Mladost voli biti na strani pobjednika

 

(Izlaganje na Međunarodnoj konferenciji „Antifašizam put do slobode“, održanoj u Sokobanji u organizaciji SUBNOR-a Srbije)

Smrt fašizmu!

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Ja nisam napisao ništa, jer volim malo replicirati na ono što sam čuo. Ima jedna definicija, enciklopedijska je, vrlo kratka koja kaže: Fašizam je autoritarni radikalni nacionalizam. Ako je to tako, hajdemo se svi upitati živimo li mi onda veoma često danas u društvu koje jeste fašističko. Mnoge naše stranke jesu i radikalne, i autoritarne, a bogami i nacionalističke. Ne samo na jugoslavenskim prostorima, nego i širom Evrope i širom svijeta. Pa hajde onda da ih zovemo pravim imenom, onako kako je nauka rekla – fašističke.

To je odgovor antifašista.

Druga stvar koja mi se čini zanimljivom i koju je zgodno spomenuti. Nedavno sam čitao neke tekstove ozbiljnih, svjetskih, nezavisnih filozofa i intelektualaca koji kratko, u tezama, navode šta danas jeste neoliberalizam. I kada sam pročitao te teze, to se skoro pa doslovno posložilo i podudarilo s onim što smo mi u našoj zajedničkoj Platformi ovih saveza država s jugoslavenskog prostora definirali kao fašizam. Ako je to sve skupa jasno i tačno, onda mi – prateći Evropu – vidimo da i Evropa i svijet, globalno, stoje na pragu fašističkog društva ili smo već duboko zagazili u njega.

A onda se pitamo kako mi kao antifašisti možemo naći odgovor na sve to. Pogledajmo kako djeluju, veoma često, naša antifašistička društva. Ja volim reći da su to prečesto tipična komemorativna društva i antifašističke turističke agencije. To nije odgovor nadolazećem ili živućem fašizmu. Mi moramo djelovati direktno, otvoreno i boriti se protiv društvene zbilje u kojoj živimo. Ne možemo zarad nekih sitnih pomoći od vlasti, koja je često ovakva kako rekoh, šutjeti na ono što nam serviraju. Nismo mi nikakva produžena ruka vlasti. Mi moramo govoriti, moramo djelovati, moramo prestati šutjeti na pojave koje se dešavaju u našim sredinama. Prečesto govorimo o takvim pojavama u drugim sredinama, ali ima ona narodna izreka: „Najprije pometi dvorište ispred svoje kuće, a onda idi u tuđe.“ Hajde da svi pometemo svoja dvorišta da bi zajedničko bilo čisto.

Sljedeća stvar koju želim naglasiti jeste: ako smo mi sljedbenici Titovih partizana – na kraju krajeva, prvi predsjednik jugoslavenskog SUBNOR-a 1947. godine bio je Josip Broz Tito – pa ako to slijedimo u ovom vremenu, onda ne možemo šutjeti na pojavu rehabilitacije onih koji su pucali na Titove partizane širom jugoslavenskog prostora. Ne možemo i jedni i drugi biti antifašisti. Moramo na to direktno, otvoreno odgovoriti, bez obzira na to što zna biti veoma teško u nekim od naših država jer vlast to vodi i propagira. Ali moramo biti odlučni ako hoćemo bolje, pravednije društvo.

Sjetimo se 1941. godine kada je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije donio odluku o dizanju ustanka i napisao proglas. Ko je pisao proglas? Ivo Lola Ribar. On je tada imao 25 godina, svi ostali bili su skoro duplo i više stariji od njega, ali imali su povjerenje u svog omladinca. Sad, kad se pitamo zašto nema mladih među nama, hajde da otvoreno sebi kažemo kakav je naš odnos prema našim dvadesetpetogodišnjacima. Veoma često kažemo: „De mali, dok mi to nešto, pa ćeš ti...“ i tako dalje. Moramo imati povjerenje u njih. Mi smo u principu ostali u analognom sistemu, a oni su u digitalnom i nismo kompatibilni. Zato ih nema. Mi smo njima uglavnom dosadni, pričamo priče koje ih, tako prezentirane, ne zanimaju.

Sjajno je to naše naslijeđe, ono je zajedničko svima nama s jugoslavenskih prostora, ali kad ga obilježavamo, često to ne volimo raditi zajedno. Ako tako radimo, onda ja mislim da mi ne poštujemo to zajedničko naslijeđe. Sutjeska je jedna, Neretva je jedna, Igmanski marš je jedan – četrdesetih godina je bilo tako. Kako danas da budu dva ili tri? Nešto onda s nama nije u redu. Ja sam nedavno pisao jedan tekst gdje sam u naslovu pitao i elaborirao: Ima li fašista među nama antifašistima?

Često klasičnim fašističkim metodama branimo antifašizam, a zapravo se svrstavamo u red onih koje napadamo. Budimo direktni – nisu se ni Titovi partizani u svemu slagali. Imali su ogromne razlike u mnogo čemu: ideološke, vjerske, nacionalne, socijalne... nema čega nije bilo. Ali složili su se da im je ideal slobode zajednički, da su jednakost, ravnopravnost i socijalna pravda ono što im svima treba. Sve su drugo skrajnuli u stranu, došli do slobode i napravili sjajnu vojsku od osam stotina hiljada boraca 1945. godine. Ako to slijedimo, hajdemo se i mi danas okupiti oko onog što nam je zajedničko, a mnogo ga je više od različitog. Gradimo kult zajedništva. Gradimo kult onog što nas okuplja, a ne gradimo one druge kultove. Ne forsirajmo razlike ako uistinu jesmo oni koji slijede antifašističko naslijeđe na koje smo ponosni. Budimo okupljeni oko borbe protiv onog što nam danas svima smeta, na svim našim prostorima.

Na kraju krajeva, moramo biti ponosni na činjenicu da su jedino jugoslavenski narodi u Evropi uistini podigli revoluciju, napravili ustanak, stvorili vojsku i oslobodili svoju zemlju. Bilo je i drugih pokušaja, ali nisu oslobodili zemlju. Svi ovi koji nam danas dolaze iz Evrope i žele da nam drže predavanja o demokratiji i koječemu drugom, imali su maksimalno pokrete otpora, pravili poneku diverziju, pisali letke i razbacivali ih, a često bili oni koji tišinom podržavaju fašizam i nacizam. Pa recimo im: Mi smo pobjednici, mi smo sljedbenici pobjednika! Ali to možemo samo zajedno.

Dakle, naša snaga je u zajedništvu. Iskoristimo ga, pokažimo da možemo, a onda će biti i djece i mladih s nama. Mladost voli biti na strani pobjednika, ali voli i imati šansu. Ako to uradimo, onda priča o antifašizmu neće biti priča o prošlosti, nego priča o budućnosti, jer zapravo – drugo ime za slobodu jeste antifašizam.

Smrt fašizmu!