O ZNAČAJU ANTIFAŠISTIČKIH SPOMENIKA DANAS: IZMEĐU SJEĆANJA I ZABORAVA

  

Antifašistički spomenici širom Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije nastali su kao monumentalni izrazi jedne istorijske pobjede, ali i jedne ideje: da je zajednička borba protiv zla moguća, čak i u najtežim okolnostima. Danas, međutim, njihova značenja više nisu jednoznačna. Nalaze se između sjećanja i zaborava, između ideoloških reinterpretacija i tišine koja ih okružuje.

Spomenici poput Memorijalnog kompleksa Kozara i Spomenika Bitke na Sutjesci nekada su simbolizirali jedinstvo naroda u borbi protiv fašizma. Njihova poruka bila je jasna: sloboda i dostojanstvo ne pripadaju samo jednima, nego svima. Danas, u društvu obilježenom poslijeratnim podjelama i različitim interpretacijama prošlosti, ti spomenici više ne govore istim glasom svima.

Upravo u toj promjeni leži njihova savremena važnost. Oni više nisu samo podsjetnici na prošlost, nego ogledala sadašnjosti. Pokazuju koliko smo se udaljili od ideje zajedničkog dobra i koliko nam nedostaje zajednički moralni okvir. Njihova poruka danas može se čitati kao poziv na ponovno uspostavljanje minimuma zajedničkih vrijednosti — slobode, solidarnosti i otpora svakom obliku nasilja i isključivosti.

Antifašističko naslijeđe, u svojoj suštini, ima potencijal da bude jedna od rijetkih zajedničkih vrijednosnih tačaka u regionu. Ono ne pripada jednoj naciji, niti jednoj ideologiji, nego predstavlja civilizacijski odgovor na zlo koje je obilježilo 20. stoljeće. Međutim, taj potencijal ostaje neiskorišten sve dok se antifašizam posmatra kroz uske nacionalne ili ideološke prizme. Tek kada se vrati njegovim univerzalnim principima, može postati temelj kulture mira.

U tom kontekstu, memorijalna kultura igra ključnu ulogu. Način na koji se sjećamo prošlosti oblikuje način na koji živimo sadašnjost. Ako je sjećanje inkluzivno, otvoreno i spremno da prizna kompleksnost istorije, ono može postati most između podijeljenih zajednica. Ako je, međutim, selektivno i isključivo, ono produbljuje podjele i učvršćuje nepovjerenje.

Posebno je simptomatično stanje u kojem se nalaze mnogi memorijalni prostori. Partizansko spomen-groblje u Mostaru i Spomen-park Vraca u Sarajevu, nekada mjesta dostojanstvenog sjećanja, danas su često zapušteni i devastirani. Ta zapuštenost nije samo posljedica nemara ili nedostatka sredstava — ona odražava dublju društvenu nelagodu prema vlastitoj prošlosti. Ona govori o nedostatku konsenzusa, ali i o tihoj odluci da se neka sjećanja potisnu.

Ipak, upravo u toj tišini postoji mogućnost za novi početak. Za mlade generacije, ovi spomenici ne moraju biti relikti prošlosti, nego prostori učenja i promišljanja. Njihova centralna poruka danas ne bi trebala biti ideološka, nego etička: da sloboda nije data, nego izborena; da solidarnost nije slabost, nego snaga; i da ravnodušnost prema nepravdi uvijek ima cijenu.

Obnova i aktivacija memorijalnih prostora mogu igrati ključnu ulogu u tom procesu. Kroz edukaciju, umjetnost i javni dijalog, oni mogu postati živa mjesta susreta, a ne samo nijemi svjedoci prošlosti. U njima se može učiti ne samo o istoriji, nego i o odgovornosti — o tome šta znači biti dio društva i kakvu budućnost želimo graditi.

Antifašistički spomenici danas nas, možda više nego ikada, ne podsjećaju samo na ono što se desilo, nego nas pitaju šta ćemo učiniti s tim naslijeđem. Između sjećanja i zaborava, izbor još uvijek postoji.