Između domovine i dijaspore: Anatomija jednog političkog apsurda

Između domovine i dijaspore: Anatomija jednog političkog apsurda

Nedavna rezolucija Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini ponovo je u javni prostor gurnula jedno od najdubljih, a istovremeno najprešućenijih pitanja našeg političkog života. Riječ je o paradoksu koji se godinama toleriše kao normalno stanje, a koji u svojoj suštini krije potpunu degradaciju ustavnog i istorijskog subjektiviteta jednog naroda.

Pravni, politički i logički apsurd je sljedeći: kako jedan narod može istovremeno biti autohtoni, suvereni i konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, a u isto vrijeme pristati na status dijaspore susjedne Republike Hrvatske?

Degradacija sopstvenog subjektiviteta

Konstitutivnost i dijaspora su pojmovno i pravno nespojivi koncepti. Prema Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, Hrvati su ravnopravan tvorac državnosti Bosne i Hercegovine. To je njihova primarna domovina, zemlja na čijem tlu vijekovima žive i grade svoj identitet. S druge strane, pojam "dijaspora" označava iseljeništvo – ljude koji su napustili svoju maticu i žive van njenih granica.

Kada zvanični Zagreb kroz svoj izborni sistem (XI. izborna jedinica) tretira bosanskohercegovačke Hrvate kao dijasporu, on im implicitno oduzima status domaćina u sopstvenoj kući. Još je poraznija činjenica da su politički predstavnici Hrvata u BiH na ovaj status dobrovoljno pristali. Kandidovanjem i glasanjem na listama za dijasporu, oni sami pristaju na političku periferiju Hrvatske, svodeći svoju historijsku domovinu na privremeno stanište, a sebe na iseljenike.

Ovaj šizofreni položaj stvara trajne tenzije:

·  Dva politička centra: Politička artikulacija i rješavanje problema Hrvata u BiH ne traže se unutar institucija u Sarajevu, već se vezuju za Zagreb. Time se direktno slabi i razgrađuje suverenitet države u kojoj žive.

·  Miješanje u unutrašnja pitanja: Koristeći ustavnu obavezu o brizi za Hrvate izvan svojih granica, a danas osnažena članstvom u Evropskoj uniji i NATO-u, Hrvatska koristi ovaj "dvojni status" kao diplomatsku polugu za direktno uplitanje u unutrašnje političke odnose i izborni zakon BiH.

Zaborav zajedničkog porijekla i mit o vjekovnim podjelama

Da bismo razumjeli kako smo došli do ove tačke, moramo se vratiti istorijskim činjenicama. Procesi nacionalne kristalizacije bosanskohercegovačkih katolika u moderne Hrvate završeni su krajem 19. i početkom 20. vijeka. To je istorijska realnost i završena činjenica koju niko razuman ne spori.

Međutim, ono što se danas namjerno prešućuje i briše iz kolektivnog pamćenja jeste činjenica da smo, ne tako davno, na ovim prostorima bili jedan narod koji se na različite načine obraćao istom Bogu. Identiteti su se vijekovima prožimali, preklapali i dijelili isti kulturni i životni prostor. Umjesto te istine, etno-nacionalne elite nam nameću narativ o "vjekovnim, čistim i hermetički zatvorenim torovima" kako bi lakše vladale na matrici straha od onog drugog.

Izlaz iz začaranog kruga

Jedini stvarni izlaz iz ovog začaranog kruga lažnog domoljublja i stvarne apatije jeste jačanje političkih i društvenih snaga kojima vjera i nacija nisu ključne odrednice političke misli.

Dok god su etnička pripadnost i religija jedini politički programi, društvo će ostati zarobljeno u klijentelističkim mrežama. Onog trenutka kada fokus rasprave prebacimo na stvarna životna pitanja – obrazovanje, ekonomiju, socijalnu pravdu, kulturu i ekologiju – politika prestaje biti mitsko bojište i postaje racionalno sredstvo za bolji život svih građana.

O ovim stvarima se mora govoriti stalno, uporno i bez kalkulacija. Šutnja i pristajanje na nametnute apsurde samo cementiraju status kvo koji odgovara isključivo onima na vlasti. Govoriti istinu, demontirati mitove i insistirati na zdravom razumu – to nije samo politički stav, već prvorazredna građanska i ljudska dužnost.