A MOGLO BI

 

Nakon jedne neugodne situacije od neki dan u mislima sam ponovo prevrtio film događanja koja su dovela do prekida rada na predstavi „Oslobođeni Mostar“. Naime, to, od neki dan, nategnuto i skoro iznuđeno pozdravljanje sa jednom od glumica u tom projektu osvjestilo me i podsjetilo da nije ona jedina. Većina nesuđenih aktera tog projekta zahladilo je u minulih osam mjeseci odnose samnom, a neki su prekinuli svaku komunikaciju i izbjegavaju i mogući susret u gradu.

Kada se u mislima upitam šta sam to učinio pa sam proglašen, i od koga, glavnim krivcem za propast projekta naviru mi brojne misli.

Kriv sam što sam čitavu godinu istrajavao na ideji rada na toj predstavi i obavio desetine i desetine razgovora kako bi to bio mostarski projekat i kako bi uopšte do njega došlo.

Kriv sam što nisam u startu pristao da ja režiram predstavu nego sam istrajavao na tome da to mora biti neko ko ima odmak od mostarskih događanja i neko komu niko ne može „prišiti“ simpatiju ni prema kojoj strani ili bilo kojem liku.

Kriv sam što se nisam uključio u javnu i prljavu komunikaciju pisca i reditelja, nakon prvih nesporazuma, zagovarajući konstantno razgovor, dijalog i na taj način iznalaženje rješenja.

Kriv sam što se nisam stavio ni na jednu stranu u tom javnom dijalogu iako se moja šutnja od nekih tumačila kao svrstavanje i odabir strane.

Kriv sam što sam konstantno bio isključivo na strani predstave.

Kriv sam što sam na izgovorena mi pitanja:

Znaš li ti šta su partizani 14. februara 1945. napravili u Nevesinju i Južnom logoru? 

Znaš li ti ko je 1945. prešao u partizane?

Nećete vi ovdje ništa raditi protiv Armije RBiH.

Ne može se ovdje raditi predstava u kojoj se vrijeđa islam i slično, javno reagujući na ove prijetnje izgovorene javno i pred tv ekipom napisao: „Predstava se nije trebala baviti pitanjima koja su istaknuta u prvi plan, ali to su pitanja na koja je veliki broj građana osjetljiv i na njih će reagovati i bez postavljenog pitanja o čemu se radi.

Ono što je zasmetalo je 14. februar 1945. godine i antifašističko naslijeđe koje Mostar baštini. Trebalo se još jednom obračunati sa tim Mostarom. Pod krinkom zaštite Armije RBiH i islama po ko zna koji put ubijan je, kako vole reći „crveni Mostar“.

Ove i ovakve krivice rezultirale su pisanjem neistina u više kolumni od strane, u suštini glavnog krivca, za prekid rada na predstavi, a sve u cilju da se sakrije vlastita krivica. Pri tome se u osudi nije bježalo od laži, konstrukcija iz ničega izvučenih i u kafanskim okupljanjima trovanja pojedinih aktera projekta. Pri tome se uporno izbjegavao svaki kontakt i razgovor samnom.

Uistinu je vrlo teško kada sujeta ovlada čovjekom.

A da, kriv sam i zbog izjave koju sam dao nakon svega za Federalnu tv. Rekao sam: Kada producent angažuje bilo kojeg umjetnika da realizira neki zadatak za njega podrazumjeva se da je producent upoznat sa načinom rada, poetikom tog autora i svim drugim stvaralačkim principima i da samim činom angažmana pristaje na sve to. Na kraju krajeva upravo zbog toga se i angažuje taj umjetnik. U protivnom dolazimo u situaciju u koju smo sada došli.

Ta izjava je bila krunska optužba protiv mene i tumačena je kao moje svrstavanje na stranu reditelja, a kontra pisca i pozorišta. Valja reći da je reditelja, kao svog prijatelja, predložio pisac. Ali valja reći i to da ako neko voli otići u pozorište ne znači da se razumije u principe pozorišnog stvaranja i pozorišne etike ili drugim rječima rečeno, ako ti se bliska osoba bavi pozorištem ne znači po automatizmu da si ti znalac pozorišta.

Možda si odličan gledalac, ali ništa više.

Sva ta atmosfera rezultira nepozdravljanjem, zaobilaženjem na ulici i mučninom u želudcu.

Danas sam sigurniji nego ikad da rad na predstavi „Ubijanje Oslobođenog Mostara“ valja ubrzati i sa scene javno, dokumentovano, imenom i prezimenom o svemu progovoriti. Ne da bi se nekog optužilo nego da bi se ukazalo na pojavu koja je uzela toliko maha da nekompetencija sakrivena vlašću, pozicijom ili titulom i zvanjem uništava i ono malo umjetnosti što nam je ostalo i preživjelo pogrom koji traje.

Ponovo ću samog sebe citirati. To mi se u ovom času čini bitnim. Naime, u vrijeme tih dešavanja zapisao sam: „Jednom davno Breht zapisa: Pozorište ne postoji da bi se u njemu svako veče dizala i spuštala zavjesa i neki ljudi u njemu primali plate, nego da bi sa scene odašiljalo neke poruke.

Stvorena je klima da se ne pošalju poruke, jer naše poruke zajedništva i ljubavi među ljudima nisu identične porukama onih koji su stvorili klimu da predstave ne bude.

I na samom kraju opet Breht. On, negdje 1919. godine zapisa: „Kako onima koji jedva shvataju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava“.

Ja volim dodati: A moglo bi.