DA LI JE KINA DIO POBJEDNIČKE ANTIFAŠISTIČKE KOALICIJE 1945. GODINE?

 

 

Od samog završetka Drugog svjetskog rata kinesko bojište je nekako skrajnuto i neravnopravno tretirano sa drugim akterima antifašističke koalicije. Kada se govori, na zapadu, o pobjednicima, ali i o agresorima u Drugom svjetskom ratu ovo bojište i njegovi akteri se ne tretiraju ravnopravno sa ostalim bojištima. Međutim, ratna dejstva u Kini tokom Drugog svjetskog rata bila su ključni dio pacifičkog i azijsko-kineskog fronta, a započela su znatno prije 1939. godine, kada je u Evropi izbio rat. Kineski narod pružio je žestok otpor japanskom okupatoru koji je okupirao značajan dio države, ali je nikada nije pokorio. Uz ogromne, višemilionske žrtve kineska gerila bila je učinkovita i uz sebe vezala značajne neprijateljske snage. Sve to je rasterećivalo pacifićko bojište i razvlačeći nepriateljske snage činilo ih manje efikasnim. Hoću da vjerujem da je kineski otpor neprijatelju značajno pomogao da američke snage na pacifiku dobiju neke važne bitke.

Ogromna je, nezamjenjljiva, uloga otpora kineskog naroda japanskom agresoru.

Dugotrajni otpor, koji je počeo mnogo prije službenog početka Drugog svjetskog rata, pripremio je i osposobio kineski narod za organizovan i snažan otpor koji će uslijediti tokom čitave okupacije dijelova kineskog teritorija. Snaga otpora i konstantno gerilsko djelovanje prisililo je japanskog okupatora da na ovom ratištu drži značajne vojne snage koje nisu mogle biti upotrebljene na ostalim azijsko-pacifičkim bojištima što je slabilo moć japanske vojne sile, a istovremeno snagama antifašističke koalicije davalo prednost na tim ratištima. Hoću da vjerujem da su neke važne bitke, o kojima danas svi znamo sve, o kojima su ispričane gotovo bajkovite priče, dobivene i zbog snažnog otpora kineskog naroda. Upitno je da li bi te bitke bile uopšte dobivene ili ako bi uz kakve dodatne žrtve da na kineskom teritoriju kineski narod svojim organizovanim djelovanjem nije vezivao snažne jedinice japanske vojne sile.

Poznato je da su u Kini djelovale dvije snage otpora, ona nacionalistička koju je vodio Čang Kaj Šek i druga koju su vodili komunisti na čelu sa Mao Ce Tungom. Bile su to dvije ideološki nepomirljive struje koje je zajednički neprijatelj udruživao u otporu. Međutim, konstrantno je bilo i sukoba i neprijateljstava, ali završetkom Drugog svjetskog rata, kao što je poznato, izbija građanski rat i ove dvije struje se otvoreno konfrontiraju. Godine 1949. pobjeđuju komunisti i konačno dolazi mir. Snage, koje je predvodila Komunistička partija Kine su svojim opredjeljenjem ka „malom“ čovjeku i njegovim potrebama stekle povjerenje naroda što je bilo presudno u konačnoj pobjedi. Uzimajući u obzir mnogoljudnost Kine to su bili impresivni brojevi u odnosu na ostale učesnike rata. Zato hoću da vjerujem da je mobilizirajuća uloga Komunističke partije Kine i njeno djelovanje u narodu, među stanovništvom svih slojeva, tretirajući sve na isti način stvorilo pobjedničku vojsku impresivne veličine koja Kinu, ravnopravno sa ostalim zemljama pobjednicama svrstava u Svjetsku antifašističku koaliciju.

Kao i u svim drugim svjetskim dešavanjima tako je i sa bojištima Drugog svjetskog rata nametnuto zapadno razumijevanje događanja i tumačenje koje će biti u funkciji afirmacije tog istog zapada. To se dešava i sa istočnim frontom i doprinosom kineskog naroda u konačnoj pobjedi. Svijet zna sve američke pobjede sa istočnog ratišta do sitnih detalja, ali istovremeno nema pojma o milionskim žrtvama kineskog naroda koje su ugrađene u konačnu pobjedu. Da, doprinos istočnog ratišta podcjenjen je u međunarodnom razumijevanju Drugog svjetskog rata. To podcjenjivanje značajno umanjuje ulogu i doprinos kineskog otpora konačnoj pobjedi. Međutim, da nije bilo tog otpora i da nije bio tako snažan upitno je kako bi se stvari odvijale na istočnom ratištu i kakav bi ishod rata bio. Ukratko, doprinos kineskog otpora konačnoj pobjedi ravnopravan je sa svim ostalim silama pobjednicama. Krajnje je vrijeme da se ustaljenim narativima odgovori istinom.

Valja reći da je kompletna Kraljevina Jugoslavija bila okupirana od više okupacionih sila, te da su na njenom teritoriju stvorene marionetske države, a pojedini dijelovi zemlje anektirani od okupacionih sila. U tim okolnostima Bosna i Hercegovina postala je sastavni dio tzv Nezavisne države Hrvatske. Kralj i vlada bježe iz zemlje i podržavaju tzv Vojsku u otadžbini, poznatiju kao četnici, ekstremni srpski nacionalisti.

U tim okolnostima Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koja je bila zabranjena i u ilegali donosi odluku o dizanju ustanka i borbi protiv svih okupatora. Ideja slobode, socijalne pravde i jednakosti i ravnopravnosti sa kojom je Komunistička partija pozvala narod na otpor sa jedne strane i strašna represija i zločini sa druge strane rezultirali su masovnim odzivom naroda u jedinice Narodno-oslobodilačke vojske. Bila je to vojska koja je štitila narod i vojska koju je volio narod. Takva vojska ne može biti poražena. U srcu Evrope, pokorene Evrope, Titovi partizani tokom cijelog rata imali su slobodnu teritoriju i vezivali ogromne neprijateljske snage na jugoslovenskom ratištu. Partizanske jedinice u početku su djelovale isključivo gerilski, praveći diverzije, napadajući iznenada gdje se neprijatelj ne nada, a kasnije jačanjem i narastanjem krenulo se u velike oslobodilačke operacije. Kadrovi Komunističke partije vodili su sve procese, ali u vojsci i narodnim odborima na oslobođenoj teritoriji participirali su ljudi najrazličitijih političkih uvjerenja, socijalnih slojeva itd, ukratko bila je to slika naroda. Upravo to, davanje jednakih šansi svima stvorilo je jedinstvo naroda i njegove vojske što je moralo rezultirati slobodom. Valja ovdje reći da su jedino Titovi partizani u okupiranoj Evropi stvorili vojsku i otvoreno se oružano suprotstavili fašistima i nacistima. Svi drugi su imali pokrete otpora i iz stroge ilegale pravili diverzije.

Čini mi se da je na sličnim principima djelovala i Komunistička partija Kine. Oslonac na narod i jedinstvo sa narodom. I u Kini je djelovao, kao i kod nas, drugi pokret, nacionalistički, i sa drugačijim krajnjim ciljevima. Ti, kako smo ih mi kod nas zvali, domaći izdajnici bili su u suštini veći neprijatelj od okupatora, jer razgrađivali su jedinstvo naroda. I u Kini, kao i kod nas na kraju pobjedili su oni koji su narodu nudili nadu u bolju budućnost. Rekao bih da je to glavna i presudna sličnost dvije oslobodilačke revolucije, one naroda Kine i naroda Jugoslavije, a time i Bosne i Hercegovine, kao sastavnog dijela jugoslovenske federacije.

Vrijeme koje živimo donijelo značajnu promjenu odnosa naspram razumijevanja činjenica koje definišu događanja u Drugom svjetskom ratu. Nastalo je vrijeme snažne revizije i relativizacije svega što su sile pobjednice učinile u tom ratu. Naročito je snažna revizija istorijskih činjenica u zemljama u kojima su procese odbrane i suprotstavljanja fašističkom i nacističkom agresoru vodili komunisti. Uporno ih se želi izjednačiti sa fašistima i u novom vremenu tako tretirati. Izbacuju se iz školskih programa, ruše se spomenici i spomen obilježja, a kolaboracionisti proglašavaju borcima za slobodu. U tim društvenim okolnostima odnos prema žrtvama je neadekvatan, često ih se u nekim zemljama tretira kao narodne neprijatelje. To je u jugoslovenskim zemljama jako izraženo. Na takav odnos novih državnih vlasti na jugoslovenskom prostoru međunarodna zajednica ne reaguje i svojim nedjelovanjem zapravo daje podršku reviziji istorije. Rekao bih da u ovakvim okolnostima najviše strada sjećanje na žrtve. Mislim da je šutnja o ogromnim žrtvama kineskog naroda u Drugom svjetskom ratu dio kontinuirane političke strategije umanjivanja doprinosa svih koji nisu dio zapadnog svijeta i političkih vrijednosti koje taj zapad propagira. Šutnja o jugoslovenskim žrtvama i rušenju sjećanja na njih je dio iste te strategije.

Valja otvoreno reći i stalno ponavljati, i u svijetu, pa analogno tome i u Evropi, došlo je do političkog zaokretra udesno, u nekim važnim zemljama, rekao bih radikalno udesno. Drugo ime za takvu politiku jeste fašizam i mi o tome moramo govoriti i iznalaziti načine suprotstavljanja takvim politikama kako svijet ne bi opet došao u poziciju da je oružje jedina opcija. Objektivno rečeno svijet se kreće ka takvoj situaciji.

Zbog toga moramo govoriti o pozitivnom naslijeđu koje baštinimo, o antifašističkoj borbi u okviru zajedničke koaliucije. Istina, to govorenje mora biti zasnovano na činjenicama i istorijskim dokumentima, bez falcificiranja i umanjivanja ili veličanja bilo čijeg doprinosa. Istina će za sve biti katarzična, ali i opominjuća i služiti progresu cijelog čovječanstva.

Moramo biti svjesni činjenice da su u mnogim zemljama na vlast došli sljedbenici ideja poraženih i presuđenih 1945. godine i da sa pozicije vlasti urušavaju pobjednički duh antifašista. Odgovor na njihovo djelovanje mora biti istina snažno izgovorena i stalno ponavljana. Da bi to imalo snagu moramo iznaći način da koordiniramo naše aktivnosti i zajedno djelujemo sa svih strana planete Zemlje. Moramo stvoriti snažan svenarodni front antifašista u koji će biti uključeni svi slojevi naih društava i koristeći sjajnu prošlost, pobjedničku prošlost, mjenjati sadašnjost i govoriti o mogućnostima budućnosti. Uvjeren sam da je nas koji vjerujemo u ideju slobode, u ideju ravnopravnosti i jednakosti, u ideju socijalne pravde mnogo više, ali smo tihi, u defanzivi smo.

Moramo se probuditi i progovoriti, jedan po jedan, bez straha, i uvjeren sam pobijedićemo sve te svjetske sile mraka kao i 1945. godine. Mi nemamo pravo na nedjelovanje i šutnju. Milioni žrtava fašizma obavezuju nas na akciju kao i milioni znanih i neznanih heroja koji nam 1945. godine darovaše slobodu.

Mi u Bosni i Hercegovini imamo radikalno različit odnos naspram antifašističkog naslijeđa Drugog svjetskog rata. Naime, tamo gdje vlada Hrvatska demokratska zajednica partizani su narodni neprijatelji i svaki pomen na njih je neprijateljski. Spomenici se organizovano ruše i zatiru, a afirmiše vojska kvislinške Nezavisne države Hrvatske. Na teritorijama gdje vladaju srpske nacionalne stranke spomenici se ne ruše, čak se neki događaji obilježavaju ali im se nastoji dati ekskluzivno nacionalni okvir proglašavajući druge narode kvislinzima i neprijateljima. Istovremeno se rehabilituje četnički pokret i proglašava drugim antifašističkim pokretom iako istorijske činjenice govore o strašnim zločinima koje su počinili i otvorenoj kolaboraciji sa nacistima i fašistima.

Na trećem dijelu države formalno odnos prema antifašističkom naslijeđu je pozitivan, ali ne činjenjem i nebrigom prema tom naslijeđu sve je prepušteno zubu vremena i urušavanju.

Jedini koji na cijelom teritoriju države baštine istinske vrijednosti antifašističkog naslijeđa su udruženja antifašista koja svojim kontinuiranim djelovanjem upozoravaju na sve ove pojave i zahtijevaju promjene.

Do promjena može i mora doći. U svemu tome mogu značajnu ulogu odigrati kineski i evropski znanstvenici svojim češćim, snažnijim i konkretnim istupima, ali i zahtjevima prema svojim vladama da iskoriste svoj ugled i međunarodne mehanizme kako bi vlasti u našoj zemlji upozorili na ove i ovakve pojave, koje nas zapravo iz kategorije pobjednika u Drugom svjetskom ratu vode na stranu poraženih.

Ja volim reći da je drugo ime za slobodu antifašizam. Ako to jeste tačno i ako smo svi mi, pa i Kina, kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu, antifašisti onda je svako promicanje pravednosti i pravde antifašizam ovog vremena.U tom svjetlu treba posmatrati i kinesko zagovaranje zajednice sa zajedničkom budućnošću za čovječanstvo kao nastavak onog zajedničkog antifašističkog fronta sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Za Kinu i kineski narod istorijsko iskustvo istočnog ratišta izvorište je i inspiracija za budućnost. Snaga stvorena u tom vremenu i duh tog vremena sugerišu da možemo i moramo, kao i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, prevazići razlike i početi zajedno graditi zajedničku budućnost za čovječanstvo.

Mislim da je u situaciji kada mladi ljudi, uprkos neograničenom pristupu svim informacijama, zahvaljujući modernim tehnologijama vrlo malo znaju o Kini i njenoj istoriji, ali i savremenom društvenom trenutku, od izuzetne važnosti, kako za evropsku publiku, tako i za mlade ljude na Balkanu predstaviti im kroki istorijskih činjenica iz Drugog svjetskog rata, ali i ovog društvenog trenutka. Kada je Drugi svjetski rat u pitanju ja bih izdvojio ključne bitke i pobjede i uz to naveo žrtve. Živimo u vremenu kada ljudi vole pobjednike. Pa ako jeste tako dajmo im pobjednike. Kada to čuju možda istraže i nešto dublje.

A kada govorimo o današnjem međunarodnom poretku mislim da bi mladim ljudima, ali i Evropskoj publici, bila fascinantna prezentacija privrednog čuda koje kinesko društvo gradi i time stvara snažnu poziciju na međunarodnoj političkoj sceni.