KO U MIRU RUŠI SPOMENIKE ANTIFAŠISTIMA ?

 

/Obraćanje na mjestu porušenog spomenika u Drvaru prije polaganja vijenaca i cvijeća u povodu 80. godišnjice neuspjelog Desanta na Drvar 25. maja 2024. godine./

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Ali prije svega želim se zahvaliti Drvarčankama i Drvarčanima, Opštini Drvar na svemu onome što čine da naše se zajedničko antifašističko naslijeđe naroda Jugoslavije poštuje, čuva i baštini na jedan sveti način kako ta borba i ono što baštinimo zaslužuje. Ali kad o tome govorimo moramo se sjetiti i ponavljati stalno zbog onih koji su zaboravili i onih koje nismo naučili. U Drvaru je 1941. godine pukla prva ustanička puška u Bosni i Hercegovini, ovdje u ovim krajevima narod se digao na ustanak i krenula je ta antifašistička revolucija i borba za slobodu. Godine 1944. Drvar je spasio Tita. Moglo je biti partizana i mnogo više nego što ih je bilo, ali da svi građani i svi koji su ovdje živjeli nisu disali to što je ta revolucija nosila ne bi bilo onoga što je bio rezultat te borbe.

I slijedeća stvar, zbog svega toga, Drvar i njegovi građani su dali Narodnooslobodilačkoj borbi i slobodi i šta su sve ugradili u slobodu, ovaj grad je Grad heroj. I to je nešto što moramo stalno ponavljati i pamtiti, pamtiti i pamtiti, jer Drvaru ni danas nije lako, ali heroji i u najtežim danima opstaju, uzdižu se kao feniks i dođemo evo do ovoga, danas je najavljeno, imaćemo ponovo ovaj Kostovićev veličanstveni spomenik. Važno je da svi na bilo kakav način, u svojim sredinama animiramo javnost i damo doprinos, koliko možemo, da i ovaj novi, obnovljeni, spomenik i na taj način bude naš. Dajmo dio sebe i od sebe za ovaj spomenik..

Zašto sve ovo govorim?

Zato što ni to 1944, ni ono 1941. godine, pa ni ovo danas, ne bi bilo moguće da nije bilo snažnog jedinstva svih. I tada, i narodi i Titovi partizani nisu o svemu dijelili ista mišljenja. Bili su u mnogo čemu različiti, ali su se okupili oko stvari i pitanja u koja su svi vjerovali: sloboda, jedinstvo i ravnopravnost, socijalna pravda i na bazi toga krenuli zajedno u borbu.

Nisu se ni po čemu drugom dijelili.

Bili su proleteri.

Bili su partizani.

Bili su borci za slobodu.

I to je bilo najvažnije.

Ja mislim da na ovakvim mjestima mi iz tog iskustva moramo „povući“ snažne pouke za ovo vrijeme.

Okupimo se oko onog što nam je zajedničko, a ima mnogo sličnosti sa onim vremenom. I ako to učinimo sve te podjele koje nam neki nameću, sve razlike u koje nas uvjeravaju otići će u stranu. Ako to uspijemo napraviti onda ćemo ovovremene antifašističke bitke zajedno dobiti i biće sreće na svim ovim prostorima. Evo, malo prije smo čuli, nije ovaj spomenik srušen u ratu. Spomenik antifašistima stradao je u miru, kao i spomenik na Makljenu, ona velika pesnica Kučanskog, stradao je 2000. godine. Dakle, takođe u miru.

Ko to ruši?

Moramo to otvoreno reći. Ruše fašisti.

To nas obavezuje da mi koji kažemo da smo antifašisti ne budemo deklarativni antifašisti. Nije dovoljno mahati zastavom, obući majicu na kojoj piše: I ja sam antifašista i statrati da je to dosta.

Hajdemo u akciju. Treba nam jedinstveno proaktivno djelovanje svih nas, od mjesne zajednice do država, a i na nivou država zajedno. Kada to uradimo, na primjeru, evo boraca koji su branili i odbranili Tita 1944. godine ovdje u Drvaru, onda će u svim našim zemljama, u svim našim opštinama biti mnogo više radosnijih ljudi, djeca će mnogo manje ići van zemlje, biće više radnih mjesta i bićemo svi skupa sretniji. To su lekcije koje moramo naučiti iz sjećanja na desant na Drvar i sve slavne bitke Titovih partizana.

Smrt fašizmu !