SLIKA SVIJETA

 

Nakon dugo vremena čuo sam se sa dragom prijateljicom, koja od prije rata živi u Londonu. 

Sjetih se naše davne prepiske i pitanja 

o kojem smo raspravljali. I danas 

je to aktuelno. Naime, od nje sam dobio e-mail 

u kome me moli da joj hitno pošaljem neka 

razmišljanja o ideji predstave koju bi u jednom 

tamošnjem teatru trebao realizirati kao svoj 

autorski projekat. 

Ono što traže je neka vrsta estetskog 

viđenja svijeta očima umjetnika koji, 

kako to oni kažu, pripada islamskom kulturnom 

krugu. Posljedica je to 11. septembra i 

svega onog što je uslijedilo. Iako sam dugo 

razmišljao, odgovor je bio u jednom dahu i u 

potpunosti drugačiji od onog što sam na početku želio. Napisao sam:

         «Od našeg posljednjeg razgovora, 

koji sam djelimično čuo, intenzivno 

razmišljam o mogućoj ideji za rad. Od kuda god 

krenem vratim se u suštini na isti početak. Onda 

sebi postavljam neka pitanja ili pak samo 

konstatujem, kao na primjer:

        - Da li svijet još pamti bosansku 

tragediju?

        - Da li to pamćenje u metaforičkom 

smislu ima i danas određenu težinu?

        - Ako ima, da li svijet bolje 

razumijeva suštinu bosanskog društva?

        - Ako razumije, nije li to u 

globalnom smislu slika SVIJETA samog?

        - Znači li to onda da Bosna i 

njena tragedija mogu biti metafora za 

svijet i odnose u njemu?

        - Meni se čini da tu ima nekog 

vraga.

        - Da li je onda, ako stvari ovako 

postavimo, Mostar i njegova podijela na 

istok i zapad, ili kako SVIJET to vidi na 

kršćanstvo i islam srce te metaforičke slike. Pa 

ovdje je građen jedan od najljepših mostova u 

istoriji civilizacije (neki tvrde da to nije 

napravio čovjek, kažu to je božije djelo), 

pravljen je da spoji dvije obale, dva svijeta i 

omogući im komunikaciju još daleke 1566. godine. 

I bio je to preko 4oo godina. I onda je srušen 

l993. godine da bi se prekinula komunikacija i 

uspostavili odnosi straha, mržnje,... Sad se 

ponovo gradi. I danas, i juče, za sve generacije 

bio je više od mosta...

         - Može li ta priča o ljudima 

koji toliko vole svoj most da i onda 

kada ga nema, kada je već godinama srušen, 

tu razvalinu gdje je bio zovu njegovim imenom, 

biti dovoljna provokacija za početak. Može li 

miksanje legendi o njegovoj prvoj gradnji, o 

narastanju grada, njegovoj podjeli, o rušenju 

mosta i njegovoj ponovnoj gradnji biti dovoljna 

inspiracija. Kao što znaš Mostar je mali grad, 

ali je još u 19. vijeku bio kulturni centar. 

Ovdje oduvijek žive pripadnici četiri velike 

religije. 

Ovo je valjda jedini grad u kojem će 

muslimanski gradonačelnik još l924. 

godine opraštajući se od mrtvog pjesnika 

Alekse Šantica, Srbina, reći: Sada se ne zna da 

li će naš Aleksa u raj ili dženet.

        - Može li ta slika malog grada 

koji raste uz most i postaje slikom 

svijeta kroz obične odnose malih ljudi, 

njihove strahove i njihove radosti biti slika 

Svijeta. Može li se na sukobu ruralaca koji stižu 

u grad i imaju svoje strahove od nepoznatog 

razvijati teza o potencijalnom velikom sukobu koji 

proizilazi iz nepoznatog. Na kraju da li je 

nepoznavanje bića, običaja, tradicije drugog šansa 

za nepovjerenje, sumnju, strah, sukob, rat...

Da li je MOST šansa, da li su dvije obale mogućnost 

za most ili provaliju?

         - Kada o svemu ovome razmišljam 

ja mislim o neverbalnom teatru, teatru 

jake fizičke ekspresije, teatru snažnih slika 

uokvirenih u scenografski ram naslonjen na našu 

zajedničku razvalinu prošlosti što drsko stremi ka 

nekoj nadrealnoj budućnosti.  

          Evo to su neka pitanja koja su 

mi do sada pala na pamet, a koja sam 

stigao zapisati. Nadam se da će ti ovo biti 

jasno, da nisam iskomplikovao. Uostalom imam 

osjećaj ovdje se rađa jedna velika ideja, te imam 

pravo i pogriješiti. Bićemo na vezi. Poslaću 

ti još neke tekstove ili razmišljanja o svemu ovome. 

Naravno, sutra u predstavi, Mostara i njegovog 

mosta, možda i ne mora biti, ko zna...»

          Uslijedio je brz i kratak 

odgovor;

          «Ideje su ti odlične. Posebno, 

mislim, poenta o istoku i zapadu, zato 

što je to trenutno vrlo aktuelan problem. 

Da, cijela priča se treba dovesti na metaforički 

nivo?? Javiću ti se sutra ujutro da pričamo.» 

          Ovaj dio privatne prepiske 

natjerao me na drugačije posmatranje 

svijeta oko mene, na drugačije razumijevanje 

tragedije kroz koju je prošao grad u kojem 

živim, tragedije koja je poharala moju zemlju, 

na drugačiji način traženja uzroka za zlo koje 

je, čini mi se, bilo direktni povod za početak 

razgovora o mom mogućem angažmanu na autorskom 

projektu u Londonu. Nakon ove prepiske 

kontinuirano razmišljam o paničnom strahu koji 

kod ljudi oko mene izaziva NEPOZNATO, o grčevitom 

zatvaranju u krug POZNATOG i gradnji mehanizama 

ODBRANE kako bi se sačuvalo SVOJE, poznato.

           Šta je to u biću današnjeg 

čovjeka pa je izgubio radoznalost, nema 

želju za istraživanje i ne zna tumarati 

nepoznatim stazama?