DRUGO IME ZA SLOBODU JE ANTIFAŠIZAM

/Obraćanje na Partizanskom groblju u Tešnju dana 8. septembra 2024. godine u povodu 80. godišnjice oslobođenja Tešnja od fašizma u Drugom svjetskom ratu/

 

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Svim građanima Tešnja, bili ovdje ili ne bili, u ime SABNOR-a BiH čestitam dan oslobođenja i ovu osamdesetu godišnjicu slobode. Danas kada slavimo slobodu, danas kada nas je sloboda okupila, ovdje u Tešnju, ja ne mogu a da se ne zapitam i da to ne prokomentarišem.

Da li mi danas, u ovom vremenu, u ovoj Bosni i Hercegovini, na svakom njenom pedlju imamo uistinu punu slobodu?

Pa ako nemamo možemo li slaviti slobodu ako je danas ne uživamo, u punom kapacitetu?

Ako to jeste tako, onda ja ne mogu a da ne postavim opet jedno pitanje koje zadnjih godina uporno ponavljam. Lijepo je da se sjećamo, lijepo je da obilježavamo prošlost, ali nemojmo živjeti u prošlosti, nemojmo danas u Tešnju biti u 1944. godini. Ovo je mjesto inspiracije, 1944. godina je izvorište inspiracije, ali mi moramo danas misliti na 2044. godinu i razmišljati kako ono što je došlo 1944. godine, prije osamdeset godina, realizovati u punom kapacitetu danas da bi oni poslije nas uživali punu slobodu. Iz prošlosti možemo naučiti kako se to radi. Jedinstvo, treba nam jedinstvo svih antifašističkih snaga. Djelimo jedno jedino antifašističko naslijeđe, ne samo mi u Bosni i Hercegovini, nego od Slovenije do Makedonije.

Jedno nam je naslijeđe. Otkud nam pravo danas da to djelimo na mahale, na kvartove, na nacije. Antifašizam je iznad svega toga, kao i sloboda.

Drugo ime za slobodu je antifašizam. Naučimo da gradimo budućnost na onome što nam je zajedničko. Ni Titovi partizani, ni 1941. godine, a ni 1945. godine nisu svi isto mislili. Imali su bezbroj razlika, ali su ih stavili u stranu i okupili se oko ideje slobode, oko ideje jednakosti i ravnopravnosti i oko ideje socijalne pravde.

To svima nama, na svim ovim prostorima, danas u priličnoj mjeri je uskraćeno ili ukradeno. Okupimo se i mi oko toga. Skrajnimo u stranu sve ono drugo i bićemo mnogo veća snaga od ovih neo fašista koji su nam ušli u sve organe vlasti, od mjesne zajednice do Predsjedništva države, i od njih čujemo neo fašističke pokliče. Mi moramo danas naučiti, svi, kao što su i oni 1941. godine učili, šta danas jeste fašizam, odnosno šta jeste antifašizam. Ne bijemo mi danas bitke ni sa Antom ni sa Dražom, ni sa Musolinijem ni sa Hitlerom. Odavno su mrtvi. I dok mi u mislima i u sjećanju sa njima ratujemo oko nas rastu, niču i razvijaju se neki novi mali fireri.

Okrenimo se prema njima.

Udruženi i zajedno suprotstavimo se njima. Snagom jedinstva fašistima su se suprotstavili i Titovi partizani. Ako to uradimo i kad to uradimo vidjećemo da nas je mnogo više nego njih, ali smo tihi, fini, malo se boje neki od nas, u nekom smo čudnom strahu od njih. Ako razgrnemo stvari vidjećemo da je tamo gomila ološa, gomila kriminalaca, gomila loših ljudi.

Nemamo pravo pred njima ustuknuti ako smo sljedbenici Titovih poartizana. Moramo im snagom našeg jedinstva odlučno reći ne, baš onako kako je 1948. godine Tito Staljinu rekao Ne. I tada je to izgledalo nemoguće, ali odlučnost i jedinstvo je pobjedfilo sve. Ako to uradimo onda će ova zemlja, i sve ove zemlje oko nas, biti puno, puno sretnije, a mi biti zagledani u budućnost i nećemo se dopisivati ili telefonima razgovarati i gledati sa našom djecom i unucima nego će oni rasti, razvijati se i graditi ovu zemlju i sve ove jugoslovenske zemlje tu, kod nas.

To je danas antifašizam, borba za bolji i sretniji život, a nadahnuće je u prošlosti. Okrenimo se budućnosti zagledani u prošlost kao inspiraciju. Jedina šansa da nas ima, da nas bude i da bolje živimo je to, a to imamo u prošlosti, jer ne zaboravimo 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu, 5 – 6 ljudi, članova Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije je reklo: Idemo dizati ustanak. I digli su ga, te završili 1945. godine sa osam stotina hiljada vojnika, partizana koji su vjerovali u ideju slobode.

Naučimo i mi vjerovati, na tom iskustvu, u današnju ideju slobode. Imamo se na šta ugledati, ima nas dovoljno.

I oni su se bojali, njihov neprijatelj je bio mnogo snažniji. Bili su zabranjeni, ali su željeli, htjeli i onda mogli. Mi možemo, ali upitajmo se želimo li i hoćemo li. Nije dovoljno mahati zastavom i nositi majicu na kojoj piše: I ja sam antifašista. To je marketing.

Akcija, svi, zajedno, svakodnevno, od vlastite porodice do države. Kada to učinimo onda će se vratiti svima nama mnogo ljepši osmjesi na lica, penzije će biti veće i svi mi biti sretniji i zadovoljniji u državi u kojoj živimo.

Hvala vam i smrt fašizmu.