Mjesto gdje je istorija stala dva puta: Sjećanje na Orašlje kao opomena i put ka smiraju

Mjesto gdje je istorija stala dva puta: Sjećanje na Orašlje kao opomena i put ka smiraju

Priče poput one u selu Orašlje kod Stoca nose sa sobom nevjerovatno težak istorijski teret. Činjenica da se na gotovo istom mjestu, u razmaku od pola vijeka — 12. jula 1943. i 13. jula 1993. godine — dogodi identična tragedija, duboko potresa i opominje. Kada iz jedne porodice u samo jednom danu nestane gotovo trideset članova, to nije samo suha statistika ili istorijski podatak; to je brisanje čitavih generacija, porodičnih stabala, smijeha i života koji su trebali biti.

Pisanje o ovim događajima bez mržnje i bez poziva na osvetu, a sa isključivim ciljem spoznaje istine, jedini je zdrav put ka smiraju i prekidu tog zloglasnog kruga zaborava i ponavljanja.

Dva jula, pola vijeka razmaka

12. juli 1943. godine

U jeku Drugog svjetskog rata, njemački nacisti uz pomoć ustaških snaga sproveli su surovu odmazdu nad stanovništvom Orašlja. Zbog geografskog položaja, ilegalnih partizanskih puteva i kompletne naklonjenosti Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP), selo je označeno kao meta. Zatečeni civili — uglavnom starci, žene i djeca — zvjerski su ubijeni. Poruka je tada bila jasna: uništenje onih koji pružaju otpor i misle drugačije.

13. juli 1993. godine

Nakon tačno pedeset godina i jedan dan, u toku rata u Bosni i Hercegovini, na istom području ponovljen je zločin. Zbog naklonjenosti Armiji RBiH i u sklopu etničkog čišćenja, pripadnici HVO-a ubijaju i zlostavljaju civilno stanovništvo koje zatiču u selu. Cijele porodice su ponovo desetkovane, a njihova ognjišta po drugi put u istom vijeku ugašena.

Uprkos težini ovih zločina, do danas niko nije pravosudno odgovarao, a slučaj je u širem javnom prostoru gotovo zaboravljen, dok na lokalnom nivou politike i dalje često baštine narative ideologija koje su do stradanja i dovele.

Zašto je važno govoriti i pisati?

Nije svaka tišina mir. Tišina koja nastaje iz zaborava ili potiskivanja zločina samo je privid mira pod kojim tinja nepravda.

Kada se o ovakvim događajima šuti, stvara se prostor za opasne posljedice:

Drugo „ubistvo” žrtava: Najveća nepravda prema nevinima jeste obrisati ih iz kolektivnog sjećanja.

Sistemska nepravda: Izostanak pravosudnog i moralnog epiloga ostavlja porodice bez smiraja, a društvo bez osjećaja za pravdu.

Revitalizacija ideologija: Ignorisanje prošlosti stvara plodno tlo da se ideje koje su dovele do zločina ponovo preobuku u modernija odijela i postanu prihvaćene.

Kuda i kako dalje: Kultura sjećanja umjesto kulture osvete

Dostojanstveno sjećanje na prošlost nije poziv na vraćanje u prošlost — ono je uslov za izgradnju budućnosti. Da bi se taj tragični krug konačno prekinuo, važno je jasno odrediti pravac:

1. Pravda bez selektivnosti

Nekažnjeni zločin je otvorena rana svakog društva. Zahtjev za pravosudnim i moralnim epilogom nije političko pitanje, već osnovni civilizacijski minimum. Bez imenovanja i osude konkretnih počinilaca i nalogodavaca, krivica se indirektno prebacuje na čitave kolektive. Pravda mora biti individualna, jasna i nedvosmislena.

2. Jasna distinkcija između naroda i ideologija

Najveća snaga u pisanju o ovakvim stradanjima leži u preciznosti. Cilj nikada ne smije biti stigmatizacija bilo kojeg naroda, već beskompromisna osuda ideologija koje su ljude pretvorile u mete. Bilo da je riječ o nacifašizmu iz 1943. ili konceptima etničkog čišćenja iz 1993. godine, te ideje moraju biti jasno prepoznate, imenovane i odbačene.

3. Zrela kultura sjećanja

Orašlje ne smije ostati samo privatna bol preživjelih porodica. Treba nam kultura sjećanja koja edukuje, uči mlade generacije o opasnostima mržnje i dehumanizacije, te komemorira sa pijetetom — pozivajući na mir, a ne na nove razdore.

Naprijed se ne ide tako što se stradalim žrtvama okrenu leđa, već tako što se na njihovoj uspomeni sagradi društvo u kojem je takav zločin nezamisliv.

Put naprijed zahtijeva hrabrost — hrabrost da se pogledaju činjenice, izgovori istina i odbace politike koje se hrane podjelama. Preživjeli i potomci stradalih nemaju pravo na zaborav, ali svi zajedno imamo odgovornost da stvorimo ambijent u kojem će sjećanje opominjati na čovječnost. Samo na temeljima istine, osude zločina i obnove narušenog povjerenja, Stolac, Orašlje i cijela Hercegovina mogu pronaći svoj dugotrajni mir.