MOST DO NADE - primijenjeno pozorište u poslijeratnoj BiH

 

Prve aktivnosti koje bih danas nazvao primijenjenim teatrom zapravo su počele osnivanjem Mostarskog  teatra mladih. Tada nismo znali kako da definišemo te aktivnosti; nismo ni znali šta smo zapravo htjeli. U međuvremenu, učili smo od drugih, stekli iskustvo i vlastito znanje, i nastavili raditi. Neki su naš rad definirali kao eksperimentalni teatar ili nešto slično, dok su drugi naš rad proglašavali krajnje glupim i diletantskim. A onda je došla 1992. godina. Bilo je proljeće. Mostar je bio obavijen mirisom ranog proljetnog cvjetanja i baruta. Mi iz Mostarskog teatra mladih još uvijek smo bili ushićeni i letjeli na krilima uspjeha naših posljednjih predstava "Galeb" (po Čehovu) i "Hamlet", i ignorirali smo stvarna dešavanja oko nas. Živjeli smo u svojevrsnoj izolaciji, zaokupljeni istraživanjem mogućnosti rada na Aristofanovoj "Lizistrati". Imali smo našu prvu veliku probu. Publika je bila prisutna na probi. Onda je ogroman eksplozija potresla cijeli grad. Počela je devastacija, pale su prve žrtve, i strah se uvukao... rat. U haosu koji je uslijedio, neko je ukrao našu opremu. Izbačeni smo iz prostora. Sve su nam uzeli. Ostali smo bez ičega. Sve što smo stvorili u 18 godina jednostavno je zbrisano. Ostali smo bez ičega, nismo imali ni dovoljno da izvedemo jednu jedinu predstavu. Jedina moguća odluka bila je nastaviti raditi uprkos svemu i pobuniti se protiv svih koji su htjeli zaustaviti život u gradu. Nastavili smo se okupljati i vježbati. Pokušavali smo nastaviti, ali bilo je nemoguće. Eksplozije su prekidale muziku. Smrt je bila preblizu. Ali počeli smo. Nije bilo nimalo lako. Iskrenost se pokazala kao ključni problem. Po prvi put moji glumci su imali neke tajne koje nisu bili voljni izraziti prema vani, a ja sam bio uvjeren da su u tim tajnama bili jedini i pravi odgovori koje smo tražili. Bio sam uporan i vodio proces ka njihovom potpunom otvaranju. Ulazili smo u polje psihodrame o kojoj sam znao mnogo, ali je nikad prije nisam prakticirao. U to vrijeme gledao sam pred sobom i slušao bolne priče mladih ljudi. To više nije bilo pozorište. Moji glumci su nastupali, ili bolje rečeno, proživljavali dijelove svojih života. Svakodnevno smo vježbali, svaki put sve duže i duže. To je bio naš egzil, naša terapija. To je bio naš otok nade. Išli smo dalje i dublje, otvorenije, bolnije; otvarali smo najskrivenije tajne. Dijelili smo strahove, bol, suze.

Ljudi koji su gledali ono što smo predstavljali mislili su da je to predstava. Istina, imala je formu predstave i s vremenom je sve više rasla, ali mi smo znali da to uopšte nije predstava. To je bio naš život, ali i njihov, zbog čega su se stalno vraćali, iznova i iznova. Gledali su to kao da gledaju stare snimke, snimljene negdje na moru, na izletu, ekskurziji ili rođendanskoj zabavi. Shvatio sam da su i oni trebali da gledaju i slušaju, baš kao što smo mi trebali "igranje". Shvatio sam da je to svima nama puno značilo, suočiti se s ličnom prošlošću i doći k sebi, trezveno, jer brojna dešavanja nisu objašnjavala sve uzroke zbog kojih su naši svjetovi uništeni. Kada se sve dogodilo, a dogodilo se, bol je u toj fazi nestala. Prestalo je biti život. Pozorište je izašlo u prvi plan. Onda smo počeli igrati predstavu. I igramo je i danas. To je krug smrti, krug bola, to je Pax Bosniensis. To je predstava koja je proizašla iz naših vlastitih iskustava, ali istovremeno je to igra koja dotiče srca svakog gledaoca, bez obzira na starost, nacionalnost ili zemlju iz koje dolazi. To je predstava koja je uspjela progovoriti univerzalnim jezikom koji svako može razumjeti i prihvatiti kao svoj.

Zatim smo, posebno zbog uspomena koje smo imali, stvorili predstavu o velikom graditelju Starog mosta u Mostaru iz daleke prošlosti 1566. godine. Nismo stvorili historijsku priču, već smo, na osnovu te priče, koristili maštu i dramatične scene kako bismo prikazali napore i prepreke s kojima se graditelj suočio u to vrijeme. Željeli smo poslati poruku da most koji gradimo predstavlja vrijednost koja pripada svima, vrijednost koja ima svoje mjesto u historiji civilizacije, te da je stvoren uprkos brojnim poteškoćama i problemima, zahvaljujući neviđenoj tvrdoglavosti, ustrajnosti, hrabrosti i izdržljivosti njegovog graditelja.

Pozivali smo našu publiku da grade mostove inspirisane Hajrudinovim primjerom. Svaka od tih 23 slike koje su činile našu predstavu nudila je jasno izražen problem koji se otvara i sugeriše kako ga riješiti. Jedna od dilema koju smo često morali riješiti s mladim ljudima u Mostaru, a i šire u Bosni i Hercegovini, bila je: pamti li historija bolje graditelje ili rušitelje? Uvodeći mlade u fiktivni kontekst, u vrijeme gradnje mosta, dali smo im sigurnu distancu od vremena u kojem živimo. Uvlačeći ih u probleme s kojima se susretao originalni graditelj, i dajući im priliku da koriste svoju maštu kako bi riješili te probleme, učili smo ih kako preći preko ponora koji su imali na glavnoj ulici u sredini svog grada. Pozvao sam mlade da pitaju svoje kolege šta god žele o mostu. I pitali su svašta, otvoreno, pametno, direktno, potpuno svjesni vremena u kojem žive. Pitali su hrabro, i bez oklijevanja su izgovarali riječi koje su njihovi roditelji zaboravili. Sjećam se dijaloga:

- Ko si ti?

- Ljudi s druge strane.

- Zašto stojiš na samom rubu mosta?

- Želim preći na drugu stranu.

- Zašto onda ne ideš?

- Čekam da on napravi prvi korak.

- Ko je on?

- Ljudi s druge strane.

- Zašto je važno da on napravi prvi korak?

- Da ne bi mislili da sam ja slab.

- A jesi li?

- Da, dokle god ne smijem napraviti prvi korak.

- Zašto?

- Jer sam slab.

- Šta misliš, zašto on ne napravi prvi korak?

- Jer je i on slab.

- I dokle ćete tako biti?

- Ne zadugo.

Dolazim iz Bosne i Hercegovine, zemlje smrti i razaranja, zemlje koju su unutrašnje i vanjske sile tame toliko uništile da je čudo što zemlja još diše, što još pokazuje znakove života. Ja sam iz zemlje čiji su narodi raspršeni, iz zemlje u kojoj je mržnja posijana kako bi je rastrgala. Ljubav je sistematski uništena, zajedno sa svakom mogućnošću da se zamisli zajednički život etničkih zajednica. A nakon godina i godina provedenih ovdje i rada u ovakvom okruženju, mislim da imam pravo zvučati pomalo patetično, jer ono što sam radio i istraživao godinama izravno me pogađa i tiče se mene. Nije više riječ o metodologiji, već o životu. Nije riječ o metafori, već o surovoj stvarnosti. Nije riječ o fikciji, već o mojim bolnim emocijama. Radi se o stvarnosti iz koje smo krenuli, a pod ‘mi’ mislim na nas iz Mostarskog omladinskog pozorišta. Počeli smo raditi kao pozorište, ili bolje rečeno, nastavili smo raditi suočeni stalno s dilemom: ima li to smisla? Naš rad u omladinskom pozorištu s djecom i adolescentima, unatoč strašnim ratnim zbivanjima oko nas, i dalje je bio i ostaje kreativni i inspirativni izvor koji otvara i oblikuje ogroman prostor, prostor za igru. Danas se neprekidno pitamo: kako će ostatak svijeta shvatiti i percipirati gotovo neprimjetnu stvarnost našeg dugog života i smrti?

Mladi iz našeg pozorišta, kao i mnogi mladi ljudi u mom gradu i mojoj zemlji, dio su tipične generacije mladih poput svugdje u svijetu. Kakva je njihova humanistička i pozorišna perspektiva na ovo vrijeme i ovu društvenu situaciju u kojoj trenutno živimo? Postoje dvije opcije. Prvo, napustiti zemlju i pokušati živjeti i preživjeti negdje u inozemstvu, u širokom svijetu, s neizvjesnošću i svim teškoćama života u novom okruženju. Druga opcija je ostati s neizvjesnošću i svim teškoćama koje donosi uranjanje u ovu sivu sumraku svakodnevnog života ovdje, uranjanje u sve sheme i probleme društvenog i pozorišnog konteksta, koji su često obeshrabrujući. Dakle, što izabrati? Mi iz MTM-a, kako se lokalno naziva, izabrali smo treću opciju. Ostanite zajedno i radite zajedno. Stvoriti komunikaciju čak i s onima s druge strane ove zemlje, ali i sa svijetom izvan. Pokazati svijetu našu kreativnost, znanje, mogućnosti, istinu o nama u svijetu i svijet koji je u nama. Zato smo vjerovali da kao svjedoci imamo pravo pozvati i ponuditi izgradnju mostova. I ponudili smo. I još uvijek nudimo, jer smo čvrsto uvjereni da drama i pozorište pripadaju svakoj osobi, a ne samo privilegiji onih koji su talentirani. To je proces koji traje. Naši mostovi ostali su ovdje, širom Bosne i Hercegovine u obliku ljepših pogleda, rukovanja, zagrljaja, poljubaca, čistih misli, oprosta. Naši mostovi su trajni jer je jedini materijal od kojeg su napravljeni ljubav, slobodna volja graditelja da ih stvori. Graditelji su bili oni koji su odlučili o veličini i kvaliteti i koliko će dugo stajati tu.

Podsjećam vas ovdje: mostovi su oduvijek bili objekti s kojih se širila druga gradnja. Tako su mnogi gradovi počeli postojati i rasti kroz istoriju. Vjerujemo, i to se dešava, da će se oko naših mostova gradnja nastaviti i da će se novi gradovi širiti i rasti. Polako, s poteškoćama, oduzet će puno vremena, bolno, ali će rasti. Zato smo ovdje još uvijek, uprkos mnogim problemima.

Vlasti na mnogim nivoima gledale su na nas sumnjičavo i odmahivale glavama. Mnogi od njih bi rado samo zabranili takav rad. Profesionalna pozorišta su nas također gledala s puno sumnje, jer su za njih to neka sumnjiva novina, a škola je previše tradicionalna i konzervativna da bi širom otvorila vrata takvom radu. Uglavnom je riječ o radu s pojedincima koji su voljni ili zainteresirani. Finansiranje? U zemlji – nula. Prvo, nema novca za to, a drugo, čak i ako vam netko ponudi pomoć, odmah nastaje obaveza da se uzvrati usluga. Kako preživjeti? Često odgovaramo na ta pitanja: iz inata ili iz ljubavi. U stvarnosti su to naši prijatelji koji žive u inozemstvu, koji nam pomažu kroz donacije, i brojne organizacije u svijetu. No, kada se jedna ratna zona prestane smatrati aktualnom i u fokusu, okreću se pomoći novoj otvorenoj ratnoj zoni. Takva je njihova priroda rada, a mi ostajemo u bolnoj stvarnosti. Nada i vrisak koji jedva da se čuje, ali za naša uši je osljepljujući. Tako su to savršeni preduslovi da se potpuno prestane raditi. Za očaj. Za bijeg. Ili možda za novi početak. Naša odluka je stajati uprkos svemu i ne dopustiti da znak boli bude vidljiv na našim licima. Naša odluka je raditi i dijeliti sudbinu onih s kojima surađujemo, a naš ključni moto je: istina, ljubav i pozorišna estetika. I kada koristimo dramu i pozorište isključivo kao alat, kao sredstvo, tada je naš lični uvid povjerenje, sigurnost, otvorenost i ljubav. Nikada nismo dobili negativan odgovor na to.

Od samog početka bavljenja raznim vrstama primijenjenog pozorišta, glavni problemi su bili nedostatak povjerenja i sigurnosti. To je proizašlo iz raznih razloga. Jedan je bio etnička podjela koja je bila direktna posljedica rata i poslijeratne politike. Drugi je proizašao iz toga što su naše aktivnosti uglavnom financirane od strane međunarodnih organizacija. Lokalne vlasti su ih jako sumnjičavo gledale, a mi smo tretirani kao stranci špijuni ili još gore. Treći razlog njihove nepovjerenja bio je taj što nisu razumjeli metodologiju koju smo koristili. Štaviše, veliki broj i lokalnih i međunarodnih takozvanih ‘stručnjaka’ putovao je širom zemlje i nudio svoje usluge. Šteta koju su napravili trebalo je godina da se popravi. Neke posljedice su još uvijek prisutne. Osim ovih problema, veliki izazov bio je nedostatak profesionalaca. Imali smo mali tim ljudi, a potreba za radom na teritoriji cijele države bila je ogromna. U isto vrijeme, dok smo radili direktno, također smo morali obučiti brojne učitelje, profesore, glumce i druge aktiviste u prakticiranju različitih vrsta primijenjenog pozorišta. Obuka je bila praćena poteškoćama jer škole i različita ministarstva u različitim oblastima nisu bila spremna dati svoj pristanak, pa su učitelji obično dolazili raditi s nama na vlastitu inicijativu, ponekad čak i u tajnosti. Situacija nije mnogo bolja ni danas.

Prije nekoliko godina, pročitao sam razarajuće rezultate istraživanja koje je proveo Nacionalni demokratski institut iz Washingtona, nakon što su završili istraživanje među svim kategorijama mladih ljudi u Bosni i Hercegovini. Tada sam u crno-bijeloj boji vidio ono što sam već predviđao. Više od 62% mladih ljudi željelo bi napustiti zemlju odmah. Samo čekaju priliku. Oko 20% mladih ljudi još uvijek ima neke dvojbe, ali želi otići. Svi oni žele napustiti ovu zemlju jer ne vide nikakvu budućnost. Danas je situacija još gora. Sam sam ostao kroz sve i svašta u ratu u Mostaru, pa sam osjećao da moram barem pokušati odgovoriti na ovo i slična pitanja. To je bila jedina motivacija koju sam ponudio i još uvijek nudim mladim ljudima s kojima želim istraživati dilemu: otići ili ostati? To je bila dilema koju sam i sam nekada imao, ali prije svega to je bila njihova životna odluka. Morao sam, i mi smo morali progovoriti o tome. Krenuli smo dalje, počevši od ove dileme, i počeli smo se baviti isprepletenim putevima naših duša. Počeli smo istraživati naše lične živote suočavajući se s prošlošću, sadašnjošću, ali i budućnošću. Tražili smo odgovore, uzroke i moguće rješenja. Pokušavali smo ojačati sebe i pripremiti se za ono što nas čeka. U toj potrazi, koja još uvijek traje, čini nam se da se bavimo istim pitanjima koja su nas mučila u vrijeme stvaranja naše prve predstave tokom rata, Pax Bosniensis 1992, i čini se kao da ovdje pravimo drugi dio te predstave samo desetak ili dvadeset godina kasnije. U Mostaru, čak i nakon rata, ljudi su poginuli od eksplozija ili pucnjave. Cijeli grad zapravo izgleda kao idealna kulisa za neku grčku tragediju koja se odvija danas ovdje u svakodnevnom životu. U takvom okruženju, mala grupa ‘lunatika’ pronašla je azil u pozorištu, kao što su to nekada davno činili tokom stvarnog rata.

Svjesni smo da mnoge stvari u budućnosti ovise o nama. U poziciji smo da objasnimo onima koji ovdje donose odluke da pozorište ne postoji, da svake večeri povlačimo i podižemo zavjesu (kako je rekao Brecht). Pokušavamo im baciti rukavicu u lice. Zato sada sve naše aktivnosti usmjeravamo ka tom cilju, da oslobodimo ljude straha i da ih vodimo ka suočavanju s vlastitom prošlošću u kojoj moraju prepoznati uzrok. Moraju se suočiti s tim. Moraju doći do katarsis i, tako pročišćeni, krenuti dalje u vlastiti mali ili veliki "rat". Glavna inspiracija za naš rad bila je mogućnost da prevaziđemo strah i mogućnost da vratimo nadu običnom "malom" čovjeku. Sve to nas je učinilo mnogo zdravijima. Danas, kada o tome razmišljam, čini mi se da, da nismo donijeli tu odluku u proljeće 1992. da nastavimo svoj rad, danas bismo bili veoma bolesni. U to sam uvjeren jer svakodnevno primjećujem ljude oko sebe, i bježim sa svojim kolegama u svijet drame i fikcije kako bismo stekli snagu i pripremili se za nove izazove koje nam život ovdje u ovom gradu i ovoj zemlji donosi.

Dramska linija Pax Bosniensis nije bila unaprijed pripremljena, niti je proizašla kao rezultat puno razmišljanja ili brige o publici i njenim reakcijama. To je bila linija naših života, linija ljudskih patnji; ljudi s kojima sam živio i dijelio zlo koje nam je bilo nametnuto. To je bio život kakav smo živjeli u tih četiri godine pakla. I život je bila borba neoružanih ljudi da prežive tu žestoku potjeru. To je bio rat protiv ljudi, neoružanih ljudi. Bio je to trenutak u kojem je smrt bila najbolji prijatelj, jer ono što smo tamo doživjeli nije bila život. Zbog toga su slike u Pax Bosniensis više poput galerije naših života, kao smrznuto vrijeme boli. Mnogima od gledatelja one se čak čine nerealnima, a opet su tačne reprezentacije života kakav je bio. Da nije bilo toga, ova predstava ne bi trajala 26 godina i uvijek nalazila svoju publiku.

Kada je 1996. predstava otišla u inostranstvo, imao sam na umu samo potrebu da govorim kao svjedok. Htio sam svjedočiti kao onaj koji je preživio, kao onaj koji je sudjelovao u događajima koji su za svijet bili samo vijesti. Nije bilo bijesa, niti gorčine, niti potrebe za sažaljenjem ili informisanjem nekoga. Htio sam koristiti ovu predstavu kao alat da kažem da znamo šta se dogodilo i da niko nigdje nema pravo da nas sudi i šta smo prošli. To pravo pripada nama i htjeli smo to izravno reći upravo s pozornica gdje smo nastupali u inostranstvu. Nije bilo drugih motiva. I svjedočili smo, ali smo bili vrlo teški svjedoci, svjedoci koji ništa ne skrivaju i govore direktno iz srca događanja. Znam da je ponekad to bilo prilično šokantno za publiku, ali nisam birao publiku, oni su birali naše svjedočenje.

Izvodili smo predstave i u zemljama čije su vojske učestvovale na suprotnoj strani tokom rata. Odlazak tamo nije bio lak. Morali smo pobijediti sebe, suočiti se s vlastitom prošlošću i pogledati se u ogledalo te ga očistiti i razjasniti.

Odmah nakon rata, bili smo dio Pax projekta i radili radionice zasnovane na materijalu iz mita o Pandori i Prometeju, te razvili veoma zanimljiv program pozorišta u obrazovanju koji se bavi temom nasilja. Nastavili smo raditi na toj ideji, istražujući je dalje kroz rad Mostarskog mladinskog pozorišta, gdje smo radili s ljudima svih generacija u Bosni i Hercegovini i mnogim zemljama u inostranstvu.

Sjećam se da je 30 učesnika te radionice bilo većinom mladi ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Učeći tehnike pozorišta u obrazovanju i usavršavajući ih, a istovremeno istražujući materijal mita, na kraju su ponudili veoma uzbudljivu pozorišnu izazov za daljnje istraživanje i ispitivanje svih vrsta nasilja.

Razvijajući taj uzbudljiv materijal, dio te grupe mladih ljudi koji su učestvovali u njegovom stvaranju na radionici, kasnije je radio pod okriljem Mostarskog mladinskog pozorišta i razvio program pozorišta u obrazovanju pod nazivom Maske, koji prati originalnu ideju nastalu na radionici.

Na početku, fokusirali smo se na temu silovanja kao ratne strategije. Zatim smo se bavili nasiljem kao mitološkim događajem na Balkanu, životom iza maski, o hipokriziji, o nasilju u porodici, a na kraju o nasilju među mladima i nasilju nad mladima. Zašto smo nasilje mladih stavili na kraj?

ada je deseto godišnje postojanje Centra za dramsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini i kontinuirano realizovanje cijelog niza projekata u Bosni i Hercegovini i šire, pružilo nam vrijedne informacije (informacije prikupljene kroz nezavisne evaluacije projekta) o potrebama djece i mladih u našoj zemlji.

Naravno, da bismo dobili kompletnu sliku, koristili smo sve parametre zvaničnih institucija koji su nam bili dostupni, kao i informacije koje su dale nevladine organizacije, lokalne i međunarodne.

S obzirom na to da je Mostar u specifičnoj situaciji sa dva odvojena obrazovna sistema i programa, i da postoji nedostatak školskih zgrada, te da postoje primjeri u kojima u jednoj školskoj zgradi koegzistiraju osnovne i srednje škole, svi ovi razlozi su doprinijeli opadanju obrazovanja u školama, a škole su svedene na isključivo predavanje predmeta i ništa više. Ako na to dodamo katastrofalnu finansijsku situaciju u gradu i činjenicu da je ovo još uvijek podijeljen grad, sve to zajedno znači da su ljudi u stanju apatije i da su djeca prepuštena sama sebi. U takvoj situaciji, djeca postaju nasilnija i često van kontrole. Evaluirajući ovu situaciju, prišli smo školama s jednim ciljem: da uđemo u učionice od prvog do osmog/devetog razreda i da im prikažemo pozorišnu scenu, mikro-dramu, ponekad cijelu predstavu koja se bavi temama koje otvaraju problem koji želimo istražiti s publikom, a koja je proizašla kao rezultat radionice Pax projekta inspirisane mitom o Pandori i Prometeju. To je bila posljednja verzija programa "Maske". Radili smo sa svim razredima direktno u učionicama i bili smo ograničeni trajanjem školskog časa.

Struktura našeg rada bila je:

• Kratko uvodno izlaganje (prezentacija metodologije pozorišta u obrazovanju s naglaskom na participaciju).

• Igranje pozorišnog "mamca" (četiri već pripremljene scene, koje su izvodili mladi glumci koji će u drugoj fazi preći u ulogu dramskih pedagoga).

• Kratka analiza mamca kako bismo stekli uvid u njihovo razumijevanje situacije, likova i osnovnog problema u sceni.

• Nakon obavijesti da je glavni problem u sceni nasilje, nastavljamo da kratko razgovaramo o nasilju uopšte i vrstama nasilja itd.

• Koristeći odgovarajuću tehniku, dijelimo učenike u nekoliko grupa od pet učesnika.

• Tražimo od svih učesnika da se prisjete jednog primjera/situacije koju su sami doživjeli, kada su ili bili nasilni prema nekome ili je neko bio nasilan prema njima, ili su svjedočili nasilnoj situaciji, a da ništa nisu učinili.

• Nakon toga tražimo da rade u malim grupama i da jedni drugima ispričaju svoje priče.

• Tada dramski pedagozi ulaze u grupe; to su glumci koji su ranije izvodili scenu, kako bi pomogli grupi i pokrenuli raspravu. Ne žurimo učesnike.

• Nakon što su ispričali svoja iskustva, tražimo od svake grupe da izabere jednu situaciju od pet datih primjera prema svom izboru; što su smatrali najnasilnijim, ili najzanimljivijim, ili najagresivnijim.

• Kada odaberu situaciju, dajemo im zadatak da još jednom analiziraju šta se desilo i da definišu sve koji su učestvovali u tome. Nakon toga tražimo od njih da preuzmu uloge i pokušaju da naprave zamrznutu sliku (skulpturu) ključnog trenutka u toj nasilnoj situaciji. Dajemo im vremena za pripremu.

• Zatim pozivamo sve grupe da predstave svoje zamrznute slike. Pozivamo ostale da prepoznaju situaciju i definišu sve koji su učestvovali u njoj. Ovisno o vremenu, koristimo ove tehnike: vruća stolica i ispitivanje dok su u ulozi. Moguće je da se počinitelj i žrtva zamijene ulogama, a zatim ponove ispitivanje u ulozi.

• Na kraju, izlažemo zaključke iz misli koje su učesnici iznosili. Podsjećamo ih na to.

Cilj ovog projekta, koji je još uvijek u toku, je podizanje svijesti o nasilnom ponašanju, ukazivanje na uzroke i njihovo istraživanje, ali i isticanje posljedica. Ne namjeravamo to raditi samo sa učenicima. U projektu smo uključili i roditelje, nastavnike i svu djecu u školi, bez naglašavanja onih koji pokazuju ekstremno nasilno ponašanje. Cilj je ukazati na uzroke nasilnog ponašanja i na taj način pokušati spriječiti to ponašanje i izbjeći posljedice.

Projekt ima za cilj istaknuti uzroke nasilnog ponašanja kod svakog pojedinca i suočiti ga s tim kako bi ga on/ona osvijestio/oshvjestila, te pokušati inicirati promjenu takvog ponašanja već danas.

Paralelno s ovim aktivnostima, organizovali smo niz radionica s nastavnicima, čiji je cilj omogućiti im da koriste i prakticiraju metodologiju drame, pozorišta u obrazovanju i forum-pozorišta u svom svakodnevnom pedagoškom radu.

Svjesni smo da je problem vrlo ozbiljan i da ne postoje laki, brzi ili kratkoročni odgovori na njega, očekujemo da postignemo sljedeće rezultate:

• Aktivniju participaciju svih zainteresovanih strana u rješavanju problema.

• Rješavanje uzroka koji dovode do prevencije i izbjegavanja posljedica.

• Omogućavanje velikom broju nastavnika da primijene ovu novu metodologiju u svom svakodnevnom radu (iako se još uvijek nedovoljno prakticira u nastavnom procesu ovdje).

Vjerujemo da su pozitivni efekti ovog projekta u školama u Mostaru promovirali ovakav rad i uticali na njegovo daljnje širenje, te da će nastavnici primjenjivati ovu metodologiju u svom svakodnevnom radu.

Do sada smo posjetili 520 učionica, a moja primarna briga u radu u učionicama bila je kako motivirati i stimulirati učenike da otvoreno govore i izražavaju svoja mišljenja (a ne samo odgovaraju sa kratkim "da" ili "ne").

Na primjer, u jednoj lokalnoj školi u selu blizu Mostara, radili smo sa učenicima osmog razreda. Bili su veoma zainteresovani za gledanje pozorišnog mamca, koji je zapravo mali komad pozorišta, ali čim se situacija promijenila i došao je njihov red da govore i izražavaju svoja mišljenja i dileme, sve se drastično promijenilo. Djevojčice su okrenule glave, sakrile usta i jasno pokazale da je za njih program završio. Nisu bile tu da govore, već da sjede i slušaju i budu tihe. Takva je tradicija i danas.

Postoji još jedan vrlo upečatljiv primjer iz jedne škole u Mostaru gdje smo radili u učionicama s 30 učenika. Nastavnici nisu bili prisutni. U svakoj klasi, barem jedna od pet malih grupa učenika ponavljala je gotovo identičnu scenu. Čak su i u nekim drugim razredima ponavljali istu scenu. Bilo nam je alarmantno. Koristeći metodu ispitivanja u ulozi, saznali smo da je u toj školi bio nastavnik koji redovno zlostavlja učenike i ponekad ih čak i udara. Metoda vruće stolice pomogla nam je da identifikujemo tog nastavnika. Nakon ove jednodnevne posjete školi i razgovora s direktorom i pedagoškim radnikom škole, ova dugogodišnja tajna konačno je izašla na vidjelo. Nastavnik je sankcioniran i sve se promijenilo. Snaga igre u fiktivnim kontekstima i osjećaj sigurnosti koji su stekli dali su tim mladim ljudima snagu da progovore, a kada su progovorili, rješenje problema je pronađeno.

Drugi primjer je vrlo zanimljivo iskustvo koje smo imali u školi u jednom selu blizu Mostara. Došli smo s našim uobičajenim stereotipima o školama u selima i mislili smo da znamo šta nas očekuje. No, bili smo veoma iznenađeni kada smo stigli. Iako je školska zgrada mala i loše opremljena, sve je bilo tako besprijekorno čisto, uredno i dobro organizovano. Također su nas srdačno dočekali. Bilo je sjajno biti tamo. Djeca su bila tako otvorena i spremna na saradnju, te su bila vrlo radoznala. Ponudili smo da igramo igru "Maske". Osjetili smo posebnu radost radeći s jednim razredom u šestom razredu, gdje su djeca imala 12 godina. Nakon samo pet minuta, glumac je stavio bijele maske. Primijetio sam jednog malog dječaka koji se nervozno počeo obraćati svom učitelju. Ona ga je pokušavala utišati i pokazivala prema nama. Jedva je uspio šutjeti 15 minuta. Čim je dobio priliku, odmah je upitao: "Zašto nema otvora za usta na maskama za djecu, dok su na maskama za roditelje?" To je bio prvi put da nam je neko postavio to pitanje. Ovaj proces koji smo provodili u mnogim zemljama širom Evrope i čak u SAD-u, s aktivistima za ljudska prava, s studentima…, ali nakon barem stotinu takvih sesija nikada nam nije postavljeno ovo ključno pitanje. Dijete je dalo odgovor. Jasno je prepoznalo bezizlaznost društva u kojem živi, koje mu ne omogućava da slobodno govori.

Nakon svega ovoga, uvjeren sam da će mladi ljudi s kojima smo se sreli govoriti i istinski promijeniti svoj mikrokozmos. Te promjene su naš najveći uspjeh. Zato žurimo da dođemo do više i boljih mikro svjetova u našem gradu i našoj zemlji.

Situacija je danas mnogo bolja. Tokom svog 26-godišnjeg postojanja, Centar za dramsko obrazovanje okupio je stotine pojedinaca i grupa kao članove koji kroz svoj svakodnevni život prakticiraju i promovišu ove aktivnosti. Tokom godine kontinuirano imamo desetine radionica gdje prakticiramo različite vrste primijenjenog pozorišta i organizujemo festival primijenjenog pozorišta. Zatim programi i predstave koje su neka vrsta primijenjenog pozorišta, nakon temeljne selekcije, postaju uključeni u redovni repertoar festivala. Značajan broj umjetnika postaje sve više zainteresovan za ovu vrstu pozorišta. Istina je da još uvijek nemamo pravu valorizaciju ovakvog rada u ovom okruženju, ali sama činjenica da primijenjeno pozorište više nije na margini i da se o njemu sve više piše i govori, daje nam nadu da će s vremenom biti više prostora za ovakav rad.