NIJE NAS MALO AKO SRCE KUCA ZA DRŽAVU

 

/Obraćanje na skupu u povodu godišnjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. novembra 2025. godine./

Smrt fašizmu!

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodnoslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. No, prije bilo šta kažem od onog što sam naumio reći danas, dozvolite da se osvrnem na govorkanja koja se ovdje, među nams, mogu čuti. Čuo sam, neki kažu da nas je malo, trebalo nas je biti više i tako dalje. Podsjetiću vas, sve nas, 4. jula 1941. godine u Beogradu, u Ribnikarovoj kući, bilo ih je šest – sedam, okupirana zemlja, porobljena sa svih strana, iscjepkana na razne dijelove, i oni kažu: Idemo pozvati narod na ustanak.

I narod se odazove.

I stvore vojsku koja je 1945. godine imala osam stotina hiljada vojnika spremnih da daju živote za slobodu. Dakle, nije nas malo ako srce kuca za državu, za slobodu, za jednakost i ravnopravnost. Ima nas više nego njih u Ribnikarovoj kući 1941. godine, a odgovorni smo za mnogo manji teritorij od one države.

U nama je snaga, a ne u broju, u našoj ljubavi prema ovoj zemlji.

Ja ne bih podsjećao na ono šta jeste ZAVNOBiH i kakve je odluke donio, ali bi više volio da progovorim nekoliko riječi šta o tome šta danas nama jeste ZAVNOBiH i koje su poruke ZAVNOBiH-a za danas. Godina 1943. bila je najteža ratna godina na prostoru Bosne i Hercegovine, odnosno jugoslovenskom prostoru. U tom vremenu Titovi partizani, antifašisti Bosne i Hercegovine donose odluku da se okupe na parčetu slobodne teritorije i razgovaraju o budućnosti države kad bude slobodna. Neki su poginuli probijajući se do Mrkonjić Grada, ali su išli, vodili borbe i došli. I nisu tu bili samo komunisti. Bili su tu i članovi Hrvatske seljačke stranke, bili su i članovi Jugoslovenske muslimanske organizacije i brojnih drugih stranačkih subjekata. Bilo je tu i ljudi bez političkog opredjeljenja, bilo je vjerskih službenika, ljudi svih socijalnih slojeva, ali su imali jednu ideju, sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda.

I to ih je okupilo, i ovdje su u ovoj kući donijeli historijske odluke koje su rezultirale time da mi danas možemo govoriti o Bosni i Hercegovini, nekad republici danas državi. Da nije bilo tog događaja ovdje, u Mrkonjić Gradu i potvrde u Jajcu par dana kasnije ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Bili bismo, ili nekom pripojeni ili podijeljeni, ali ne bismo mogli pričati o ovome o čemu danas pričamo. Ti ljudi, antifašisti u jeku najvećih borbi oko njih nakon 480 godina ubijanja države, ubijanja državnosti Bosne i Hercegovine imali su snage da je obnove. Tih 480 godina samo potvrđuje i garantuje da je ova zemlja neuništiva dok je nas, dok je građana ove zemlje. Džaba je što neki pričaju da je ZAVNOBiH bio skup nekih zabludjelih, ovih ili onih, pojedinaca, to je nekakav nevažan skup, to se skupila grupica ljudi, nisu imali drugog posla pa nešto mudrovali.

Ne, to su bile najbolje kćeri i najbolji sinovi Bosne i Hercegovine koji su u jeku rata vidjeli sto, i dvjesto godina unaprijed, jer odluke i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, a posebno ona Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine sa Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz Sanskog Mosta 1944. godine su nešto što je i danas nedosanjani san, ne samo svima nama, nego i brojnim drugim narodima. Ta Deklaracija je pet godina prije one Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija donesena i sveobuhvatnija je od te svjetske, a u nju se ciujeli Svijet kune, bez obzira što je ne poštuje.

Dakle, ZAVNOBiH nama danas poručuje: Jedinstvo, ravnopravnost, sloboda, svi zajedno. Nema ni nas pojedinačno bez ovog zajedništva, a snovi o podjelama, preustrojima nekim ružnim idejama i tako dalje i tako dalje su pusti snovi, ja ću citirati jednog od najglasnijih rušitelja ZAVNOBiH-a, su snovi zabludjelih ovovremenih lidera. Ima još jedna stvar koja se ne ističe, ZAVNOBiH je donio, takođe, jednu važnu stvar i zato ga napadaju, a to je: Titovi partizani su jedini borci za slobodu, jedini borci protiv neprijatelja koji je okupirao zemlju i neka, kad je oslobode, povratka ni četništvu, ni ustaštvu, ni handžarovcima, ni, ne znam kako se sve nisu zvali razni kolaboracionisti ili kako smo ih nekad zvali domaći izdajnici. A pošto su na vlast, u mnogim našim sredinama, došli njihovi sljedbenici, zato ruše ZAVNOBiH.
Rušenje ZAVNOBiH-a je rušenje države i tu je ta mala spona, mala začkoljica i zato je važno da danas jesmo u Mrkonjić Gradu, da slavimo ZAVNOBiH kao nešto što je jedna od najsvetijih tekovina novije historije Bosne i Hercegovine. Ako to bude u našim srcima, ako ta vrsta antifašizma bude tekla našim venama onda možemo govoriti da će Bosna i Hercegovina vječno trajati. Mjenjaće se naravno kao što se sve mjenja, ali će je biti dok je nas.

To je ZAVNOBiH.

To je priča o slobodi.

To je poruka vjećnika ZAVNOBiH-a koji su 1943. godimne imali mnogo više mudrosti nego ovi koje smo danas izabrali da brane ZAVNOBiH umjesto da ga ruše.

Živjeli i smrt fašizmu!