Zaglavljeni u 1992. godini

Bio je Dan nezavisnosti. Trideset i treća godina od referenduma na kojem su se građani Bosne i Hercegovine odlučili da u budućnosti nastave samostalan put. Zapravo, dovoljna većina njih. Nakon dugo vremena tog dana sam se sjetio gdje sam bio tog 1. marta 1992. godine. Naime, dan ranije sam glasao i krenuo vozom za Banja Luku. Kolegica Ljubica Ostojić i ja pozvani smo od umjetničkog rukovodioca Teatra poezije „Masleša“ iz Banja Luke, Sakiba Salame, da za njihove članove održimo radionicu o osnovama recitovanja.

I krenuli smo vozom, jer naši domaćini su tako insistirali. Tek kasnije ćemo shvatiti zašto. Radili smo intenzivno, gotovo cijele dane. U grad smo kretali tek uveče, na večeru. Prvo veče predlažem dva-tri restorana koja znam od ranije kao dobre, domaćini vrdaju i kažu da se sve to promijenilo i vode nas na sasvim drugo mjesto. Nije mi bilo jasno kako se sve moglo tako promijeniti za par mjeseci, koliko nisam bio u Banja Luci, ali poštujem domaćine i šutim. Tek šetajući kroz grad zapažam da je mnogo više vojske, zapravo rezervista, nego što je uobičajeno i u trenu shvatam zašto smo trebali doći vozom i zašto nas vode na večeru u restoran u strogom centru grada. Ta šetnja me neodoljivo podsjećala na večeri u Mostaru nakon septembra 1991. godine kada je došlo na hiljade rezervista u grad i svojim ponašanjem pravilo nered i unosilo nemir i strah u grad. Nije to više ličilo na vojsku u kojoj smo nekada služili svoje vojne rokove. Ličili su na rulje bradonja koje smo gledali u partizanskim filmovima i od kojih nam je bilo muka. Košmare kod mnogih proizvodila je činjenica da ih vidimo u uniformama koje smo i sami nosili i u tom periodu bili ponosni na to. Sjećam se da sam večerao na brzinu i rani odlazak u hotel pravdao umorom. Jedva sam čekao prekosutra dan i popodnevni voz da krenemo nazad. To veče shvatio sam da će biti rata i da je đavo odnio šalu. Slabo sam spavao. Misli su me izjedale. Konstantno sam razmišljao o djeci i kako ih zaštititi, ako su moja predviđanja o ratu tačna.

Nažalost, bila su tačna. Samo mjesec kasnije, tačnije 2. aprila, u Mostaru je eksplodirala cisterna puna eksploziva, parkirana uz sam zid kasarne JNA. I službeno je počeo rat, iako smo ga neslužbeno živjeli mjesecima.

Ovog 1. marta 2025. godine, trideset i tri godine kasnije živ sam, živa su i moja djeca. To je najvažnije uprkos činjenici da su odrasli daleko od mene.

Danak je to slobodi i nezavisnosti.

Je li vrijedilo?

Iako su i oni, ali i ja, uskraćeni za brojne radosti odrastanja sa ocem mislim da je vrijedilo, jer svaka druga opcija na tom referendumu iz 1992. godine, različita od izglasane, bila bi pogubnija u tim datim okolnostima. Teško bi bilo živjeti, ako bi se preživjelo, u svom gradu pod tuđom zastavom i tuđom čizmom.

Zato sam danas, sjećajući se Banja Luke te 1992. godine, ali i misleći na svoju djecu sa ponosom otišao na sva mjesta, gdje je ovog 1. marta, u povodu Dana nezavisnosti položeno cvijeće i odata pošta onima koji su u različitim vremenima branili ovaj grad, moj grad, Mostar, od raznih agresora. Bio sam i na Fortici gdje je na izuzetno visoki jarbol uz zvuke himne Bosne i Hercegovine podignuta ogromna njena zastava čije se vijorenje vidi iz svakog kutka Mostara.

I dok sam slušao himnu i gledao zastavu kako klizi prema nebu sjetih se onih bradatih vojnika od 1. marta 1992. godine u Banja Luci i nelagode pri svakom susretu sa njima. Sjetih se tih istih bradonja i sa ulica Mostara septembra 1991. godine i dalje. Sinoć u nekim vjestima vidjeh da i danas tim istim ulicama, u Banja Luci, istina obrijani, ponovo hodaju sa dugim cijevima uniformisani ljudi i opet mi nelagoda, pred televizorom, iako je to 33 godine kasnije.

Oni, znao sam, ovog dana neće slušati himnu svoje zemlje, oni ovog dana neće obilježavati ovaj važan dan za njihovu zemlju, oni ovog dana neće...

Pitao sam se čitav dan: Da li je moguće da smo i ove 2025. godine zapeli u 1992. godini.

Spremao sam se, tih dana, za Banja Luku. Igraćemo predstavu na festivalu. Odgovarao sam na brojna pitanja, vrlo neugodna, o našem odlasku i sigurnosti u Banja Luci raznim dušebrižnicima, ali i roditeljima mojih mladih glumaca.

I onda stignemo u Banja Luku, nas devetoro. Srdačan doček, odlična publika, dobra izvedba predstave. Nakon svega mladi ljudi zajedno pjevaju iste pjesme i uživaju u ljepoti druženja do kasno u noć. Nema kamera da to zabilježe, nema novinara da ovo prenesu javnosti. Kao da sve žele sakriti. Prošao sam centrom grada, nema policije više nego uobičajeno, nema ni dugih cijevi, nema ništa od onoga o čemu bruje sve vijesti i svi mediji.

Grad živi svoj normalan život i dnevna politika koja se sa najviših mjesta vlasti plasira kao da ne dopire do njih. Ljudi su umorni od sijanja mržnje. Oni bi, kao i svi drugi, samo da žive normalno. Baš kao ovi mladi ljudi koje je okupio teatarski festival, a oni došli sa raznih strana.

Moj maloljetni ansambl predstave u povratku je imao samo jednu primjedbu. Uglas su me pitali: Jesmo li mogli ostati još jedan dan?

Njihovo pitanje bio je putokaz i odgovor na sva neugodna pitanja koja ranije dobih, ali i trasa za budućnost.

Zato valjda sve ove godine vjerujem brojnim generacijama mladih ljudi.