PROBUDIMO SE

 

/Obraćanje na Partizanskom groblju na Borcima 21. septembra 2024. godine u povodu obilježavanja 83. godišnjice formiranja Konjičko-mostarskog partizanskoig bataljona/

Smrt fašizmu!

Meni je ovdje uvijek, nije prava riječ, ali nema bolju ovog časa, posebno teško govoriti, jer postoje neke privatne, emotivne, veze sa ovim mjestom i razlogom zbog kojeg jesmo tu. Naime, 1941. godine, negdje u ovo vrijeme, ovdje je formiran, kako se u startu zvap. Boračkojezerski partizanski odred, ovdje su vođene prve partizanske bitke protiv neprijatelja, ovdje se, u ovom rejonu, desio 1941. godine strašni četnički puč, jer kao što svi znamo u početku se pokušavalo zajedno oduprijeti neprijatelju. Puno, puno mladih partizana iz tog odreda je stradalo, a većina je bila iz Mostara i otud je ta, neka moja tegoba kada se ovdje nađem.

Nešto kasnije odred je postao Konjički bataljon, ali snažnim popunjavanjem borcima iz Mostara preimenovan je vrlo brzo u Mostarski bataljon i takav je bio okosnica za formiranje čuvene Desete hercegovačke proleterske brigade i nastavio u okviru 29. Hercegovačke udarne divizije do Trsta 1945. godine.

Ono što je za taj bataljon karakteristično, što se zna i što se zapravo mora na ovakvim mjestima ponavljati je činjenica da je to bila elitna jedinica partizanske vojske, jedinica koja nikada nije napustila položaj, jedinica koja se nikada nije povukla sa zauzetog položaja, jedinica koja nikada dobiveni zadatak probijanja neprijateljskog obruča, nikada se nije desilo da takav zadatak nije izvršila. Ono što je još važno reći, 1943. godine na Sutjesci, kada je Crnogorska divizija sa Savom Kovačevićem dobila zadatak da čuva bolnici i da bolnicom ide u probijanje neprijateljskog obruča, Sava Kovačević je imao jedan jedini uslov, uslovno rečeno uslov, Titu. Tražio je da mu pridoda Mostarski bataljon, jer oni će ići na čelu. To je izvršeno, pridodat je, prepolovljeni su u proboju, ali su probili obruč i oni preživjeli su se tako spasili.

Nakon Sutjeske, jedna nevjerovatna priča, preživjeli borci su ilegalno ušli u okupirani Mostar. Raspoređeni su po kućama, oporavljali se mjesec i nešto. Ni jedan jedini borac nije otkriven, pored brojnih racija, popunili se novim snagama i istim putem izašli iz okupiranog grada.

To su neke stvari koje, mislim, treba stalno govoriti, jer taj moral, ta snaga, ta odlučnost, ta ideja slobode koju su oni nosili mora nas nadahnuti da bi mi danas malo odlučnije išli u naše ovovremene antifašističke bitke.

Previše šutimo, previše trpimo, previše nedjelujemo. Super je da mi dolazimo na ovakva mjesta, da odajemo poštu, da hodamo čitavom Bosnom i Hercegovinom i dalje, ali na taj način neće doći do promjena o kojima mi pojedinačno razgovaramo. Moramo se ugledati na te ustanike iz 1941. godine, na te heroje koji su slobodu donijeli 1945. godine i u slobodu ugradili živote.

Ja se uvijek pitam, u ovom vremenu, da li smo mi njih izdali svojom šutnjom, svojim nedjelovanjem, svojom trpnjom, jer nam je u dobra doba ukradena sloboda, ukradeno nam je jedinstvo, ukradeno zajedništvo, socijalne pravde nemamo. To su ideali Titovih partizana i onih koji su nas i danas ovdje okupili.

Zato probudimo se, svi zajedno, djelujmo da bi bilo bolje i da bi na kraju krajeva bili časni sljedbenici onih koji nas ovih godina okupljaju.

Smrt fašizmu!