ONI ŠUTE

 

         Sticajem nekih okolnosti, koje nisu važne u ovom trenutku, bio sam na ručku sa jednim uvaženim predstavnikom međunarodne zajednice u Mostaru. Ručak je bio okvir za razmjenu mišljenja o trenutnoj situaciji u Mostaru i mogućnostima napredka. Razgovor otvoren i, rekao bih, srdačan. Dotičemo se mnogih pitanja koja određuju naše živote danas i ovdje, ali dosta vremena posvećujemo i budućnosti. Lebdi pitanje: Kada će u ovome gradu život biti bolji? Izgovaramo mnoge konstatacije i oko njih djelimo mišljenje. Jednoglasni smo u ocjeni da je, ipak, dosta toga urađeno, ali da je nama koji ovdje živimo taj proces spor, prespor. Zajedno se čudimo činjenici da se ovdje loše živi uprkos saznanju da ovaj Kanton ima Neum, Međugorje, Stari most, sve hidroelektrane sa kojima raspolaže Elektroprivreda BiH, Aluminij, te mogućnost proizvodnje zdrave hrane i više žetvi godišnje. Čudimo se i činjenici da je ulazak u Stari Grad i razgledanje Mosta i svega oko Mosta besplatno. Baratamo nedavno objelodanjenim podatkom, za koji nisam siguran da je tačan, da Mostar, nakon otvaranja Starog mosta, u prosjeku dnevno posjeti oko 40 hiljada gostiju. Ako je ovo tačno, a moglo bi biti, ili će biti vrlo brzo, neophodno je to pretvoriti i u ozbiljniji biznis. Govorimo kako bi samo jedan euro naplaćen za ulazak u Stari Grad mjesečno obezbijedio milion i dvije stotine hiljada eura. Novac kojim bi se mnogo šta moglo pokrenuti. Drugi to rade odavno i napreduju. Konstatujemo da bi se, možda, mogle napraviti kapije za ulazak u Stari Grad, tu postaviti uniformisanu stražu, mostare, koreografisati smjenu straže i od toga napraviti još jednu atrakciju koja obezbijeđuje prihod. Svjesni smo da će mnogi reći da je to kopija, da je već viđeno i slično, ali nije bitno, jer uniforma, način smjene i cjelokupan ritual morali bi biti naslonjeni na našu tradiciju i time obezbjediti autentičnost. Kontraargument ovoj hipotetičkoj tezi je priča o Mujagi Komadini i načinu na koji  je; svojevremeno, Mostar dobio Rondo ili Gradsko kupatilo. I jedno i drugo su replike na objekte koje je gradonačelnik vidio u drugim, evropskim gradovima i poželio u Mostaru. Iako replike nezaobilazni su dio naše tradicije. Ko se, uostalom, danas više sjeća originala? Ko uopšte zna da to jesu replike? 

          Niko ili skoro niko. Međutim, naš problem je u tome što današnji gradonačelnici i njihovi činovnici putujući po svijetu ništa ne vide, ne znaju da vide, ili pak ne znaju viđeno prepoznati kao mogućnost i šansu za svoj grad. 

          Svi oni po povratku iz Italije ili Engleske pričaju o starim kraljevskim i plemićkim zamkovima, diveći im se prepričavaju kako su mudri Talijani ili Englezi unovčili gomilu kamenja i sve to upakovali u zanimljivu priču. Istovremeno rijetki znaju doći do starog hercegovog grada u Blagaju. Malo truda, nešto novca i oživljene legende stavljene u istorijski kontekst mogle bi biti sjajna osnova za još jedan turistički biser što ga nudi Mostar. Gledajući taj sjajni grad na vrh stijene, dok jedu blagajsku pastrmku, mogli bi se sjetiti šta su nedavno vidjeli u Italiji ili Engleskoj. 

            Dok pričaju o Beču i dive se valceru «Na lijepom plavom Dunavu», koji nisu otplesali, mogli bi se sjetiti da teritorijom grada Mostara teče sedam rijeka i da tih sedam rijeka jeste osnov za sjajnu priču kakvu je stvorio Rim o svojim brijegovima. Na kraju, zašto ne reći, Neretva ima legendu o sebi, legendu punu mostarske autentičnosti, ali i legendu koja bi mogla biti osnova za veliku turističko-kulturnu manifestaciju. 

           Ali, oni o tome ne znaju ništa. Njih se to ne tiče.

           Koristim priliku da mom domaćinu na ručku, uglednom predstavniku međunarodne zajednice, pokažem fotografiju snimljenu jednog popodneva na Velikoj Tepi u Mostaru na prelazu izmedju devetnaestog i dvadesetog vijeka. Pitam ga da pogodi koji grad je na fotografiji. Naravno, ne uspijeva mu, jer po haljinama, šeširima i suncobranima koje nose dame, te cilindrima na glavama gospode reklo bi se da je riječ o Parizu. Zbunjen je kad mu kažem da je to Mostar. Prepričavam mu šaljiv komentar mostarskog novinara Miše Marića na ovu fotografiju. On kaže: U Mostaru je tada živjelo desetak hiljada ljudi. Njih dvjestotinjak nosilo je cilindar ili polucilindar. Nije stvar u tome što je bilo dvjestotinjak bogatih ljudi koji su mogli kupiti cilindar ili polucilindar. Poanta je u tome što je u tome, tadašnjem, Mostaru bilo dvjestotinjak glava na koje se mogao staviti cilindar ili polucilindar.

           Ja na kraju dodajem: Šta mislite, imamo li u današnjem Mostaru, koji je desetak puta veći tih dvjestotinjak glava na koje bi se mogao staviti cilindar ili polucilindar?

           Odgovor nisam dobio. Dobio sam dugu šutnju koja je bila rječitija od riječi.

           Nakon toga ispričao sam mu nešto od onoga što sam znao o Karađozbegovom vodovodu. Naravno, naglasio sam koje godine je on sagrađen. Uz to sam dodao neke od podataka koji su mi poznati o gradnji vodovoda u nekim od velikih evropskih gradova. Pričao sam to kao neku običnu, normalnu stvar. Ona to u suštini i jeste, samo je pitanje da li je mi tako plasiramo. Osjetio sam moju civilizacijsku premoć i sagovornikovu nelagodu. 

           Govorio sam ja tog popodneva i o gradu opsjednutom pozorištem, o franjevačkoj štampariji, o čuvenom Šantićevom govoru nakon jedne pozorišne predstave zbog kojeg je imao posla sa policijom, o pjesnicima, slikarima, o navodnom Hitlerovom vojnikovanju u Mostaru, o ilegalnoj štampariji u Donjoj Mahali, o Greti, o Grozdani i Cimu, o predslavenskom vezu na narodnoj nošnji u Drežnici, o Pećini i njenom mamutu u sred grada, govorio sam dugo, dugo…

           Slušao me je. 

           Na kraju me upitao: Zašto se o tome ne govori?

           Zašto političari ne govore o tome?

           Zašto nema pisanog materijala na svjetskim jezicima sa tim podacima?

           Zašto to ne pretvorite u biznis?

           Nasmijao sam se, jer njegova pitanja su bila logična, ali kako da mu kažem da ti o kojima on govori o svemu ovome ili gotovo svemu nemaju pojma. Oni to ne znaju. Njih se to ne tiče.

           Da znaju i da ih se tiče, ovaj naš razgovor imao bi sasvim drugačiji tok. Činjenica je da nas je njihovo neznanje i nepoznavanje elementarnih civilizacijskih činjenica o gradu kojim rukovode i dovelo u ovakvu situaciju. Dok oni ne shvate gdje žive i šta su ovdje uništili mi koji to razumijemo ne možemo očekivati promjenu stvari. A do tada, oni će se sa dalekih putovanja po svijetu vraćati sa suvenirima bez identiteta i bez ikakvih vizija za grad u kojem žive. Valjda zbog toga i pamtimo gradonačelnika Mujagu Komadinu koji je upravljao Mostarom prije stotinu i više godina.