I ONI SU IMALI STRAH, ALI SU DJELOVALI

 

I ONI SU IMALI STRAH, ALI SU DJELOVALI

/Obraćanje na Kozari 5. jula 2026. godine/

Smrt fašizmu!

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Istovremeno svima nama čestitam ovo sjećanje na osamdesetpetu godišnjicu ustanka naroda Jugoslavije. Juče je bilo tačno 85 godina kako je njih šest-sedam u Ribnikarovoj kući u Beogradu, u strogoj ilegali, donijelo odluku da dižu ustanak. Zato kada neki od nas danas kažu: Malo nas je, ja proturječim i kažem: Dosta nas je ako jesmo odlučni, ako jesmo svjesni šta možemo i ako hoćemo. Njih je bilo šest ili sedam, zavisi kako je ko zapisao kasnije. Politbiro Komunističke partije Jugoslavije tog 4. jula 1941. godine digao je narod, narod je pošao za njima i 1945. godine imali su osam stotina hiljada vojnika, partizana, proletera spremnih da daju živote za slobodu, za jednakost, za bratstvo, za socijalnu pravdu, a mi kažemo malo nas je, a države su nam mnogo, mnogo manje nego što je bila ona zajednička. Znači, ima nas dosta, ali je do nas, hoćemo li, možemo li, želimo li.

Oni su bili, takođe, i u strahu i gladni, ali su htjeli, jer ideja je bila jača od straha, a onda se to zove hrabrost.Odricali su se života, a mi se trebamo odreći nekih sitnih, malih benefita da bismo živjeli bolja, pravednija, antifašističkija društva u svim našim, danas, državama, a nekad jugoslovenskim republikama, jer da se ne lažemo mi živimo, svuda, više ili manje klasična neofašistička društva.

Imamo li oidgovor na to?

Ili čekamo da neko drugi to uradi i promijeni stanje. Nema drugog, kao što ga nije bilo ni 1941. godine. Ako su oni onda mogli, jedini u Evropi, okupiranoj Evropi, u raskomadanoj državi u kojoj su živjeli, pozvati narod i smoći snagu da idu u borbu, pa onda nemojmo ni mi ostati samo na sjećanju, na evociranju uspomena. Neka uspomene i sjećanja budu inspiracija, nadahnuće, ali mi moramo biti naše bitke, ovovremene bitke, jer oko nas je mnogo malih firera, pođimo od Slovenije do Makedonije, da se ne lažemo. To neće niko drugi, ako mi ne uradimo, ako uistinu jesmo ono za šta se predstavljamo i za šta tvrdimo da slijedimo. Treba nam jedinstvo, snaga, uvjerenje Titovih partizana. Ni oni tada nisu bili u svemu jedinstveni. Imali su brojne razlike, ideološke, socijalne, nacionalne, nema šta nije bilo, ali su se okupili oko tri ključne stvari: ideja slobode, jedinstva, jednakosti i ravnopravnosti svih i ideja socijalne pravde. Ako pošteno pogledamo ni mi danas, manje ili više, imamo problema sa ovim idealima. Imamo ozbiljne probleme u našim državama sa ove tri stvari. Pa okupimo se oko toga, a imamo iskustvo da je jednom sjajno uspjelo. Smognimo snagu, progovorimo, djelujmo, oduprimo se i biće bolje siguran sam, počeće promjene.

Kad već jesmo na Kozari, valja reći, Kozara je, ne samo sjećanje na 4. juli, Kozara mora biti sjećanje na desetine hiljada nevinih civila koji su na ovim prostorima ubijeni ili odvedeni u logore, od Nijemaca i ustaša, ali ne zaboravimo na mjestima kuda su trebale doći partizanske jedinice u pomoć obruč su čuvali četnici da ovi ne bi mogli pomoći narodu. Ovo mjesto jeste i mjesto pijeteta, ali i poštovanja tih hiljada nevinih ljudi, pa ako jesmo i zbog toga ovdje onda nas to obavezuje da svaki put kada ovdje dođemo sami sebi kažemo: Možemo, hoćemo, moramo. Nije dovoljno što ćemo položiti cvijeće, nije dovoljno što ćemo se sjetiti šta je bilo. Iskoristimo to kao našu snagu, kao naše nadahnuće, kao ideju da možemo. I ne bojmo se. Ja stalno ponavljam jedan primjer, jer mnogi od nas kažu: Šta ja mogu, star sam.

Vladimir Nazor, sjajni pjesnik, bio je bolestan, star, iz toplog zagrebačkog doma otišao je u partizane. Mogao je ostati u Zagrebu, preživio bi, jer trebao je i toj vlasti. Da bi mogao izdržati partizanske napore uz njega su uvijek bila dva-tri mlada partizana i pomagala mu, pazila ga, ali je pregazio i Neretvu i Sutjesku i došao do slobode. Nije on pušku uzeo u ruke, ali je svojim prisustvom motivisao brojnu mladost koja je popunila partizanske brigade. Naučimo iz toga mi danas lekciju i budimo našoj mladosti inspiracija da krenu sa nama, da idu ispred nas, da oni preuzmu ovo što mi baštinimo i onda ćemo doći do istinske, prave slobode, jednakosti, ravnopravnosti i socijalne pravde. To je naslijeđe Titovih partizana i borbe koju mi baštinimo, ali je i naša obaveza. Ne možemo biti zatvoreni među sebe, moramo ići, kao što su i oni išli, ići u narod. Kada su Tita pitali, u toj Ribnikarovoj kući, kako ćemo, nemamo vojsku, kakav ustanak, on je rekao: Imamo narod. Imamo i mi narod, ali jesmo li među narodom, osvještavamo li narod ili čekamo da to neko drugi negdje tamo uradi. Jedinstvo, snaga, djelovanje na terenu, vjerovanje da možemo, snaga riječi danas i olovke na izborima su naša puška i naše oružje u ovom vremenu. Moramo biti svjesni da je čitav svijet, Evropa, da su otišli krajnje u desno i da mi, zapravo, na planeti živimo neofašističko ili neonacističko društvo. Kao što smo i tih četrdesetih godina bili jedini koji su digli ustanak, sve četiri ratne godine imali slobodnu teritoriju i na kraju bili pobjednici, moramo stvoriti pretpostavke da i ovih godina dvadesetprvog stoljeća budemo ponovo pobjednici i ta pobjeda, ta vjerovanja, to naše djelovanje biće najbolja potvrda da uistinu jesmo sljedbenici najslavnije tradicije na ovim prostorima.

Smrt fašizmu!