SLOBODA NE DOLAZI NA VRHOVIMA TUĐIH BAJONETA

/Obraćanje na centralnoj manifestaciji obilježavanja 27. jula – Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Manifestacija održana na Smetovima kod Zenice 27. jula 2024. godine/

 

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini, te čestitam 27. juli – Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, dan koji je jedan od najbitnijih dana u modernoj historiji Bosne i Hercegovine.

Zašto kažem da je jedan od najbitnijih?

Da se narod na poziv Komunističke partije Jugoslavije nije odazvao na dizanje ustanka tog 27. jula 1941. godine i da nije pružio tako žestok otpor i u Bosni i Hercegovini, ali i širom nekadašnje zajedničke nam države ne bi bilo, zasigurno, ni 25. novembra 1943. godine, dakle, ne bi moglo biti ni 29. februara i 1. marta 1992. godine i referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Drugim riječima rečeno ne bi bilo ovakve, samostalne Bosne i Hercegovine, jer i onda joj je bila namjenjena sudbina da, ili da bude podijeljena ili da bude pod nekim drugim.

Narod je 27. jula 1941. godine odlučio da hoće u borbu za slobodu i da stvori pretpostavke da može sam odlučivati o svojoj sudbini.

Na tom iskustvu to smo uradili i 1992. godine. Jedno bez drugog ne može. Uzročno je posljedično. Zato je važno da danas jewsmo ovdje i širom Bosne i Hercegovine na brojnim mjestima gdje se obilježava ovaj dan. Zato moramo slaviti, govoriti i obilježavati, ali ne samo to. Ova mjesta su mjesta nadahnuća, mjesta inspiracije, mjesta iz kojih danas moramo naučiti kako se boriti za Bosnu i Hercegovinu. I danas je ona, i spolja i iznutra, ugrožena. Brojni čine sve da je nestane. Sjetimo se samo, 1992. godine bilo nam je namjenjeno i da nestane Bosne i Hercegovine i da svih nas koji je želimo nestane. Opstala je i država, a opstali smo i mi. Pa naučimo iz toga da jesmo pobjednici, slavimo pobjedu, ne pričajmo o porazima, žrtve su u svakoj pobjedi neminovne, ali slavimo pobjedu. To moramo naučiti od onih koji su 1941. godine krenuli u borbu za slobodu. Podsjetiću na jedan detalj. Dakle, 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu sastao se Politbiro Komunističke partije Jugoslavije na kojem je donesena odluka o dizanju ustanka. Tamo je bilo njih 6-7, a ta Partija bila zabranjena na teritoriji cijele Kraljevine Jugoslavije i imala je 12.800 članova. Na 18 miliona stanovnika njih je bilo 12.800. I oni odlučili da dižu ustanak, da idu u borbu za slobodu, za jednakost, ravnopravnost, za socijalnu pravdu. To je nešto što mi danas moramo naučiti ako hoćemo državu u kojoj ćemo imati na svakom njenom pedlju punu slobodu, punu jednakost, punu ravnopravnost i socijalnu pravdu.

Da se ne lažemo. Nemamo to danas u punom kapacitetu tih riječi na području cijele države, a oni koji su poraženi 1945. godine, njihovi sljedbenici i ideologije koje su poražene 1945. godine ušle su nam u organe vlasti. Imamo ih od Predsjedništva države do mjesne zajednice. Oni rovare protiv države, oni sa neofašističkim metodama, ideologijama i idejama i danas ruše državu.

Kakav je naš odgovor na to?

Najčešće šutimo. Najčešće kažemo oni tamo i čekamo da neko drugi uradi. Da su oni jula 1941. godine čekali da neko drugi krene u borbu mi danas ne bismo bili na ovom mjestu niti bi imali šta obilježavati. Naučimo od ustanika iz 1941. godine i krenimo u ovovremenu, današnju, svenarodnu antifašističku borbu protiv svih onih koji nam ugrožavaju, i živote i normalan rad, rast i razvoj države i svih nas, ali i ugrožavaju sve ono što smo imali i za šta smo se borili: slobodu.

Naš odgovor na sve to ne smije biti šutnja, ne smije biti nedjelovanje. Ne možemo se miriti sa tim i čekati da neko dođe i donese nam slobodu, punu slobodu. Nikad sloboda nije došla na vrhovima tuđih bajoneta.

Mi to moramo učiniti.

Naravno ako mislimo da nam danas nije onako kako želimo. Ja sam uvjeren da je nas mnogo, mnogo više nezadovoljnih stanjem u zemlji nego što je zadovoljnih.

Pa probudimo se.

Probudimo se.

Antifašističko naslijeđe je najsnažnija snaga, koheziona snaga Bosne i Hercegovine. Ne nasjedajmo na priče o razlikams. Razlike su premale u odnosu na ono što nam je zajedničko, u odnosu na ono što baštinimo od Kulina bana do danas. Ne trebaju nam priče da ne možemo zajedno, ali mi moramo odgovoriti na to snagom argumenata koje imamo u naslijeđu koje baštinimo. Ako to učinimo, a druge nam nema, ova zemlja biće sretna, ponosna, prkosna, kao što je uvijek bila i biće bogata. Njeno najveće bogatstvo jesu ljudi koji su hiljadama godina prkosili svemu, najvećim silama svijeta se odupirali. U odnosu na ono što smo do sada pobjeđivali svi ovi danas, i iz susjedstva i komšiluka, a i ovi iznutra su mali miševi u odnosu na one koje smo pobjedili. Ako to imamo u glavi, ako to imamo u srcu i u ideji onda svi zajedno, snažno bez razmišljanja, bez straha da ćemo nešto izgubiti. Nas je mnogo više nego njih, ali su oni malo bahati, imaju pojedini poluge vlasti pa prkose, a mi previše fini. Pokažimo im snagu jedinstva i nestaće, a tada će Bosna i Hercegovina biti onakva kako su joj pjevali i Titovi partizani, ali i borci Odbrambeno-oslobodilačkog rata. Zbog svih tih žrtava ugrađenih u slobodu nemamo pravo na nedjelovanje.

Zato svi u akciju za bolju i sretniju Bosnu i Hercegovinu. Treba nam ovovremeni, neki novi 27. juli, bez oružja, ali sa snagom volje, snagom ljubavi, snagom argumenata i snagom zajedništva koje imamo.

Učinimo to.

Smrt fašizmu !