„MOSTARSKE KRISTALNE NOĆI“ DANAS

U Kristalnoj noći novembra 1938. godine u nacističkoj Njemačkoj uništeno je i opljačkano oko 7.000 trgovina, oskvrnjena su mnogobrojna židovska groblja a preko 1.500 sinagoga je opljačkano i djelomično uništeno. Ovdje valja podsjetiti i na nacističko spaljivanje knjiga. Bila je to kampanja vođena od strane Njemačke studentske unije (koja je postojala u razdoblju od 1919. do 1945. godine) kojoj je bio cilj spaljivanje svih knjiga i drugih tiskovina koje su bile oprečne nacističkim uvjerenjima i političkim stavovima. Uništavane su knjige, časopisi i svi ostali tiskani materijali čiji su autori bili Židovi, pacifisti, vjerske osobe, klasični liberali, anarhisti, socijalisti i komunisti te knjige autora koji su na bilo kakav način bili povezani s judaizmom, odnosno pacifističkim, liberalnim, anarhističkim ili komunističkim uvjerenjima i stavovima. Spaljivanje literature bio je napad na slobodu govora i pisanog izražavanja, odnosno na samo društvo koje ga njeguje. Ono također demonstrira totalitarističku prirodu samog nacističkog režima zbog nasilnog određivanja što pojedinac smije čitati, a što ne.

Među prvim knjigama uništena su djela Karla Marxa, a kroz cijelu kampanju uništena su djela poznatih autora poput Bertolta Brechta, Alberta Einsteina, Freuda, Remarquea i drugih. Određeni broj knjiga koji se našao na popisu zabranjenih knjiga nije spaljen već je sačuvan u posebnim zaključanim prostorijama.

Uništavanje intelektualnih radova Židova bio je jedan od prvih koraka prema njihovom društvenom marginaliziranju, odnosno neprijateljskom klasificiranju. Jedno od djela koje je spaljeno bilo je djelo židovskog pjesnika, esejista i novinara Henricha Heinea koji je 1822. godine napisao sljedeći citat: ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude.

Mnogi povjesničari odgovornost za ovaj događaj tražili su u tadašnjem ministru propagande Goebbelsu, ali istraživanjima i rekonstrukcijama tadašnjih događaja došlo se do zaključka da je Goebbels sudjelovao i pomagao studentskoj uniji tek u kasnijim stadijima organizacije i samog spaljivanja knjiga.

Tako, ukratko, historija bilježi ovo strašno i sramno vrijeme. Ali vratimo se u vrijeme koje živimo i napravimo neke komparacije.

Naime, danas mi prijatelj donese tri ista primjerka časopisa za dramu, teatar i odgoj „TmačaART“ kojem sam godinama bio urednik. Kaže mi: Sad sam prolazio pored Banje (zgrada Gradskog kupatila u kojoj je Mostarski teatar mladih imao dvoranu i sve druge prateće sadržaje) i vidim izbacuju u kontejnere pakete knjiga. Bi mi čudno i pogledah o čemu se radi. Uzeh jednu i unutra nađoh tvoje ime, te ti evo donesoh ove tri da vidiš.

O čemu se radi?

Decembra 2010. godine gradska vlast putem novoizabrane većine u Upravnom odboru počela je provoditi aktivnosti na zaustavljanju umjetničke ekspanzije Mostarskog teatra mladih i njegovom svođenju na nivo dramske sekcije što bi rezultiralo gašenjem, što je bio krajnji cilj. Imenujući, mimo kriterija, svog eksponenta za v.d. direktora zabranjeno nam je igranje predstava i rad na novim projektima uz obrazloženje da to stvara troškove, a profesionalnom umjetničkom osoblju naređeno da svako jutro dolazi u kancelariju na potpis i tu boravi.

Nismo to prihvatili, nastavili smo igrati male forme po školama, svakodnevno. Rezultat, svi smo dobili otkaz, ali o istom nismo obavješteni. Na jedan upit zašto, odgovoreno da nam je neodgovarajuća nacionalna struktura.

Tako je počelo. Umjetnički ansambl se našao na ulici i nastavio raditi svoj posao, a dva tehničara, knjigovođa i naša sekretarica koja se, gle čuda, našla u ulozi direktorice trošili su javni novac na nerad i lažno predstavljanje. A nas se pokušavalo bezočnim lažima kriminalizirati. Neki procesi još traju. U prostore koje smo koristili uložili smo preko jedan milion KM koje smo kroz razne projekte obezbijedili i prostor od smetljišta poretvorili u zanimljivu teatarsku scenu na kojoj su igrane brojne sjajne predstave. Dok smo mi nabavljali novu opremu i opet drugi prostor privodili namjeni oni su, uz blagoslov Gradske uprave Mostara, uništavali višedecenijsku dokumentaciju eMTeeM-a, privatno prodavali dijelove tehnike (video projektore, mikrofone i slično), kasnije će i Služba za kulturu Grada pozivati druga pozorišta da uzmu šta im treba i slično. Kad su ti poslušnici odradili šta im je od politike naređeno ustanova je ugašena, a prostor neko vrijeme bio zaključan, a sada će dobiti drugu namjenu. Šteta u tako ukradenoj opremi procjenjena je na preko pola miliona KM. Uz to uništena je i scenografija, kostimi i rekvizita 14 živih predstava od kojih su neke igrane širom svijeta (Zvijer na mjesecu, Usamljeni zapad, Kako sam naučila da vozim, Balada o lososu i zgaženoj travi, Mimar, Rijeka Čudovodnica...). Skoro kompletan arhiv jedinog teatarskog časopisa u BiH „TmačaART“ je ostao u tim prostorima i sada završava u kontejnerima.

Koja je razlika između paljenja knjiga tridesetih i današnjeg bacanja u kontejnere?

Ne stoje li i iza jedne i druge aktivnosti slični porivi i u krajnjem slučaju, ista politika.

I ako se sjetimo, gore navedenog citata iz 1822. godine, koji glasi: ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude, iz ovih nekoliko navedenih situacija jasno je da se upravo to dešava, a okidač je bio diskusija jedne važne osobe u svemu ovome. Naime, ona na tom kratkom sastanku kaže: Evo smo sve učinili, ali ga (misli na mene) nismo sklonili. Imam ideju. Znam, otac mu je umro od infarkta, majka imala dva, znači genetika je na našoj strani. Treba ga izluditi toliko da mu srce pukne i tako tiho likvidirati.

Rezultat svega, nakon 14 godina našeg otpora: Ja imao moždani udar, dvije kolegice vrlo mlade tragično umrle, ostali prisiljeni odselili iz Mostara, a neki i BiH.

Vatra mržnje ili u konačnici fašizma, ali u drugom obliku, baš kao i u kristalnoj noći plamsala je posljednjih 14 godina.

Mi opet bijemo bitku da sačuvamo i ovaj prostor koji sada koristimo i ne možemo se oteti utisku da sve ovo ima neku zajedničku poveznicu.

Ne mogu nas, kao onih davnih godina Židove iz Njemačke protjerati, ali čine sve da sami odemo.

Ali ovo je i naš grad. Izgleda moraćemo na barikade.