NACIONALNO PREBROJAVANJE MRTVIH PROLETERA JE SLIKA NAŠIH PODJELA

/Obraćanje na svečanosti u povodu 82. godišnjice obilježavanja bitke za ranjenike u Jablanici 3. maja 2025. godine u Jablanici./

 

Smrt fašizmu!

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Dozvolićete da na ovakvom skupu posebno pozdravim, ako ja dobro vidim i ako sam dobro primjetio, jedinog živog partizana među nama, borca sa Neretve, da ne nabrajam druge bitke, jer danas nam je bitna Neretva, našeg Ivu Karamatića. Živ nam i zdrav bio.

Danas kada obilježavamo 82. godišnjicu bitke za ranjenike, najslavnije, najhumanije bitke u našoj zajedničkoj historiji jugoslovenskih naroda valja reći da u ovoj godini obilježavamo i 80 godina pobjede nad fašizmom. Međutim, u svemu tome valja i reći, 1945. godine fašizam jeste pobjeđen, vojnički pobjeđen, ali nije uništen. Klice fašizma su izrasle, mi to na našim prostorima najbolje znamo, i devedesetih ponovo počinile brojna zla. Čine i danas, na drugačiji način. U svemu tome ja volim reći, i fašizam, i nacizam dijete su Evrope.

Moramo to jasno i glasno govoriti. I znati. Imali smo mi, i imamo, naravno, i domaće izdajnike koji su zdušno ušli u zla koja su činjena svih tih godina, ali valja reći od 1941. do 1945. godine samo su Titovi partizani na jugoslovenskim prostorima imali slobodnu teritoriju. Od 1941. pa sve do 1945. godine nigdje u Evropi, pokorenoj Evropi, nije bilo ni pedlja slobodne teritorije. To moramo ponavljati, ne samo da bi se sjećali prošlosti nego da bi iz toga učili da bi danas znali, mogli i imali snage suprotstaviti se neofašizmu i neonacizmu. Danas on ima drugo lice, drugačiji je, koristi druga sredstva. Mi u Bosni i Hercegovini možemo s pravom reći da nam je ušao u organe vlasti, nerijetko iz vrha države dobivamo neofašističke i neonacističke poruke. Zato se moramo nadahnjivati onim što su uradili Titovi partizani u periodu od 1941. do 1945. godine kako bismo danas, u ovom vremenu, odlučno, snažno, bez straha, ušli u obračun sa današnjim, ja volim reći, malim, novim, firerima koji niču na sve strane i zagorčavaju nam život. Mi koji slijedimo najsvjetlije, najsvetije tekovine antifašizma nemamo pravo na šutnju, nemamo pravo na nedjelovanje, nemamo prava samo na sjećanje. Sjećanje nam treba kao nadahnuće za danas i za sutra. Život u prošlosti nikad nikome nije donio slobodu. U ovoj godini kada obilježavamo slobodu moramo glasno svi jedinstveno, snažno reći i svima stalno ponavljati: Drugo ime za slobodu jeste antifašizam.

Mi smo u našoj borbi danas nekako fini, a naspram sebe imamo najbrutalnije, najpoganije, najprimitivnije fašiste ovog vremena. Moramo mjenjati taktike, moramo im pokazati da smo sljedbenici pobjednika. Moramo razvijati kult pobjede i kult pobjednika. Kada to učinimo valjda ćemo se ohrabriti, osnažiti i na taj način još odlučnije suprotstaviti svima onima koji čine reviziju historije i žele nam reći da je na jugoslovenskim prostorima bilo više antifašističkih pokreta. Jablanica je pravo mjesto, jer ovdje u bitci na Neretvi četnički pokret doživio je najteži udarac i skoro je uništen. Nikad se više do 1945. godine nisu se oporavili. Pa ako su pucali na partizane, Titove partizane, koji su to oni antifašisti?

Ali mi o tome često šutimo ili kažemo: Ma pusti budale, ali budale rastu, jačaju, ulaze u vlast i mladi ljudi prihvataju to. Zato je na nama, sljedbenicima najsvjetlije antifašističke borbe da to osvještavamo stalno, jer ovdje u Jablanici Titovi partizani nisu se djelili ni na Slovence, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Crnogorce, Makedonce, Rome, Mađare, Talijane, Jevreje i koga sve nije bilo. Bili su antifašisti, Titovi partizani i proleteri, borci za slobodu. Otkud nama danas pravo da mrtve partizane, mrtve proletere nacionalno prebrojavamo i mi se u takve strojeve dijelom svrstavamo. Ako to činimo onda smo se odrekli onoga u što se zaklinjemo da slijedimo.

Jedno nam je naslijeđe, antifašističko naslijeđe svih naroda od Triglava do Đevđelije, kako smo nekad govorili. Onda i danas zbijmo zajedno redove u jedinstven antifašistički svenarodni front za odbranu tekovina narodno-oslobodilačke borbe danas, ali u ovom vremenu i više nikoga ne molimo, ne tražimo. Mi imamo mpravo da zahtjevamo od svih onih koji su u vlasti. Hoćemo naša društva kao antifašistička društva 21. stoljeća. Bez toga nema napretka, nema opstanka, ali to možemo samo zajedno, bez podjela. I Titovi partizani išli su zajedno, jurišali zajedno, zajedno ginuli i krvlju natapali jugoslovenske prostore. Zato ovdje, na mjestu najhumanije bitke, bitke za ranjenike, sjetimo se te čuvene naredbe, ranjenike ne smijemo ostaviti, i prevedimo je u naše vrijeme. Nema ranjenika, ali ima manjina, ima obespravljenih, ima onih koji su u nemoći, ima na različite načine ugroženih ljudi. Naučimo njima pomoći i njih zaštititi, jer oni su, prevedena ona Titova naredba iz 1943. godine, naši ranjenici 2025. godine. Kada to uradimo onda ima smisla da se sjećamo 1943. godine i bitke za ranjenike.

Smrt fašizmu!