Očeve čizme

Na dan sam napustio boravak u „Reumalu“ u Fojnici gdje sam na redovnom banjskom oporavku. Išao sam u Mostar na obilježavanje godišnjice formiranja Armije RBiH. Govorio sam na skupu u Mostaru i Jablanici. Govorio sam o herojskom čudu otpora i kultu pobjednika. No, to nije tema ovog zapisa. Kasno uveče sam došao iz Mostara i Jablanice. Rano sam, sutra dan, morao ustati zbog terapije. Malo sam prespao i naglo ustao. Izgubio sam svijest i pao. Dobro sam se udario u lakat i glavu. Nekako sam dopuzao do kreveta. Medicinsko osoblje mi je savjetovalo da ovaj dan ostanem u krevetu. Poslušao sam. Više sam u bunilu nego budan. Glava me boli, na lakat se ne mogu osloniti, suze od silnog bola same teku. Uznemiren sam jer u posljednje vrijeme više puta sam pao i svaki put padovi su prouzročili velike bolove. Na sreću nije bilo lomova, ali razmišljam šta bi bilo da se to desilo, da sam polomio nogu ili možda kuk. Da li bi to značilo da mi predstoje kolica i život i kretanje na drugi način. Ta misao me probudila i natjerala na drugačiji pogled na život.

Nekako iznenada, kao bljesak munje, sva ova razmišljanja prekinulo je, ničim izazvano, sjećanje na zimu 1964. godine. Naime, te zime Odred izviđača „Mithad Haćam“, čiji sam bio član, pripremao je zimovanje na Rujištu kod Mostara. Pored brojnih zimskih aktivnosti planiran je i seminar skijanja. Znam da sam se tome veselio. Dobili smo spisak neophodne opreme, odjeće i obuće koju treba ponijeti. Sve sam imao, ali dobre zimske cipele za planinu i snijeg, te pogodne za skije nisam imao. Kućnim budžetom nisu bile predviđene, a bez njih nisam mogao ići. Provjereno je kod svih prijatelja i rođaka da li imaju takve cipele, ali bez uspjeha. Mostar je to i po tradiciji rijetki vole snijeg. Pa nije bez razloga nastala čuvena izreka: Mostarac će radije ugaziti u govno nego u snijeg.

Ostala su još dva dana do odlaska na zimovanje, a ja nemam cipele. Već sam se bio pomirio sa sudbinom da od mog odlaska na Ruište nema ništa. Onako šutljiv, zamišljen, sjedio sam u sobi i buljio u prazno. Najrađe bih plakao, ali sam se suzdržavao da ne pokažem slabost.

Otac me trznuo iz misli pitanjem: Je li ti se stvarno toliko ide na to zimovanje?

Šutio sam razmišljajući šta da kažem. Otac je ustao i izašao iz sobe. Vratio se za desetak minuta sa velikom kartonskom kutijom za cipele i rekao mi: Pogledaj hoće li ti ovo valjati?

Pružio mi je kutiju koju sam oprezno zbunjen prihvatio. Lagano sam je otvorio. U kutiji su bile crne kožne, dobro uglancane, čizme. Takve ranije nisam vidio. Obuo sam ih. Bile su mi velike. Gledao sam ih razočarano, a tata je dodao: Kad navučeš vunene čarape i utrpaš pantalone sa dugim gaćama ispod, biće taman.

Ništa nisam razumio od onoga što mi je otac rekao. Radoznalo sam ga upitao čije su čizme i otkud su se sad stvorile.

Tata me pogledao, a u pogledu se vidjelo da je otišao negdje daleko i da proživljava nešto što mu se urezalo duboko u pamćenje.

Progovorio je sa istom onom odsutnošću. Kaže mi: Te čizme su mi jednom spasile glavu i zato ih čuvam.

Kako su ti spasile glavu, pričaj, upitah ga radoznalo.

Sjeo je, zamolio i mene da sjednem i počeo. Pričao je polako, kao da se sve to o čemu govori ovog časa dešava, a on jedini vidi i pripovijeda onima koji ne vide, kao svojevrsni direktni prijenos.

Pričao je: Bilo je to marta 1945. godine negdje u rejonu Ivan sedla. Nakon borbi za oslobođenje Mostara, Jablanice i Konjica naš cilj je Sarajevo. Švabe su se na Ivan sedlu dobro utvrdile. I njima je Sarajevo veoma važno. Snijeg je dubok, magla je prečesto gusta, a borbe neprestane. Blizu smo jedni drugima. Za rijetkih predaha imamo utisak da čujemo njihovo disanje. Magla je toliko gusta da smo znali prolaziti jedni pored drugih da se ne vidimo iako smo se osjećali. Niko nije pucao u takvim situacijama. Da li iz straha ili pak opreza da ne pucamo na svoje. Vjerovatno su i oni tako mislili. Jednog jutra magla se naglo počela dizati. Sa dizanjem magle počela je paljba iz svih raspoloživih sredstava po nama. Uzvraćali smo koliko smo mogli. Napravili smo i neke zaklone, pazimo se i uzvraćamo. Niti mi možemo naprijed, a ni oni. Traje to satima sa malim predasima. Nakon jednog predaha zasuli su nas minobacačkom vatrom. Imamo ranjenih i poginulih drugova. Sa minobacačima je problem jer vatra dolazi odozgo. Ima i prebačaja pa se eksplozije dešavaju iza nas. Geleri padaju na sve strane. Zasipaju nas. U jednom trenutku u stopalu desne noge osjetio sam neku veliku toplotu, a onda i bol. Nisam mogao pogledati o čemu se radi, valjalo je gledati naprijed i pucati. Naredba je bila: Štedi municiju, pucaj samo kad si siguran da ga imaš. Trajalo je to sat, možda dva, ne znam, a onda je sve utihnulo. Noga me boljela. Pogledao sam čizmu. Đon je bio probijen, a iz njega je virio komad željeza nepravilnog oblika. Bolničarka mi je iz čizme isčupala taj geler, izuo sam čizmu, bilo je dosta krvi. Izuo sam čarapu i tek tad je bilo jasno šta se desilo. Rana nije bila velika, ali je bila na nezgodnom mjestu. Previli su mi ranu, obuo sam ponovo krvavu vunenu čarapu i navukao čizmu. Kada smo ušli u Sarajevo neko mi je zakrpio poderani đon i u tim čizmama stigao sam do Postojine i Trsta. Nakon rata, negdje 1946. godine dao sam ih pođoniti, dobro kremom namazati i uglancati, te ostaviti kao uspomenu na jedno teško vrijeme. Čizme su oficirske, njemačke, skinuo sam ih sa jednog poginulog Švabe i eto, vjerujem da su mi te švapske čizme spasile glavu. Dugo su bile u šupi na najvišoj polici kao neka moja posebna amajlija. Skoro da me ta veza sa ovim čizmama zarobila, a nisam imao snage ili načina da tu vezu raskinem. Dugo sam razmišljao da li da ti ih dam ili ne. Danas sam prelomio i vjeruj da mi je lakše. Ne mogu to objasniti, ali tako je. Idi na to Ruište i čuvaj se. Pazi da ne padneš, pad sa skija može biti vrlo opasan.

Buljio sam u oca, upijao svaku riječ, bio mu zahvalan što je odlučio kako je odlučio.

I danas, dok ležim u sobi „Reumala“ u Fojnici i sjećam se oca i priče o njegovim čizmama sve se u trenu promijenilo. Ustao sam i otišao na preostale terapije kao da tog jutra nisam gubio svijest i trpio strašnu bol.

I mene su te čizme, izgleda, oslobodile, i bola, ali i još ponečeg.