Arhitekti rata kao neimari mira: Zašto je Bosna i Hercegovina zarobljena u dejtonskom kavezu?

Arhitekti rata kao neimari mira: Zašto je Bosna i Hercegovina zarobljena u dejtonskom kavezu?

Trideset godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu, njeno društvo i dalje tapka u mjestu, zarobljeno u permanentnoj političkoj krizi. Dok se domaći i strani analitičari neprestano pitaju zašto ova zemlja ne može napraviti suštinski iskorak prema naprijed, odgovor zapravo leži u samim temeljima na kojima je izgrađen postratni mir. Taj temelj – Dejtonski mirovni sporazum – učinio je nešto što se kosi sa svakom istorijskom i moralnom logikom: dozvolio je kreatorima rata da postanu kreatori i upravitelji mira.

Tri naziva, tri "istine" i apsurd paradržavnih vojski

Apsurd bosanskohercegovačke realnosti počinje već od jezika i narativa. Rat iz devedesetih danas u javnom prostoru ima tri službena naziva: odbrambeno-oslobodilački, domovinski i odbrambeno-otadžbinski. Kada god se spomenu ovi nazivi, nameće se logično i neizbježno pitanje: o kojoj "domovini" ili "otadžbini" govore oni koji su tokom rata nosili obilježja drugih država?

U pravnom i istorijskom smislu, jedina legalna vojna sila u zemlji bila je Armija Republike Bosne i Hercegovine, formirana odlukom legitimnih, međunarodno priznatih organa suverene države. Sve druge formacije – Vojska Republike Srpske i Hrvatsko vijeće odbrane – bile su tek vojna krila paradržavnih projekata stvorenih s ciljem uništenja i podjele te iste države. Te paradržavne vojske su finansirane, naoružavane i logistički pomagane iz Beograda i Zagreba, gdje su sjedili i njihovi stvarni vrhovni komandanti.

Međutim, Dejtonski sporazum je sve ove strukture izjednačio. Legalni organi države stavljeni su u istu ravan s paradržavnim tvorevinama koje su nastale na bazi udruženih zločinačkih poduhvata i genocida. Time je napravljen truli kompromis: rat je zaustavljen, ali su agresivni ciljevi devedesetih ustavno legalizovani i institucionalizovani. Rezultat toga vidimo danas – organizacije i političke partije koje baštine tradiciju tih paradržavnih organa i danas otvoreno propagiraju potpuno iste ciljeve kao i devedesetih, samo koristeći institucionalne mehanizme umjesto topova.

Bosanski presedan: Šta da je Hitleru dozvoljeno da vlada?

Da bi se shvatila sva pogubnost ovog modela, dovoljno je povući paralelu s modernom evropskom istorijom. Da li bi Njemačka nakon Drugog svjetskog rata ikada doživjela svoj ekonomski, moralni i društveni preporod da je poraženoj Hitlerovoj stranci (NSDAP) dopušteno da učestvuje u vlasti i kroji ustavni poredak nove države? Odgovor je jasan – ne bi.

Saveznici su 1945. godine shvatili da nema napretka bez radikalnog reza. Proveli su rigoroznu denacifikaciju, zabranili fašističke organizacije i trajno onemogućili ratnim strukturama pristup javnom i političkom životu. To je oslobodilo njemačko društvo tereta prošlosti i omogućilo mu da izgradi zdravu demokratiju.

U Bosni i Hercegovini primijenjen je potpuno suprotan, nakaradan eksperiment. Strankama i strukturama koje su organizovale i vodile ratne mašinerije ne samo da nije zabranjen rad, već im je dat ključ u ruke za upravljanje država. Ratni zločinci su sjedili u najvišim organima vlasti, krojili zakone i donosili odluke o sudbini preživjelih žrtava. Čak i danas, njihovi politički nasljednici iz istih fotelja blokiraju svaki pokušaj normalizacije države. Kreatori uništenja su postali neimari obnove, a to je kontradikcija koja u praksi ne može funkcionisati.

Kulturocid i obrazovni aparthejd: Kako se sistemski ruši država

Ako želite trajno uništiti jednu državu, nije potrebno stalno pucati; dovoljno je da joj uništite obrazovanje i kulturu. Upravo to je najstrašnija, a često prešućena dimenzija dejtonskog uređenja.

Dejton je u Bosni i Hercegovini stvorio čak trinaest potpuno nezavisnih obrazovnih programa i ministarstava. Ne postoji jedinstven obrazovni plan na nivou države, već tri potpuno odvojena sistema koji djecu od malih nogu uče da ne pripadaju istoj zemlji. Iz programa istorije sistematski je protjeran antifašizam i istina o Drugom svjetskom ratu. Izbrisana je zajednička istorija otpora fašizmu koja je nekada spajala ove prostore, a sve kako bi se stvorio vakuum u kojem lokalne etnonacionalne klike danas mogu rehabilitovati kvislinge, četnike i ustaše, pretvarajući ih u nove školske uzore.

Vrhunac tog obrazovnog i moralnog sunovrata jeste fenomen "dvije škole pod jednim krovom". Ono što bi svugdje na svijetu bilo prepoznato kao čisti aparthejd i segregacija, OSCE i međunarodna zajednica su patentirali i godinama javnosti prezentovali kao svoje veliko "mirovno postignuće". Umjesto da spajaju djecu, oni su ugradili zidove posred školskih hodnika. Isti obrazac prepisan je i na kulturu, koja je potpuno rascjepkana i prepuštena na milost i nemilost lokalnim šovinizmima. Posljedice su danas evidentne: odgajaju se generacije koje se međusobno ne poznaju, koje se plaše jedni drugih i koje su kroz školske klupe indoktrinisane da mrze državu u kojoj su rođene.

Dejtonski kavez: Sistem koji štiti sam sebe

Često se čuju floskule kako se Dejtonski ustav može mijenjati "unutar institucija" i kroz "dogovor domaćih lidera". To je čista utopija. Dejtonski okvir pruža samo teoretsku, apstraktnu mogućnost za promjenu, dok je u praksi suštinsku promjenu učinio nemogućom.

Ugrađivanjem mehanizama poput etničkog veta i entitetskog glasanja, sistem je dizajniran tako da oni koji žele destrukciju države imaju apsolutnu moć da blokiraju bilo kakvu reformu koja bi BiH transformisala u modernu, građansku i funkcionalnu demokratiju. Oni nemaju nikakav interes da mijenjaju sistem koji ih hrani, štiti od krivičnog gonjenja i omogućava im da kroz kontrolu obrazovanja i medija održavaju atmosferu straha. Dejton je, dakle, uspješno zaustavio ubijanje, ali je istovremeno zabetonirao stanje konflikta u institucijama i učionicama, onemogućivši bilo kakav stvarni napredak.

Zaključak: Ko je nametnuo okvir, jedini ga može i promijeniti

Unutar postojećeg ustavno-pravnog okvira, Bosna i Hercegovina nema nikakvu šansu za suštinski napredak. Svako insistiranje na "domaćem dogovoru" s onima koji državu ne žele jeste saučesništvo u njenom tihom umiranju.

Lopta se mora vratiti na teren onih koji su ovaj nakaradni sistem osmislili i nametnuli. Međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, jedina ima i legalni mandat i istorijsku odgovornost da promijeni okvir koji je postao kočnica napretka. Ako su devedesetih zbog viših ciljeva zaustavljanja rata morali napraviti kompromis s paradržavnim strukturama, danas, trideset godina kasnije, nemaju pravo održavati taj neuspjeli eksperiment na životu i mirno posmatrati kako kroz podijeljene škole cementiraju trajnu propast jedne države.

Bosni i Hercegovini nije potrebna kozmetička reforma; njoj je potrebna radikalna promjena okvira – prelazak sa dejtonske etnokratije na evropsku, građansku demokratiju. Tek kada se sistem očisti od ratnih ciljeva, paradržavnih narativa i obrazovnog aparthejda, ova zemlja će prodisati i krenuti naprijed. Sve ostalo je samo produžavanje agonije u kojoj kreatori rata, uz aminovanje međunarodne zajednice, već tri decenije uspješno simuliraju mir.