Geometrija tišine i glasni duhovi: Čije su naše zastave?

Zamislite režisera koji pokušava snimiti film o jednom običnom danu u Bosni i Hercegovini. Kamera bi morala da skače kroz paralelne univerzume, udaljene jedni od drugih tek nekoliko kilometara vazdušne linije.

U jednom kadru, hiljade ljudi na stadionu stoje mirno dok sa razglasa dopire službena himna zemlje. Ali sa tribina ne čujete zvaničnu melodiju; čujete gromoglasni krik teksta stare himne koji guta tu nametnutu tišinu. U drugom kadru, na antifašističkom skupu, vijore se zastave države koja je sahranjena prije više od tri decenije, kao da se pod petokrakom traži zaklon od magle u kojoj danas živimo. Kamera se zatim pomijera samo malo dalje, ka svadbenom salonu ili institucionalnom balkonu, gdje se vijore modifikovane trobojke i šahovnice – zastave susjednih zemalja, hirurški prekrštene u "ekskluzivne simbole naroda", dok sa zvučnika grme tuđe himne.

Kada se ovaj film završi, gledalac ostaje sa mučnim pitanjem: Gdje je ovdje Bosna i Hercegovina?

Ona je svuda i nigdje. Ima je u geografiji, u ustavu, u pasošu i na registarskim tablicama. Ali tamo gdje kuca srce – u kolektivnoj emociji, u osjećaju pripadnosti i ponosa – tu je nastao sablasni vakuum. Službeni simboli Bosne i Hercegovine, skrojeni u laboratorijama međunarodne diplomatije pod makazama Carlosa Westendorpa, nastali su kao sterilni kompromis koji "nikoga ne smije da vrijeđa". Postigli su kontraefekat: ne inspirišu nikoga.

Čovjek je biće mita, priče i emocije; on se ne može poistovjetiti sa geometrijskom apstrakcijom i dekretom. Kada mu država ponudi tišinu u obliku himne bez teksta i hladnu tablu žuto-plavih oblika, njen građanin se ne stapa sa tom sadašnjošću. On bježi.

Anatomija laboratorijskog simbola

Da bismo razumjeli zašto se pod zvaničnom zastavom BiH rijetko plače (osim po službenoj dužnosti), moramo shvatiti da se identitet ne može utjerati dekretom. Aktuelna žuto-plava zastava nema istorijsko utemeljenje u narodu – ona je geopolitički flaster. Ona funkcionira poput saobraćajnog znaka: pravno je obavezujuća, tehnički je jasna, ali je niko ne nosi u srcu.

Tamo gdje država ponudi tišinu i sterilnost, društvo prirodno stvara višak buke. Ljudi traže simbole koji iza sebe imaju narativ – priču o pobjedi, patnji, opstanku ili boljem životu. Zato se bh. stvarnost cijepa na tri paralelne i duboko suprotstavljene vizuelne teritorije.

Sigurne kuće prošlosti: Petokraka i ljiljani

Prvi oblik bjekstva iz nametnute sadašnjosti jeste povratak u istorijske refuge. Na antifašističkim okupljanjima, zvanična zastava BiH je statist. Glavna uloga pripada jugoslovenskoj trobojci sa petokrakom. Zašto? Zato što ona u tom ideološkom kodu predstavlja simbol vremena kada je ova zemlja bila dio velikog, modernizacijskog i pobjedničkog projekta koji je garantovao sigurnost i bratstvo. Ona je vizuelni krik protiv današnjeg siromaštva, podjela i beznađa.

S druge strane, na tribinama i patriotskim okupljanjima drugog dijela stanovništva, dominira zastava sa ljiljanima (RBiH). Njena snaga nije u pravnoj aktuelnosti, već u emotivnom i ratnom sentimentu. Za one koji je nose, ona je simbol međunarodnog priznanja ispred sjedišta UN-a 1992. godine, ali i simbol teške odbrambene borbe, opstanka i proliječene krvi. Pjevanje stare himne "Jedna si jedina" dok stadionom odjekuje melodija zvanične, nijeme himne, jeste čin otpora protiv političke korektnosti koja je građanima oduzela pravo na tekst, na riječ i na artikulisanu emociju.

Ove dvije grupe, iako ideološki različite, dijele isti simptom: one identitet grade na prošlosti jer im je sadašnjost nepodnošljivo prazna.

Identitetska shizofrenija: Zastave naroda i uvezeni ponos

Međutim, bh. paradoks ovdje ne završava, već dobija svoju najopasniju dimenziju kroz uvođenje simbola susjednih zemalja. U velikom dijelu Bosne i Hercegovine, zvanična zastava države se tretira kao strano tijelo, dok se modifikovane verzije zastava Srbije i Hrvatske tretiraju sa sakralnim poštovanjem.

To više nisu samo zastave drugih država; one su unutar BiH rebrendirane u "zastave naroda". To je vrhunac političke i socijalne manipulacije. Kada prođete kroz te dijelove zemlje, vizuelna dominacija tih simbola i intoniranje susjednih himni na javnim manifestacijama ne služe samo izražavanju etničke pripadnosti. Oni služe kao jasni markeri teritorije. Poruka je nedvosmislena: "Ovdje je naše duhovno i političko središte, naša matica je preko granice, a zvanična BiH je samo administrativni servis koji moramo trpiti."

Susjedne himne, za razliku od bh. intermeca, imaju tekstove – glasne, pune istorijskog patosa, nacionalnog ponosa i jasnih poruka. Čovjek se, u svom identitetskom lutanju, lakše poistovjećuje sa živom, strastvenom riječju, pa makar ona dolazila iz druge države, nego sa sterilnim mukom sopstvene zemlje.

Vrtnja u krug: Država bez naroda, narodi bez države

I tako se bh. društvo vrti u začaranom, shizofrenom krugu. Ignorisanjem sadašnjosti i njenih zvaničnih simbola, mi živimo u zemlji koja ima formu, ali nema sadržaj. Da bi bio prepoznat kao dio kolektiva, građanin BiH mora mahati zastavom koja pravno više ne predstavlja državu, ili zastavom koja predstavlja neku drugu državu.

To dovodi do apsurdne političke realnosti: Bosna i Hercegovina je država koju niko ne želi predstaviti onakvom kakva ona zvanično jeste.

Jedan dio građana je vidi kroz filter bivše Jugoslavije, drugi kroz prizmu ratne Republike, a treći kroz vizir Beograda ili Zagreba. Zvanična, dejtonska Bosna i Hercegovina ostaje ničija zemlja – vizuelno nevidljiva tamo gdje je najvažnije: u osjećaju pripadnosti njenih ljudi.

Zaključak: Cijena brisanja sadašnjosti

Dokle god službeni simboli Bosne i Hercegovine budu služili samo kao ukras na reverima diplomata i pečat na carinskim obrascima, ova zemlja će ostati zarobljena u međuprostoru. Građani će nastaviti da bježe u svoje identitetske "sigurne kuće" – jedni unazad u jugoslovenski žal, drugi u rovove devedesetih, a treći preko plota, u naručje susjednih prijestolnica.

Identitet se ne može stvoriti u laboratoriji, niti se ljubav prema domovini može narediti visokim predstavnikom. Dok god Bosna i Hercegovina ne izgradi autentičan unutrašnji narativ uspjeha, stabilnosti i pravednosti u sadašnjosti, njeni građani će je ignorisati.

Rezultat je društvo koje slavi sve osim onoga što trenutno jeste. I dok se zastave nadglašavaju, a himne pjevaju preko tuđih melodija, prava bh. tragedija leži u tome što se, u tom silnom identitetskom lutanju, sama sadašnjost polako, tiho i neprimjetno – briše.