Piši, kakav Shakespeare

 

 

Bio sam u Fojnici na banjskoj rehabilitaciji. Imao sam sreće kod pravljenja rasporeda terapija. Sve terapije završavao sam oko 11,30 sati i ostatak dana mi je bio na raspolaganju za šetnje, posjete prijateljima ili jednostavno za odmor. Danas sam zbog te činjenice odlučio poslije ručka lagano krenuti za Mostar. Naime, sutra je Dan Armije RBiH, a pristao sam govoriti na svečanoj akademiji. Bilo mi je to prihvatljivije nego da sutra u jednom danu vozim u oba pravca. Ručao sam ranije i lagano krenuo put Mostara. Sunce mi smeta, nisko je i direktno sija u oči. Ni naočale ne pomažu. Vozim baš sporo, a misli lutaju. Bio sam iznenađen kad na Bradini ugledah naplatne kućice. Silazim sa auto puta i kao da puzim prema Konjicu.

Sam sebe zatekoh u mislima. Vratih se u godine momkovanja i lude zaljubljenosti. Konjic je te 1976, godine igrao važnu ulogu u mom životu. Naime, ona, Slavica, studirala je muziku u Sarajevu i zbog povoljnog rasporeda mogla je četvrtkom oko 18,00 sati ubrzanim vozom za Mostar. Ja bih onda oko 14,30 sati putničkim vozom, to je onaj što staje gdje god vidi kuću, kretao do Konjica. Do Sarajeva ne bi stigao do polaska onog ubrzanog prema Mostaru. U Konjicu bih prošetao, sreo se sa poznanicima iz izviđača i sačekao voz za Mostar. Tih šezdesetak minuta vožnje vozom do Mostara bilo je vrijeme samo za nas, vrijeme neizmjerne sreće i ljubavi. Uvijek smo se nadali da će zbog nečega biti zastoj i da će voz kasniti kako bi koji minut duže bili zajedno. Dešavalo se ponekad i činilo nas najsretnijim ljudima na svijetu. U Mostaru je ona izlazila na peron, a ja iskakao na suprotnu stranu da me niko ne vidi, jer na našu vezu njeni roditelji nisu gledali sa odobravanjem. Često bi je i čekali na stanici. Taj voz i ti minuti provedeni zajedno u gužvi hodnika voza drugog razreda za nas je bilo blještavilo kao da smo u odajama kraljevske rezidencije. Bila je to sreća koja se ne može izraziti riječima, jer za toliku količinu sreće i ljubavi u našem jeziku ne postoji riječ ili riječi.

Vrteći film tih događaja prošao sam kroz Konjic, a da to nisam ni registrovao. A baš bi mi prijala kafa u Konjicu sa ovim mislima i sjećanjima. No, bilo je kasno da se vratim, ali ostao sam u tom bunilu sna koji je danas izgledao nestvarno. Ovaj san vratio me u još jedno sjećanje.

Sjetio sam se boravka na Paliću, jezeru kod Subotice, u vrijeme 1. maja 1986. godine. Ljubiša Ristić okupljao je reditelje koji će režirati predstave prvog festivala koji pokreće, upravo na Paliću. Pripremao se Shakespeare fest i planirano je 7 premijera. Gost sam tih dogovora i priprema. Okupili se, pored Ljubiše i Nade Kokotović još Dušan Jovanović, Zlatko Sviben, Janez Pipan, Kaća Čelan i Vito Taufer. Bilo je to nezaboravno i vrlo inspirativno vrijeme. Učio sam i nadahnjivao se za budući rad. Jedne večeri sjedio sam sa Nadom i Ljubišom. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Ljubiša je pomenuo aprilsku izvedbu „Šiptara“ u Mostaru i brzinu dogovora da se to realizuje. Po ko zna koji put pomenuo je moju Slavicu koja nas je spojila i dovela u situaciju da vodimo taj brzi razgovor i dogovor, ali to je sasvim druga priča. Rekao je: Sjajna žena, pametna, sretan si.

Bio je to povod da mu ispričam ponešto o našim putovanjima od Konjica do Mostara, o tajnom vjenčanju, o mnogo čemo još. U jednom trenutku me prekinuo i rekao: Piši, kakav Shakespeare i Romeo i Julija. To što govoriš je životnije, istinitije i sa puno više ljubavi. Piši, ne zezaj se. Jel da Nado?

Nisam pisao pravdajući se brojnim razlozima kao izgovorom, ali došlo je vrijeme. Počeo sam. Najprije kratke crtice, kao podsjetnik, a onda, ko zna.