PROMICANJE EKSKLUZIVNOSTI ILI PROTOČNI BOJLER ZA TUĐE PROJEKTE

Postoji duboka, civilizacijska razlika između kreiranja kulture i pukog organizovanja zabave. Kada je 1979. godine pokrenuto Mostarsko ljeto – kao prvi ljetni festival u Bosni i Hercegovini – ono nije zamišljeno kao ljetna razonoda, niti kao usputna tezga za estradu i prožvakane reprize. Ono je rođeno kao estetski iskorak, kao generator novih kulturnih vrijednosti i kao hrabar, ambijentalni teatar zbog kojeg se u Mostar dolazilo s poštovanjem i uzbuđenjem. Danas, decenijama kasnije, posmatramo festival koji je sopstveni historijski kapital zamijenio linijom manjeg otpora. Dok se aktuelni organizatori kriju iza statistika o posjećenosti i izgovora o budžetima, postaje bolno očigledno da oni zapravo ne pamte šta su naslijedili. Jer da pamte, znali bi da se ugledom ne trguje za jeftine aplauze i da Mostarsko ljeto ne smije biti svedeno na nivo provincijske smotre, već mora ostati ono što je nekada bilo – praznik umjetnosti koji diktira standarde, a ne festival koji podilazi najnižem zajedničkom imenitelju.

Zašto su ovakvi festivali uopće nastajali i koji se ključni cilj vremenom iskristalisao valja se podsjetiti.

Pa zašto je počelo organizovanje reprezentativnih ljetnih festivala?

Kada su se nakon Drugog svjetskog rata (tokom 50-ih, 60-ih i 70-ih godina) počeli rađati veliki ljetni festivali u Jugoslaviji (poput Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, pa kasnije i Mostarskog ljeta osnovanog 1979. godine), motivi su bili višeslojni:

Izlazak iz "zatvorenih kutija": Pozorišta, opere i galerije su tokom sezone bili rezervisani za zatvorene prostore i često hladnu, institucionalnu atmosferu. Ljetni festivali su nastali iz potrebe da se kultura "oslobodi", da izađe na trgove, u avlije, među zidine i pod zvijezde. Ambijentalni teatar je davao potpuno novu dimenziju klasičnim djelima.

Decentralizacija kulture i prestiž: Cilj je bio dokazati da se vrhunska umjetnost ne dešava samo u prijestonicama (Sarajevu, Beogradu, Zagrebu). Mostar je sa svojom specifičnom arhitekturom, svjetlošću i duhom bio idealna kulisa za kreiranje autentičnog kulturnog centra.

Kulturni turizam (u povoju): Ideja je bila privući ljude koji ljeti putuju ili borave u regiji, nudeći im sadržaj koji parira evropskim metropolama. To nisu bile usputne tezge, već namjenski građeni programi.

Koji se ključni cilj koji se vremenom iskristalisao?

Iako su festivali počeli kao manifestacije zabavno-edukativnog karaktera, s godinama se kao ključni, vrhovni cilj iskristalisao: Produkcija ekskluzivnosti i pomicanje granica (Estetski iskorak).

Ključni cilj reprezentativnog ljetnog festivala nije bio da bude vodič kroz ono što već postoji, nego generator novih kulturnih vrijednosti.

Ključni cilj koji se podrazumijevao u praksi bio je:

Premijernost kao imperativ: Festival je morao imati vlastitu produkciju. Dovesti predstavu koja je već odigrana 50 puta u nekom teatru smatralo se linijom manjeg otpora. Cilj je bio okupiti kremu umjetnika ex-Yu prostora koji bi u Mostaru proveli mjesec dana i kreirali predstavu baš za taj prostor (npr. za dvorište Koski Mehmed pašine džamije ili Pećinu, te dvorište tada Univerzitetske biblioteke itd.). Sjetimo se izvanrednih predstava pod Pećinom „Ne“ i „Sada je i tebi kraj“ čije su premijere i brojne reprize unaprijed bile rasprodane.

Kulturna diplomatija i razmjena: Mostarsko ljeto je imalo cilj da u grad donese ono najbolje što svijet i regija nude (veličanstvena gostovanja naprimjer Ljiljane Molnar Talajić ili Sonje Savić), ali i da Mostar pozicionira na mapi kao ravnopravnog koproducenta.

Edukacija i odgoj publike: Vrhunski festivali nisu podilazili ukusu publike; oni su taj ukus oblikovali. Publika je dolazila s povjerenjem da će gledati nešto izazovno, avangardno i veliko. Valja se prisjetiti veličanstvenih književnih susreta sa Ilijom Ladinom ili Jevremom Brkovićem kojima je u kasni večernji sat u Starom gradu prisustvovalo više stotina posjetilaca.

Nekada je ključni cilj bio stvaranje i rizik (premijere, visoka kultura, internacionalna razmjena), dok se danas, uslijed nedostatka budžeta, ali i vizije, cilj često svodi na puko preživljavanje i podilaženje masovnom ukusu (estrada i reprize). Danas se festivali često pretvaraju u "smotre" (gdje se samo ređaju gostovanja koja su jeftina ili lako dostupna), umjesto da budu "producenti" (mjesta gdje se rađa nova umjetnost).

Gubitkom te težnje ka ekskluzivnosti i estetskom riziku, ljetni festivali gube svoj osnovni postulat – postaju manifestacije, a prestaju biti praznici umjetnosti.

Danas se prečesto susrećemo sa sindromom "historija počinje od nas". Trenutni menadžmenti u kulturi često opravdavaju nedostatak vizije finansijama, ne shvatajući da je ključna razlika između nekad i sad zapravo razlika u ambiciji, ukusu i poštovanju publike.

Mostarsko ljeto nije osnovano da bi bilo protočni bojler za tuđe projekte, već fabrika nove umjetnosti. Festival je nekad bio producent. Umjetnici su dolazili, živjeli s gradom i stvarali komade namjenski za mostarske avlije, pećine, atrije i parkove. To je bio estetski rizik, za koji se nečesto tražila karta više.

Festival je danas postao smotra i rent-a-prostor. Dovode se gotove, prožvakane predstave i estradni programi koji su već obišli svaku salu u regiji. Danas se ne stvara, danas se samo "odrađuje".

To je trgovanje ugledom za jeftinu posjećenost. Sindrom estrade ubija festival, a argument "ali narod to voli i dvorane su pune" u suštini srozava nivo festivala i grad pretvara u daleku provinciju. Takva provincijalizacija dugoročno uticaće i na razvoj turizma, ali i nastavak bijega brojnih građana ovoga grada drugdje.

Uloga reprezentativnog festivala je da odgaja publiku, a ne da joj podilazi. Kada u program festivala uvrstiš estradu pod krinkom "kulture za mase", ti zapravo priznaješ kapitulaciju.

Dovođenjem lakih nota i populističkih sadržaja na mjesta koja su pamtila vrhunske teatarske ansamble, pisce i muzičare, današnji organizatori krčme historijski kapital koji nisu sami stekli. Oni troše ime "Mostarskog ljeta" da bi opravdali jeftinu zabavu.

Mostar nije samo kulisa; on je bio ravnopravan glumac u tim predstavama. Pretvaranjem festivala u niz repriza izgubili smo osjećaj za prostor. Vrhunski festivali koriste grad tako da ga transformišu, a današnji organizatori ga koriste samo kao geografsku odrednicu na plakatu.

Oni koji danas sjede u organizacionim odborima moraju shvatiti da Mostarsko ljeto nije njihova privatna prćija niti vikend-zabava, već javno dobro s obavezujućim naslijeđem.

Izgovori o nedostatku novca drže vodu samo dok ne pogledate u šta se taj novac ulaže. Novca očito ima za estradne honorare i reprizne tezge, ali nema hrabrosti za autorsku premijeru i umjetnički rizik.

Gospodo, vi ne pravite festival, vi pravite ljetni sajam kulture. Između ta dva pojma zjapi provalija koju vaša neupućenost ne može premostiti.

Danas nas ubjeđuju da je uspjeh ako je trg pun. Ali pitanje je čime ste ga napunili? Mostarsko ljeto je nekada punilo glavu i dušu, a danas puni samo statističke izvještaje za donatore.

Neznanje nije opravdanje. Ako današnji organizatori ne pamte šta je to bilo, dužnost im je da pročitaju, pitaju i nauče. Mostarsko ljeto im nije ostavljeno u amanet da bi ga sveli na nivo osrednje ljetne kulturno-umjetničke razonode, već da drže ljestvicu visoko – tamo gdje je nekada s razlogom bila postavljena.

Mostarsko ljeto zaista ima mitski status u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Transformacija od prestižnog, elitnog kulturnog događaja (u najboljem smislu te riječi) do festivala koji se danas prečesto oslanja na estradu i reprize je bolna tačka mnogih koji se sjećaju njegovih zlatnih godina.