Njima igra, a nama pakao

 

Pijem prvu jutarnju kafu, uobičajeno, u kafiću „Globus“. Usput čeprkam po telefonu listajući naslove na portalima. Sam sam za stolom, ali to ovdje ništa ne znači. Svi se poznajemo pa uglavnom bez pitanja sjedaš gdje ima slobodna stolica. Nisam ni primjetio kad mi se stari poznanik priključio. Tek kad je progovorio registrovao sam ga za stolom. Umjesto pozdrava klimnuo je glavom i onako bez uvoda upita me, rekao bih vidno iznerviran: Bogati šta ti misliš o ovome Trumpu i njegovim potezima. 

Odgovorih mu kratko: Ne mislim ništa i odlutah u mislima u neke, danas, daleke godine, godine koje su srušile moje brojne snove, godine koje su mi otele radost gledanja odrastanja moje djece, godine koje su mi sve materijalno što sam imao uništile, godine koje su mene, zakletog pacifistu, pretvorile u vojnika i oficira.

Godine su to koje su mi trajno u srce urezale tugu i trajno ukrale veliki dio ljubavi koju sam nosio u sebi.

Ne izgovaram mu svoje misli jer me ne bi shvatio i skoro ljutito bi me, znam, pitao: Kakve to sad veze ima sa Trumpom. Opet ti nešto filozofiraš i tako dalje i tako dalje...

A ja u mislima vrtim sjećanja sa sastanka nas šest iz Kluba intelektualaca Mostar i razgovora u hotelu Ruža sa ambasadorom SAD u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom nekoliko mjeseci pred početak rata u BiH. Sastanak je bio na njegov zahtjev i sa planom da traje jedan sat. Trajao je više sati i ambasador je neplanirano noćio u Mostaru. O sastanku drugi put, ali duboko u moje misli urezao se jedan njegov odgovor na jedno naše pitanje. 

On, ambasador SAD, tada kaže: Mi smo u ovaj projekat ušli da srušimo sistem. Zaigrali smo na pogrešne ljude i ruši se država. Tu nema povratka.

Tad mi je bilo jasno zašto Ante Marković, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, dakle Vlade, Jugoslavije nije dobio obećani kredit za koji je tvrdio da će biti presudan u spašavanju zemlje. Ključni potpis ili tako nešto nije dobio od tadašnjeg predsjednika SAD Georga Busha i Ante je otišao u istoriju, a Jugoslavija u krvavi rat i raspad kojim su rukovodili oni pogrešni ljudi na koje su Amerikanci zaigrali.

Sjećam se i embarga na uvoz oružja kako bi se branili i odbranili u nametnutom nam ratu devedesetih. Opet je Vašington imao važnu ulogu u držanju embarga.

Sjećam se i genocida u Srebrenici. Da su se digli NATO avioni sve je moglo biti drugačije, ali nisu. Opet je adresa ista.

I na kraju kad smo ojačali, kad smo krenuli u oslobodilački pohod, kad smo stigli pred Banja Luku nama je zaprijećeno NATO udarima ako ne zaustavimo oslobodilačku operaciju.

I onda je došao Dejton i prisilni mir koji je pola moje domovine dao agresoru, koji je stvorio uređenje koje ni teoretski ne može funkcionisati i de facto nagradio agresore. Uistinu, jedina žrtrva Dejtona je država koja je i u ratu bila žrtva. Vlast je po tom sporazumu u miru prepuštena kreatorima rata i zapravo nastavljen je rat drugim sredstvima.

Zato me ne zanima šta misli i radi Trump, jer američki marketing je u stanju prodati cijelom svijetu rat kao mir i obrnuto. Baviće se nama, kao i njegovi prethodnici, taman onoliko koliko mu u određenom trenutku bude koristilo vlastitom biznisu. Jedino me strah da u tom biznisu i on ne zaigra na neke nove pogrešne ljude.

I u tom slučaju njima bi bila igra, a nama pakao. A sve pod izgovorom da se ne smije u Evropi stvoriti muslimanska država, jer će biti svojim terorizmom prijetnja toj istoj Evropi.

A istovremeno znam da i na Kosovu i u Albaniji živi više muslimnana nego u BiH i nikom ništa.

Takođe ne prolazi ni priča o ekstremizmu i fundamentalizmu jer svjedočio sam devedesetih da je onih deset puta više Rusa od arapskih boraca što dođoše kao dobrovoljci i pomoć Vojsci Republike Srpske bilo i ekstremnije i vjerski fundamentalnije od arapskih boraca. Ali taj narativ ne postoji. Opet zbog nekog globalnog biznisa i igre sa pogrešnim ljudima.

Svjedočeći svemu ovome meni je svejedno da li u SAD vlada demokrata ili republikanac. Znam da će i kad me laže tvrditi da mi pomaže i marketingom ubijediti većinu u to.

A ja, ja ću patiti. Zato rekoh da ne mislim ništa.