ANATOMIJA NAMETNUTOG ZABORAVA: ZAŠTO SMO KRIVI ŠTO SMO OPSTALI?

 

ANATOMIJA NAMETNUTOG ZABORAVA: ZAŠTO SMO KRIVI ŠTO SMO OPSTALI?

Uvod: Čudo koje je moralo biti prešućeno

Trideseti juni 1993. godine u Mostaru bio je vojnički, logički i ljudski nemoguć dan. Sabijeni u izuzetno mali prostor na istočnoj obali Neretve plus Cernica i Donja Mahala na desnoj obali Neretve— na teritoriji koja je godinu ranije bila opustošena i na kojoj nije preostalo bukvalno ništa — građani i borci Mostara bili su osuđeni na tiho nestajanje. Potpuno okruženje, bez ijednog koridora spasa, garantovalo je slom. A onda se desila operacija koja je prkosila svakom udžbeniku: munjevit proboj, forsiranje rijeke, zauzimanje utvrđenog neprijateljskog položaja i oslobađanje najveće teritorije u državi te sudbonosne 1993. godine. Bio je to jedini uspješan proboj iz potpunog okruženja u cijelom ratu.

Danas, decenijama kasnije, o tom danu se izvan Hercegovine gotovo ništa ne zna. Nema ga u državnim udžbenicima, nema ga u velikim dokumentarnim serijalima, nema ga u svečanim govorima političkih elita. Ta tišina ne djeluje kao slučajan propust. Ona ostavlja gorak, težak utisak: kao da je naš opstanak bio greška koja je nekome pokvarila već potpisane planove.

Logistika kao političko sito i komercijalizacija opstanka

Da bi se razumjela dubina današnjeg razočarenja, moramo se vratiti u rovove iz 1993. i pogledati u pravcu Konjica. Tamo je, u zoni odgovornosti istog tog 4. korpusa Armije RBiH, cijeli rat radila fabrika municije „Igman“. Dok je ta fabrika proizvodila milione metaka, borci u sabijenom mostarskom obruču su do te iste municije dolazili preko crnog tržišta, nerijetko je kupujući od Vojske Republike Srpske. Zvanična trebovanja iz logističke baze iz srednje Bosne, poput one u Visokom, stizala su sporo, nedostatno i selektivno.

Ova činjenica razbija svaku iluziju o romantičarskoj, jedinstvenoj odbrani. Ona ogoljuje surovu sumnju da je hercegovačko ratište držano na logističkoj infuziji ne zbog nedostatka sredstava, već zbog političkih kalkulacija i zakulisnih dogovora čije postojanje današnji akteri grčevito negiraju. Mostar je morao kupovati sopstveni opstanak, dok je municija iz komšiluka odlazila nekim drugim putevima ili bila predmetom trgovine. Proboj 30. juna zato nije bio samo pobjeda nad neprijateljem ispred nas; bio je to trijumf nad izolacijom koju nam je, svjesno ili nesvjesno, nametnuo i sopstveni sistem.

Paradoks priznanja i institucionalno obezglavljivanje

Nigdje se poslijeratna nepravda i politički inženjering ne vide tako hirurški precizno kao u podjeli vojnih priznanja. Struktura HVO-a, koja je Mostar držala u smrtonosnom obruču i provodila njegovo sistematsko uništavanje, danas broji preko trideset generala, uprkos tome što na Neretvi nije uspjela ostvariti svoje maksimalističke ratne ciljeve. Nasuprot tome, korpus koji je iznio nemoguću odbranu i izveo jedinstven proboj u istoriji ratovanja nema niti jednog živog generala iz Hercegovine.

Posmrtna činovanja su ostala kao čin pijeteta prema mrtvima, ali odsustvo živih nosilaca najviših činova u poslijeratnom sistemu imalo je jasan cilj: hercegovački odbrambeni faktor trebalo je institucionalno obezglaviti i pacifikovati. Bez živog generala sa hercegovačkim ratnim iskustvom za poslijeratnim zelenim stolovima u Sarajevu, nije imao ko lupiti šakom o sto i zahtijevati poštovanje za udio koji je Mostar ugradio u slobodu ove zemlje. Bilo je lakše upravljati prostorom koji nema svoje autentične, institucionalno priznate vojne autoritete.

Geografija „privremenosti“ i tišina kao saučesništvo

Ova institucionalna tišina otvorila je prostor za rađanje novog, još opasnijeg narativa koji danas potpuno dominira političkim prostorom — onog da su Hercegovci isključivo Hrvati. Kroz tu pojednostavljenu i opasnu matricu, kreiranu u centrima moći, svi mi ostali koji smo krvarili za istočnu obalu, za hercegovačka brda i podveleške čuke, odjednom smo svedeni na status „privremenih“ stanovnika na tuđoj teritoriji.

Današnja sistematska majorizacija ne-Hrvata u Mostaru i Hercegovini nije ništa drugo do direktna, praktična posljedica tog ratnog i poslijeratnog narativa. Kada vas sistem decenijama tretira kao anomaliju i „višak“, logičan slijed je da budete potisnuti na margine odlučivanja, kulture i svakodnevnog života.

U tom procesu, glas koji dolazi iz Sarajeva — iz političkog centra koji bi po ustavu i moralnoj obavezi morao štititi ravnopravnost na svakom pedlju zemlje — ostaje nemušt, pomirljiv i bezličan. To zapravo i nije glas; to je gotovo potpuna šutnja. Ta tišina prećutno odobrava zatečeno stanje na terenu zarad nekih viših, sarajevocentričnih koalicija i mira u političkim foteljama. Ta ravnodušnost i nemuštost iz centra zapravo je najteži oblik izdaje Mostara, jer nas ostavlja same pred aparatom majorizacije, šaljući poruku da je bitka za multietničku Hercegovinu u Sarajevu odavno otpisana i prodata kao kusur za komad vlasti.

Od heroizma do rezignacije: „Pravac Evropa“

Kada čovjek spoji ove tačke — municiju koju je morao kupovati na crnom tržištu dok mu je fabrika bila u zaleđu, državu koja mu je uskratila generalske činove, te poslijeratnu politiku i šutnju Sarajeva koja ga prepušta majorizaciji i tretira kao privremenog stanovnika — dobije se jasan odgovor zašto danas preovladavaju apatija i totalno razočarenje.

Izjava koja se sve češće čuje među ljudima: „Kad bi opet puklo, pravac Evropa, nek ratuju oni što su nas prodavali i zauzeli fotelje“, nije izraz kukavičluka. To je racionalni, bolni protest prevarenog čovjeka. To je krik generacije koja shvata da su plodove njihovog nadljudskog truda i krvi pokupile profiterske elite koje su zasjele u fotelje, dok je grad ostavljen traumatizovan, podijeljen i prepušten sam sebi. To je spoznaja da je država, za koju se disalo u podrumima 1993. godine, trgovala njihovim herojstvom.

Zaključak: Odbijanje tišine kao jedini preostali otpor

Zaborav koji nam je nametnut nije slučajan; on je projektovan da bi se sakrile tuđe greške, trgovine i nedostaci. Napadati taj zaborav sa gnjevom i ljutnjom više nema smisla, jer gnjev zamućuje vid i daje argumente onima koji nas žele proglasiti „vječito nezadovoljnima“.

O našem opstanku i o 30. junu moramo govoriti jezikom hladnih, neumoljivih činjenica. Moramo pisati i bilježiti, ne da bismo molili za priznanje od onih koji su nas ostavili bez municije i činova, već da bismo sačuvali sopstveno dostojanstvo. Opstanak Mostara nije bio greška. Greška bi bila pristati na tišinu i dopustiti da nam nametnu osjećaj grijeha što smo, uprkos svemu i svima, ostali na svojoj zemlji.