GRAD BEZ TRGOVA, SCENE I RAZUMA

 

GRAD BEZ TRGOVA, SCENE I RAZUMA

Upozorenje o tihoj likvidaciji kulturnog prostora Mostara

Mostar je mediteranski grad. Grad u kojem klimatski uslovi bezmalo osam mjeseci u godini ne samo da omogućavaju, nego i zahtijevaju da se umjetnički i kulturni život odvija pod vedrim nebom. Pa ipak, umjesto da otvoreno nebo bude naša najveća pozornica, mi smo grad zatvoren u klimatizirane dvorane i zaboravljene bašte.

Kako smo došli dovde?

1. Trgovi pretvoreni u raskrsnice

Trgovi su kroz historiju uvijek bili mjesta susreta, razgovora i umjetničkih događanja — same "dnevne sobe" jednog grada. U Mostaru su trgovi sistematski devastirani, pretvoreni u saobraćajne raskrsnice i parkinge. Grad je tako izgubio sam smisao zbog kojeg se trgovi prave, a građani su lišeni elementarnog javnog prostora.

2. Brisanje kontinuiteta i kulture okupljanja

Pedesetih godina prošlog vijeka Mostar je imao i ljetno kino i funkcionalnu ljetnu pozornicu. Danas nema ništa od toga. Zaboravljeno je da bez otvorene scene nema ni kulture okupljanja. Izmještanje umjetnosti s ulica u zatvorene prostore nije samo tehničko pitanje — to je prekid živog tkiva grada.

3. Degradacija pod Starim mostom: Spomenik neznanju

Najnaglašeniji primjer ove sistemske sljepoće jeste pokušaj pravljenja ljetne pozornice pod Starim mostom. Lokacija koja je mogla i morala biti planetarno atraktivna i vizuelno impresivna scena, pretvorena je u skandalozno ružan i potpuno neupotrebljiv prostor. Umjesto vrhunskog spajanja arhitekture, scenografije i spomeničke baštine, dobili smo građevinski promašaj koji svjedoči o potpunom odsustvu estetskog i funkcionalnog osjećaja onih koji odlučuju.

4. Najveća opasnost: Normalizacija promašaja

Najstrašnija činjenica u cijeloj priči nije samo to što vlast nema viziju, već što je takav nerad i takav promašaj svima postao normalan. Kada se kriteriji srozaju do te mjere da se na uništenje prostora odgovara slijeganjem ramenima, grad gubi svoju dušu i svodi se na nivo puke spavaonice i tranzitnog naseljenog mjesta.

Umjetnost nije budžetski trošak niti luksuz — ona je naš najvažniji razvojni resurs.

Ovo nije samo žal za prošlošću, ovo je direktna prozivka odgovornih. Ćutanje pred ovakvim neznanjem i nemarom jeste pristanak na konačnu degradaciju Mostara. Vrijeme je da se prestane sa improvizacijama i da se grad konačno vrati onima kojima pripada — umjetnicima, građanima i otvorenom nebu.