Krik za Mostarom: Anatomija tihe likvidacije jednog grada

Krik za Mostarom: Anatomija tihe likvidacije jednog grada

Kažu da je u ratu najgore kada padaju granate. Lažu. Najgore je kada granate utihnu, a destrukcija se nastavi u rukavicama, zakonom, šutnjom i političkim pečatima. Ono što proživljava današnji Mostar nije mir; to je samo mirnodopska, puzajuća faza projekta započetog u proljeće 1992. godine.

Kada je tada legalna vlast nasilno preuzeta od strane HVO-a, započeo je brutalni proces kroatizacije Mostara. Sve što je nosilo predznak zajedničkog, bosanskohercegovačkog ili nehrvatskog, moralo je biti marginalizovano, prepušteno zaboravu ili uništeno. Kulminiralo je to u maju 1993. godine opštim napadom uz svesrdnu pomoć Hrvatske vojske. Logori, progoni, ubistva, heliodromi i dretelji postali su stvarnost. Bilo je to vrijeme kada je Mijo Brajković, tadašnji neprikosnoveni vladar zapadnog dijela grada, ponosno i javno referisao da je „ispunio svoju zadaću“ dovođenjem 18 hiljada Hrvata iz unutrašnjosti Bosne u Mostar.

Tada je, na nesreći i progonu Srba, a potom i Bošnjaka, nasilno promijenjena etnička slika grada. Tada je rođen mit o „hrvatskom Mostaru“ i „stolnom gradu“.

Mirnodopska „Gaza“ i administrativna okupacija

Nakon tri decenije, taj projekt nije poražen. On je samo evoluirao. Danas se istorijsko biće Mostara uništava mirnim putem, a rezultati su jednako porazni. Pogledajmo istini u oči: Mostar je danas grad arhitektonskog, infrastrukturnog i društvenog aparthejda u kojem se problemi građana sa lijeve obale sistemski fabrikuju ili svjesno drže neriješenim.

Dok desna obala sjaji u novogradnji, investicijama i ušmikanim kvartovima, lijeva obala – nekadašnje srce grada – prepuštena je propadanju. Glavna ulica na istoku i danas izgleda kao da je rat stao juče. Ruševine sablasno podsjećaju na devedesete, a ono malo jada što se izgradi prečesto je obični, jeftini fušeraj. Građani taj dio grada već otvoreno i s gorčinom zovu Gaza. I to nije samo stilska figura; to je geografski i psihološki geto u koji nas pokušavaju sabiti.

Da je podjela apsolutna i dirigovana s vrha, dokazuju dvostruki aršini koji bodu oči svakome ko želi da vidi. Dok se zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) neometano gradi i širi, istovremeno se na tom istom, centralnom gradskom prostoru brutalno blokira i zabranjuje izgradnja bilo kakvih drugih objekata koji bi narušili zamišljenu ekskluzivnost prostora. Politički se godinama mrcvari i drži otvorenom ekološka bomba zvana deponija Uborak, direktno trujući građane, baš kao što se svjesno ne rješava ni pitanje Liska parka. To nisu komunalni problemi – to su političke poluge za iscrpljivanje i slamanje otpora jednog dijela grada.

Vrhunac tog apsurda je institucionalno otimanje javnih preduzeća. Kako je moguće da firme poput javnog preduzeća "Hrvatska pošta" ili "Elektroprivreda HZ HB" u svom nazivu nose ekskluzivni nacionalni predznak, dok im je stvarni, većinski vlasnik Vlada Federacije BiH? Federalna imovina je preimenovana i upregnuta u projekat "stolnog grada", a da to nikome u strukturama vlasti ne smeta. Svi šute i aminuju tiho prepisivanje zajedničkog u jednonacionalno.

Kupovina prošlosti: 300 hiljada maraka za ustaše, mrvice za Partizane

U takvom ambijentu, fašizam je postao dio svakodnevnog dekora. Ulice ponosno nose imena ustaških ideologa i saradnika NDH, školske klupe su sistemski iscrtane kukastim krstovima, a zidovi rezervisani za murale koji veličaju presuđene ratne zločince.

No, najjeziviji i najopasniji korak u prekrajanju istorijskog bića Mostara dešava se gore, iznad grada, u Gorancima. Tamo se na Bilima, pod blagoslovom politike, gradi takozvano "Groblje mira". Preko 50 hiljada križeva tamo niče kako bi se obilježili poginuli hrvatski vojnici u BiH – i budimo do kraja pošteni, to nisu nikakvi partizani kojih su se oni odavno odrekli. To su dominantno ustaše, snage NDH, čija se pogibija danas romantizuje i institucionalno uzdiže na nivo svetilišta.

I tu maske konačno padaju. To "Groblje mira", baš kao i zgradu HNK, sufinansira niko drugi do Vlada Federacije BiH. Pogledajmo tu matematiku beščašća: u jednoj te istoj budžetskoj godini, ta ista Vlada za Partizansko spomen groblje – remek-djelo Bogdana Bogdanovića i vrhovni simbol odbrane od fašizma – odobri mizernih 200 hiljada KM, dok za ustaški revizionistički projekat na Bilima izdvoji 300 hiljada KM. Sve je jasno. Država direktno finansira ubijanje sjećanja na antifašizam i sponzoriše podizanje spomenika onima protiv kojih su mostarski heroji dali živote.

Zato je Partizansko danas potpuno devastirano, ploče polomljene, a niko nikada nije sankcionisan. Zato što sistemu ne treba živo svjedočanstvo da je Mostar nekada bio crven, zajednički i slobodan. Sistem radije plaća novu, krivotvorenu istoriju.

Hronika poratnog mraka i sarajevski autizam

Da se ne radi o pukom ideološkom ratu, već o poruci da nehrvati u ovom konceptu grada nemaju pravo ni na život, dokazuju ljudske glave. Od rata do danas, u Mostaru je ubijeno oko trideset nehrvata. Trideset ljudskih života. Epilog? Nijedno jedino ubistvo nije riješeno, niti je ijedan ubica priveden pravdi. Poruka sistema je jasna: odstrijel je dozvoljen ako kvari etničku idilu „stolnog grada“.

Zato se danas među preostalim mislećim ljudima opravdano čuje rečenica: „Gore je nego 1993.“ Tada si barem znao ko puca i gdje je linija. Danas je zlo infiltrirano u institucije, preobučeno u odijela, finansirano federalnim budžetima, a naša ovdašnja, tobože pro-bosanska politika, nema nikakav odgovor. Nemaju ni viziju, ni hrabrost, ni elementarnu pismenost da se suprotstave ovoj eskalaciji devedesetih.

A šta radi Sarajevo? Ništa. Baš kao ni devedesetih, politička i kulturna elita iz sarajevske kotline ne razumije – ili sebično odbija da razumije – šta se ovdje dešava. Za njih je Mostar tek daleka, usputna stanica, moneta za potkusurivanje u raspodjeli ministarskih fotelja i upravnih odbora onih istih elektroprivreda i pošta koje su prepustili drugima. Dok Mostar suštinski krvari i nestaje, oni trguju našom sudbinom sa onima koji grad drže u blokadi.

Krajnji cilj ove decenijske sinergije fašizma, nesposobnosti i sarajevske nezainteresovanosti je jasan: stvoriti apatiju i beznađe. Natjerati ljude da spakuju kofere i odu. Jer, kada čovjeku oduzmete sigurnost (kroz neriješena ubistva), zdravlje (kroz Uborak), kada mu ponizite prošlost (kroz rušenje Partizanskog i finansiranje ustaša) i kada mu zgadite sadašnjost (kroz ruševine i administrativni aparthejd), on odlazi. A očišćen grad je lak plijen za konačnu podjelu.

Ovaj tekst je moj krik protiv tog scenarija. Krik protiv tihe likvidacije istorijskog bića mog grada. Nemam pravo na šutnju, jer šutnja u ovakvom Mostaru nije neutralnost – šutnja je saučesništvo. Ako dopustimo da nam ubiju duh grada, džaba nam sve rijeke i mostovi. Mostar će ostati živ samo onoliko koliko budemo spremni da glasno, bez straha, svjedočimo njegovu istinu.