativna umjetnost potiskuje.

Vjerske institucije su preuzele ulogu vrhovne moralne policije. Dovoljno je jedno saopštenje pa da se pozorišna predstava koja preispituje dogmu, ulogu sveštenstva u ratu ili slobodu tijela proglasi „uvredom vjerskih osjećanja“. Rezultat je pogubna autocenzura uprava kulturnih institucija koje unaprijed odbijaju hrabre autore kako se ne bi zamjerile lokalnom fratru, imamu ili vladici. Svjedočimo i nasilnom prepisivanju kulturne baštine, gdje se srednjovjekovni spomenici ili antifašistička mjesta sjećanja kidnapuju i markiraju vjerskim simbolima, čime im se briše njihov sekularni i univerzalni karakter.

Izlazak iz šutnje: Vratiti vjeru vjernicima, a državu građanima

Današnja vjerska elita u BiH funkcioniše poput nedodirljive korporacije. Oni kontrolišu nekretnine, grade hotele i tržne centre, te posluju izvan transparentne poreske kontrole pod plaštom „autonomije“. Političke elite im to dopuštaju, a zauzvrat sa minbera, oltara i propovjedaonica dobijaju tihi ili otvoreni blagoslov za pljačku sopstvenog naroda. Dok se oštro miješaju u državna pitanja i spoljnu politiku, vjerske vođe upadljivo šute na endemsku korupciju, siromaštvo, nepravdu i odlazak mladih koje sprovode njihovi politički partneri.

Krug koji je otvoren 1990. godine danas je potpuno zatvoren. Borba za funkcionalnu, građansku i evropsku Bosnu i Hercegovinu obična je šarena laža ako se istovremeno ne zahtijeva radikalno i beskompromisno čišćenje javnog prostora od klerikalnih uticaja. Vjerske zajednice moraju biti vraćene tamo gdje im je i mjesto – u sferu civilnog društva, u hramove, džamije i crkve, te u srca vjernika. Državni aparat, škole i kulturne institucije moraju se vratiti građanima. Šutnja pred ovom klerikalnom okupacijom države nije nikakva mudrost ni tolerancija; ona je saučesništvo u njenom nestajanju.