Gdje je nestao radnik? (Kapitulacija salonske ljevice pred oktobarske izbore)

 

Gdje je nestao radnik? (Kapitulacija salonske ljevice pred oktobarske izbore)

To što živimo pred svake izbore nije politički pluralizam, nego sezonski festival skretanja pažnje. Dok se liste pune poznatim imenima, a predizborna retorika zaoštrava do tačke usijanja, suština ostaje sablasno prazna. Opet gledamo isti, mučni scenario: nacionalni rovovi se produbljuju, optužbe za "izdaju i prodaju države" služe kao paravan za nerad, a stvarni, svakodnevni život radnog čovjeka gurnut je na marginu. Narod se sistematski hrani strahom od onog drugog kako ne bi vidio sopstvenu praznu potrošačku korpu.

Ipak, najporaznija spoznaja pred ove oktobarske izbore jeste potpuno odsustvo autentične ljevice i realnog ljevičarskog programa.

Ono što se kod nas danas prodaje pod "ljevicom" samo je blijeda, salonska kopija zapadnoevropskih modela. Gledamo političare koji prepisuju programe britanskih laburista ili njemačkog SPD-a — partija koje su i u sopstvenim zemljama odavno izgubile vezu sa radničkom bazom, a kamoli sa našom stvarnošću. To nije ljevica. To je tehnokratski centar umotan u crveni celofan, operisan od stvarne borbe i potpuno otuđen od naroda.

Dok se današnji samoproglašeni ljevičari bave kozmetičkim zahvatima i prepisivanjem tuđih brošura, zaboravljaju – ili namjerno prešućuju – šta je ljevica na ovim prostorima nekada značila.

Naša istorijska ljevica nije čekala odobrenje iz stranih centara moći niti je prepisivala tuđe lekcije. Ona je bila autohtona, hrabra i beskompromisna. To je bila ljevica koja je povela narod u opštenarodnu antifasističku borbu i pobijedila najveće zlo dvadesetog vijeka. To je bila snaga koja je na zasjedanju ZAVNOBiH-a obnovila državnost Bosne i Hercegovine nakon 480 godina, postavljajući temelje ravnopravnosti. To je bila svijest koja je već u avgustu 1945. godine donijela pravo glasa ženama — decenijama prije nego što su to učinile mnoge "napredne" zapadnoevropske demokratije čije programe danas prepisujemo.

A šta rade njihovi politički nasljednici danas? Dok se radnička klasa guši u divljem kapitalizmu, oni su postali administrativni tehničari koji se stide sopstvenih korijena.

U programima koji nam se nude nema ni riječi o onome što stvarno baštinimo i što nam je danas najpotrebnije. Gdje su programi o radničkim pravima i istinskom sindikalnom organizovanju? Danas su sindikati obesmišljeni, a radnik je pretvoren u savremeno roblje, prepušten na milost i nemilost privatnom interesu. Gdje je borba za socijalnu pravdu, za jeftinije i neprofitne državne stanove za mlade i radničke porodice? Nekada je krov nad glavom bio civilizacijsko pravo, a danas je to dužničko ropstvo na tri decenije. Gdje je odbrana obrazovanja i zdravstva kao apsolutnih javnih dobara, besplatnih i dostupnih svima, a ne samo onima koji mogu platiti privatne klinike i škole?

Spas ove države i ovog društva nije u kopiranju Zapada koji i sam puca po šavovima. Spas je u realnom, iskrenom i autohtonom ljevičarskom programu koji se oslanja na naše sopstveno istorijsko iskustvo i tekovine koje smo već jednom izgradili.

Ovi oktobarski izbori, bez takvog programa, biće samo još jedna preraspodjela fotelja unutar istog, nakaradnog sistema. Vrijeme je da se oslobodimo nametnutog straha i da shvatimo da sloboda, dostojanstvo i socijalna pravda ne dolaze kroz prepisane fraze, već kroz stvarnu, beskompromisnu borbu za prava svakog čovjeka. Šutnja i pristajanje na ponuđeno odavno nisu opcija.