Rekla je: Hoću

 

Jutro je. Ranije sam sa kolegama iz rukovodstva SABNOR-a u Bosni i Hercegovini iz Sarajeva krenuo put Tuzle. Povod je sastanak sa gradonačelnikom Tuzle i preciziranje zajedničkih aktivnosti oko organizacije Centralne regionalne manifestacije obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Manifestacija treba biti održana u subotu, 10. maja na Trgu slobode u Tuzli sa početkom u 12 sati. Očekuju se antifašisti iz svih država nastalih disolucijom Jugoslavije, te Austrije i Italije. Zapravo ovo je zajednička manifestacija. Skup snage antifašističkog pokreta danas. Sretan sam jer ne vozim i mogu drijemati dok se lijeno probijamo ka Tuzli. U polusnu odlutao sam u davnu 1971. godinu i to njen posljednji dan ili bolje reći u noć koja je djelila 1971. i 1972. godinu. Kad god idem u Tuzlu, ta misao mi se nekako vrati i razgali mi dušu.

Naime, bilo je to vrijeme mog studentskog života u Sarajevu. Nekako spontano iz druženja Sabit i Drago postali su mi cimeri. Zapravo bili su mnogo više od cimera. Prijateljstvo se rodilo u trenu, po onoj staroj izreci da se neki ljudi upoznaju, a neki prepoznaju. E pa mi smo se prepoznali. A da, važno je reći da su oni iz Lukavca kod Tuzle. Nikad nisam bio u Lukavcu i da nije mojih cimera nisam siguran da bih u to vrijeme znao i gdje se tačno nalazi.

Čitav decembar smo pričali o Novoj godini i planovima za doček. I onda dva-tri dana pred Novu godinu meni su se, zbog neke sitne ljutnje, nesporazuma ili nečeg sličnog, sa djevojkom svi planovi izjalovili i ja sam odlučio ostati u Sarajevu i ignorisati Novu godinu. Njih dvojica su bila uporna u svojim pozivima da idem sa njima objašnjavajući mi da će doček za omladinu biti u nekoj velikoj dvorani koju su zvali „Kozara“, da će svirati dobar orkestar i da su oni rezervisali sto za desetoro- dvanaestoro, ako se dobro sjećam. Još su mi pominjali imena kolega koje sam upoznao u Sarajevu, jer i oni su tu studirali, koji će biti u tom društvu. Uspjeli su me ubjediti i mi 30. decembra u popodnevnim satima krećemo vozom prema Tuzli. Stigli smo oko deset uveče. Dok smo došli od stanice kući, ja kod Drage, bliže je stanovao, bilo je već jedanaest. Znam da sam bio strašno umoran, ali Dragina mama, kao i svaka majka pripremila večeru kao da danima nismo ništa jeli. Prijatna atmosfera, a ja nekako stidljiv, nelagodno mi, a oni me prihvatili kao najrođenijeg.

Kasno smo legli. Kuća je bila na nekoj osami, mrtva tišina, spavao sam dugo, dugo. Kad sam ustao već se skupilo društvo ili najveći dio društva sa kojim uveče idem na doček Nove godine. Slušam ih dok prave raspored sjedenja i sve planiraju do detalja. Shvatam da će oni svi biti sa djevojkama i da sam ja zapravo tu neko ko visi. Osjećam se ružno i to im kažem. Oni, gotovo u glas odgovaraju: Ne brini, najbolja koleginica od sestre Sabitove djevojke je, takođe sama, praviće ti društvo. Da imam prevoz odmah bih krenuo nazad, ali kasno je. Čitav dan povukao sam se u sebe i govorim samo koliko moram. Ljut sam i na njih, ali najviše na sebe. U ljutnji je prošao dan, gotovo ništa nisam ni jeo. Svi su primjetili da nešto ne štima. I negdje iza 19 sati krenuli smo šetnjom prema toj famoznoj „Kozari“. Usput smo se sačekivali, a ja sve djevojke zagledao da prepoznam tu koja bi meni trebala praviti društvo. Uglavnom šutim. U jednom trenutku, već pomenuta sestra, reče: Sačekajte par minuta da pozovem Dž.....u i kompletni smo. I ode u drugi ulaz zgrade koja okomito ide prema ulici. Buljim u taj ulaz isčekujući ko će se pojaviti i onda izlaze njih dvije. U trenu mi je zastao dah. Vidim lijepu nasmijanu djevojku koja takođe u mnoštvu poznatih lica traži to nepoznato, traži mene. Kao da i ona u glavi ima iste misli kao i ja. Sretnu nam se pogledi, stidljivo izgovorismo imena i zadržasmo oboje direktran pogled u oči koji prodire do srca.

I onda je krenula fešta. Oboje smo suzdržani, oprezni, bojimo se. Svi nas zadirkuju i govore o stidu. Tako je prošla ponoć i uljudno čestitanje Nove godine. Nešto smo svi čavrljali, gotovo u glas. Voditelj uzima riječ i govori: Upravo sam saznao da je sa nama jedan mladi glumac iz Sarajeva i da sjajno govori „Mostarske kiše“. Ovo je pravo vrijeme da ga pozovem da mi se pridruži na sceni i kaže nam tu sjajnu pjesmu.

I onda izgovara moje ime. Gledam Dragu i Sabita, gotovo psujem, ali aplauz zahtjeva da idem na scenu. Penjem se, lijeno i nevoljko, uzimam mikrofon, mala koncentracija i njoj, diskretno je gledajući, govorim „Mostarske kiše“. Bio sam zadovoljan interpretacijom. Buran aplauz me prati do stola. Prilaze mnogi da čestitaju i kreće neka lagana muzika, svjetla se prigušuju i svi, doslovno svi ustaju za ples. Kažem Dž pogledom da li želi. Ustaje, nalazimo komadić prostora za nas i njišemo se u zanosnom tangu, mnogo bliže jedno drugom nego što sam mislio da smijemo. Šapuće mi da je bilo divno, fantastično i da sam odlično govorio. Onda je malo šutila i nastavila: Znaš ja jako volim Mostar, zaljubljena sam u njega, bila bih najsretnija osoba na svijetu kad bi mogla živjeti u Mostaru.

Da li opijen vinom ili romantičnom atmosferom ili nečim drugim ja stanem, prinesem usne njenom uhu i kažem: To je bar lako. Ja sam iz Mostara, udaj se za mene i živjećeš u Mostaru.

Pogleda me u oči i upita da li sam stvarno iz Mostara. Odgovorim potvrdno, a ona na to iz sveg glasa kaže: Hoću.

Bio sam ubjeđen da je moje riječi shvatila kao šalu i šalom odgovorila na šalu.

Nikada prije i nikada poslije nisam nekome koga poznajem par sati nešto ni približno tako ozbiljno rekao.

Isto veče shvatiću da se ona nije šalila i da je bila krajnje ozbiljna.

Sam nisam znao da li sam se šalio ili bio ozbiljan.

Tek mnogo, mnogo kasnije oboje smo sve shvatili, a naša „šala“ trajala je dugo, dugo i imala čudan kraj. Ali to je sasvim druga priča.

Kako je to bilo ludo vrijeme.

Kako smo bili ludo slobodni, pitam se u nekom snenom drijemežu.

I onda čujem Mustafu koji sjedi iza mene u automobilu: Predsjedniče jesi li budan, ulazimo u Tuzlu. Odgovorim potvrdno, ali mi krivo što me trznuo iz sna ili misli, više ne znam. Osvježen sjećanjem na vrijeme od prije 55 godina čitav dan proveo sam iznimno raspoložen i nadahnut baš kao i one novogodišnje noći kad izgovorih „Mostarske kiše“ na dočeku Nove godine u Lukavcu.