BOSANSKI PARADOKS: KAKO NAM JE VJERA SKROJILA NACIJE

 

Postoji li na mapi svijeta država u kojoj je historijski sat kucao čudnije nego u Bosni i Hercegovini? U većem dijelu Evrope, moderni nacionalni identiteti nicali su iz zajedničkog jezika, geografskog prostora ili državotvorne tradicije. Francuz je Francuz, a Nijemac Nijemac, bez obzira na to pred kojim oltarom kleče. Na Balkanu, a s najviše tragične dosljednosti upravo u Bosni, taj proces je tekao u obrnutom, gotovo neprirodnom smjeru: konfesionalna pripadnost postala je jedina brava kroz koju se ulazilo u nacionalni identitet. Vjera nije ostala privatni odnos čovjeka i Boga; ona je postala apsolutni i jedini marker naroda.

Tako je, kroz vijekove političkih pritisaka, lažnih tumačenja i geopolitičkih igara, rastočeno biće jedne zemlje. Izbrisani su, ili gurnuti u duboki historijski zaborav, oni iskonski „Dobri Bošnjani“ koji su imali svoju državu i svoj autentični identitet prije nego što su ih vjetrovi s istoka i zapada podijelili u strogo ograđene torove.

Plastičan, gotovo bolan primjer tog naknadnog krojenja historije i retroaktivnog crtanja etničkih granica jeste sudbina kraljice Katarine Kosače-Kotromanić. Ako danas slušate zvanične narative, Katarina se tretira isključivo kao Hrvatica, a u školskim udžbenicima i javnom prostoru uporno i pogrešno kruniše titulom „posljednje bosanske kraljice“. Međutim, historijska zbilja nudi mnogo kompleksniju, bogatiju i, u krajnjoj liniji, istinitiju sliku. Katarina je bila kći hercega Stjepana Vukčića Kosače, zakletog pripadnika autohtone Crkve bosanske, i Jelene Balšić, zetske princeze odrasle u pravoslavnoj tradiciji. Udajom za kralja Stjepana Tomaša, ona prihvata katoličanstvo. Katarina je, dakle, u svom sopstvenom biću i porijeklu nosila sav unutrašnji religijski pluralizam i složenost srednjovjekovne Bosne. Svesti nju danas isključivo na jedan moderni nacionalni korpus, a brisati njene korijene, pokazuje kako vjerski ključ retroaktivno falsifikuje prošlost.

Da je vjerski identitet u Bosni oduvijek bio moneta za potkusurivanje u velikim političkim igrama, najbolje pokazuje sudbina same dinastije Kotromanić neposredno pred slom države. Sam kralj Stjepan Tomašević bio je sin kralja Stjepana Tomaša i njegove prve supruge Vojače. Taj brak je bio sklopljen u duhu domaće tradicije, po običajima Crkve bosanske. Međutim, kada su geopolitički pritisci Vatikana postali preveliki, a Tomaš morao dokazati svoju privrženost katoličanstvu kako bi osigurao papsku krunu i pomoć protiv Otomana, interes je pregazio porodicu i tradiciju. Papa poništava brak sa Vojačom pod izgovorom da je sklopljen u „heretičkoj“ crkvi, kralj ženi Katarinu Kosaču iz političkog interesa, a sin Stjepan Tomašević, rođen iz tog autentičnog bosanskog braka, primoran je da iz političke nužde i sam prihvati katoličanstvo.

A stvarna posljednja bosanska kraljica, Marija (Mara) Tomašević, rođena kao Jelena Branković, donosi nam još eksplicitniji dokaz o tome koliko su tadašnje dinastičke i narodne veze bile isprepletene mimo današnjih šablona. Kći srpskog despota, odrasla u pravoslavlju, udajom za Stjepana Tomaševića ulazi u katolički bosanski dvor i uzima ime Marija. Njen suprug, posljednji bosanski kralj, nakratko je prije dolaska na bosanski tron vladao i Smederevom kao posljednji srpski despot.

U tom posljednjem bosanskom kraljevskom paru sažela se čitava tragedija i dinamika ovih prostora: pravoslavna princeza postaje bosanska katolička kraljica, a katolički princ nosi titulu srpskog despota. Ko su oni u današnjim udžbenicima? Pokušaj da ih uguramo u savremene nacionalne fioke potpuno obesmišljava njihovu stvarnu historijsku ulogu. Oni nisu bili preteče modernih podjela; oni su bili oličenje geopolitičke i porodične prožetosti ovog podneblja.

Ovdje se prirodno nameće pitanje: zašto se prava posljednja kraljica Marija u zvaničnoj politici sjećanja uporno prešućuje, dok se mit o Katarini agresivno forsira? Odgovor leži u kasnijem ideološkom inžinjeringu koji je trebao jednostavne simbole, a ne historijsku kompleksnost. Katarina je insistiranjem na djevojačkom prezimenu Kosača morala poslužiti kao most za uvezivanje hercegovačkog tla sa bosanskom krunom u procesu buđenja modernog hrvatskog nacionalizma u 19. vijeku.

U tu svrhu skrojen je i čuveni mit o njenom rimskom testamentu, kojim navodno ostavlja Bosnu u amanet Svetoj Stolici. Taj dokument otvara ogromne historijske i pravne sumnje. Prije svega, niko nikada nije vidio originalni dokument, već isključivo vatikanske prepise. Drugo, i još važnije: kako je Katarina, koja je imala status kraljice majke (udovice bivšeg kralja), uopšte mogla imati pravni legitimitet da piše testament o sudbini države pored žive, legitimne i krunisane posljednje kraljice Mare? Pravno gledano – nikako. Ali Mara se, kao kći srpskog despota rođena u pravoslavlju, koja je nakon pada kraljevstva izbjegla na teritoriju Osmanskog carstva i tamo umrla ostavivši izgubljen grob, prosto nije uklapala u jednobojne nacionalne šablone. Katarina, sahranjena u srcu Rima pod kapitolskim svodovima crkve Santa Maria in Aracoeli, bila je mnogo pogodniji materijal za stvaranje mita.

Kada je 1463. godine ta država konačno šapatom pala, ti lomovi identiteta nisu prestali – oni su samo dobili novu, još dramatičniju formu pod otomanskom vlašću. Sa dolaskom islama, na sceni se javlja novi paradoks koji će vijekovima kasnije služiti kao pogonsko gorivo za rastakanje zemlje. Lokalno stanovništvo koje je prihvatilo islam – potomci onih istih „Dobrih Bošnjana“ – vremenom je kroz prizmu vjere izjednačeno sa samim carstvom.

Tako dolazimo do fenomena da su bosanski muslimani nazivani „Turcima“, iako sa etničkim Turcima iz Anadolije nisu imali nikakve krvne ni jezičke veze. Što je najgore, pod uticajem otomanskog teokratskog sistema (millet sistema), gdje je vjera značila državljanstvo, mnogi su i sami sebe počeli nazivati Turcima. Bio je to političko-vjerski konstrukt: ako si musliman, ti si dio vladajuće klase, a vladajuća klasa je „turska“. Istovremeno, hrišćanski podanici su u toj matrici viđeni isključivo kroz svoj vjerski status – kao pravoslavna ili katolička „raja“. Nacionalna pripadnost državi i zemlji Bosni time je počela da se topi, a narod je polako navikavan da domovinu ne vidi u zemlji u kojoj je rođen, već u dalekim centrima vjerske i političke moći.

Prave, tektonske promjene i konačno rastakanje bosanskog nacionalnog bića nastupaju u drugoj polovini 19. i prvim godinama 20. vijeka. To je period kada slabi stisak umirućeg Otomanskog carstva, a na Balkanu se rađaju moderni nacionalni pokreti. Međutim, dok su drugi narodi svoje pokrete gradili unutar sopstvenih geografskih granica, u Bosni i Hercegovini se desio agresivan uvoz gotovih nacionalnih identiteta iz susjedstva.

Vjerske institucije, škole i novonastala kulturna društva postali su poligoni za politički inžinjering. Bosanski pravoslavci, koji su vijekovima dijelili sudbinu ove zemlje, preko Srpske pravoslavne crkve i obrazovnih kanala iz Beograda sistematski su integrisani u srpski nacionalni korpus. Gotovo simultano, bosanski katolici su, kroz djelovanje franjevaca i pod uticajem kulturnih centara iz Zagreb, preko noći preimenovani u Hrvate.

Odjednom, zajednička historija, isti jezik i vjekovni suživot na istoj zemlji nisu značili ništa. Ako si išao u crkvu nedjeljom, tvoja domovina više nije bila Bosna – tvoj duhovni i politički centar premješten je preko Save ili preko Drine.

Najveći historijski apsurd i tragedija ovog procesa prelomili su se preko leđa bosanskih muslimana. Dok su pravoslavci postajali Srbi, a katolici Hrvati, muslimani su ostali u identitetskom vakuumu. Susjedni nacionalizmi su ih posmatrali kao „zabludjelu braću“ koju treba asimilirati, dok su s druge strane, u pežorativnom smislu, i dalje nazivani „Turcima“. Kada je Austrougarska okupirala BiH 1878. godine, njen upravitelj Benjamin Kallay pokušao je uvesti koncept integralnog „bosanstva“ kao zajedničke nacije za sve. Taj pokušaj je neslavno propao. Zašto? Zato što su vjerske i političke elite triju konfesija već predaleko odmakle u svojim separatnim projektima. Zajednički imenitelj bio je mrtav; vjerski torovi su već bili zaključani.

Tako smo, političkim i vjerskim pritiscima, lažnim tumačenjima i brisanjem sopstvene prošlosti, od jednog naroda i jedne zemlje došli u današnju situaciju. Procesi su otišli predaleko, historijski sat se ne može vratiti unazad, niti iko razuman danas želi negirati formirane nacije.

Ali u znanju istine leži jedini lijek. Kada bi današnji Bosanci i Hercegovci, bez obzira na oltar pred kojim kleče ili ime koje nose, spoznali historijsku stvarnost – kada bi shvatili da kraljica Katarina, pravoslavna princeza Marija, krstjanka Vojača i oni bosanski muslimani koje su pogrdno zvali Turcima, potiču iz istog stabla i dijele istu krv – prebili bi se okovi vještačkih mržnji. Znanje istine ne bi izbrisalo današnje nacije, ali bi moglo, tiho i polako, primicati ove daleke, otuđene rođake jedne drugima.