ANATOMIJA HISTORIJSKOG ZABORAVA: ZAŠTO SE PLAŠE LJILJANA?

 

Svjedoci smo još jedne, u nizu koordinisanih, političkih i medijskih ofanziva usmjerenih na samu srž bosanskohercegovačkog državnog identiteta. Ovog puta, na meti je prva zastava nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine – bijelo platno sa štitom i zlatnim ljiljanima. Kroz agresivan javni narativ, ova se zastava uporno i sistematski proglašava "ratnom", "paravojnom" i "provokativnom", a ide se čak i do zakonskih inicijativa za njenu potpunu zabranu.

Međutim, iza te navodne brige za "međuetnički sklad" krije se opasan istorijski revizionizam, duboki paradoks dvostrukih aršina i, iznad svega, paničan strah od kontinuiteta bosanske državnosti.

1. Pravna i istorijska činjenica: Zastava pod kojom smo ušli u UN

Prva i fundamentalna zamjena teza, koja se mora srušiti hladnim činjenicama, jeste namjerno izjednačavanje državnih simbola sa vojnim formacijama.

Uredbom Predsjedništva RBiH od 4. maja 1992. godine, zvanično su usvojeni grb i zastava Republike Bosne i Hercegovine. Dakle, to je bio legalni i legitimni simbol međunarodno priznate države. Pod tom zastavom sa ljiljanima, 22. maja 1992. godine, Bosna i Hercegovina je primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Ona je vijorila ispred sjedišta UN-a u New Yorku pored zastava svih ostalih suverenih država svijeta. Pod njom su radile sve državne institucije, od Predsjedništva do diplomatije, i pod njom su potpisivani međunarodni sporazumi.

Armija RBiH, kao legalna odbrambena vojna sila te države, koristila je elemente državnog grba za svoja obilježja, ali uz jasne modifikacije – dodavanje ukrštenih mačeva i vojnih natpisa. Proglasiti državnu zastavu "ratnom" i "neprijateljskom" samo zato što ju je koristila i vojska koja je branila tu državu, pravni je i logički apsurd. Po toj logici, svaka država na svijetu morala bi zabraniti sopstvenu zastavu nakon bilo kojeg rata.

2. Paradoks dvostrukih aršina: Legalizacija ratnog ekskluzivizma

Dok se pravno nesporna, prva državna zastava pokušava kriminalizovati, istovremeno svjedočimo apsolutnoj toleranciji – pa čak i institucionalizaciji – simbola koji nemaju nikakav državni, već isključivo ratni i jednonacionalni karakter.

Na teritoriji entiteta Republika Srpska i danas se bez ikakvih smetnji koristi trobojka koja je direktni kontinuitet simbola usvojenih u ratnom periodu. Iako je Ustavni sud BiH proglasio grb i himnu tog entiteta neustavnim jer su diskriminisali Bošnjake i Hrvate, politička i vizuelna ikonografija ostala je nepromijenjena.

Slična matrica prisutna je i na područjima pod kontrolom HDZ-a, gdje se kao zvanična "zastava hrvatskog naroda u BiH" koristi zastava bivše Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ova zastava, sa šahovnicom i pleterom, danas je integrisana u simbole pojedinih kantona i opština, iako direktno i nedvosmisleno simbolizuje ratnu paradržavnu strukturu.

Dolazimo do monstruoznog paradoksa: simboli pod kojima je država primljena u UN proglašavaju se nelegalnim i uvredljivim, dok se autentični ratni i jednonacionalni simboli, proistekli iz projekata podjele zemlje, tretiraju kao legalni, legitimni i "demokratski". To je klasičan primjer političkog nasilja gdje se agresivnim ponavljanjem laži pokušava zamijeniti teza o tome šta je legalno, a šta ilegalno u ovoj zemlji.

3. Korijeni straha: Tvrtkov pečat i vjekovni kontinuitet

Zašto, dakle, ljiljani toliko smetaju? Odgovor ne leži u devedesetim godinama prošlog vijeka; korijeni tog straha su mnogo dublji i sežu u srednji vijek.

Zlatni ljiljan (Lilium bosniacum) autohtoni je bosanski simbol. On nije izmišljen 1992. godine u nekom političkom kabinetu. On je vjerna replika grba i zastave iz doba dinastije Kotromanića, posebno iz vremena kralja Tvrtka I, kada je srednjovjekovna Bosna bila najmoćnija država na Balkanu. Ljiljan je simbol bosanske autonomije, njene samobitnosti i njenog hiljadugodišnjeg trajanja koje prethodi i Otomanskom carstvu, i Austrougarskoj monarhiji, i komunističkoj Jugoslaviji.

I upravo u tome leži ključ hajke. Ideolozima etno-nacionalnih podjela i secesionističkih politika vitalno je važno da Bosnu i Hercegovinu predstave kao "vještačku tvorevinu", kao "nemoguću državu" koja je nastala tek 1995. godine u Dejtonu, spajanjem tri zaraćena plemena.

Ako prihvate ljiljan, oni moraju prihvatiti i istorijsku činjenicu o vjekovnom kontinuitetu Bosne. Moraju prihvatiti da srednjovjekovna Bosna i njeno naslijeđe pripadaju podjednako svim njenim građanima i narodima. Zato je cilj dekretom i zakonom izbrisati Tvrtkovu Bosnu, svesti je isključivo na tri izolirana etnička tabora i time obesmisliti bilo kakvu ideju zajedničke budućnosti. Zabrana ljiljana je pokušaj amputacije kolektivnog sjećanja.

Zaključak: Šutnja kao pristanak na kapitulaciju

Pokušaj zakonske zabrane prve zastave Republike Bosne i Hercegovine nije tek puko dnevnopolitičko prepucavanje – to je strateški korak ka konačnom brisanju državnog suvereniteta i istorijske istine.

Ako kao društvo pristanemo na šutnju, ako dopustimo da nam se nametne osjećaj krivice zbog simbola pod kojima je ova zemlja međunarodno priznata, pristajemo na sopstvenu istorijsku kapitulaciju. Ljiljan ne smeta zato što je "ratni". On smeta jer je najstariji, najčvršći i neoborivi dokaz da je Bosna postojala vijekovima prije onih koji bi danas da je ukinu, i da će postojati dugo nakon što oni odu sa političke scene.

A za sve ove neuke i zlonamjerne evo i jedna dodatna napomena iz estetskog i civilizacijskog aspekta: Ljiljan je u heraldici simbol čistote, nevinosti i Bogorodice, prisutan širom Evrope (od francuske dinastije Bourbon do firentinskih simbola). Predstaviti takav univerzalni, istorijski i evropski simbol kao "retrogradan" i "opasan" samo dodatno ogoljava primitivizam i namjere onih koji tu hajku vode.