Sead Đulić

Subotnjeg jutra 31. avgusta 2024. godine trebam se naći sa čovjekom kojeg ne poznajem. Javio mi se sa molbom za pomoć. Čuli smo se i dopisivali više puta. Dolazi iz Slovenije. Obećao sam pomoći šta mogu. Malo istraživao o stvarima koje ga zanimaju. Sinoć je sa suprugom stigao u Mostar. Ovog jutra krenuo sam ranije do hotela gdje je smješten sa namjerom da na pola puta predahnem i popijem kafu. Tako je i bilo. Na ulazu u Stari Grad sjeo sam i naručio kafu. Poznajem momka koji konobariše. Nakon što me poslužio sjeo je za sto do mog. Iako je rano poprilična je gužva, mnoštvo turista zakrčilo je ulicu. Kažem mu: Puno turista, izgleda biće dobra godina. On se nasmija i kaže: Pored ovog radim ja i u jednom restoranu u Starom gradu. Nema od ovih ništa, slabo. Velim: Kako? On će na to: Pogledaj ih, većina liže jednu kuglu sladoleda, a za ručak naručuje pet ćevapa. Nema od toga ništa. Ovo je siromašna klijentela kao što smo i mi kad odemo na more, a za one sa dubljim džepovima nemamo

  U godini u kojoj Mostarski teatar mladih obilježava 50 godina postojanja imam potrebu zapisati što više sjećanja i razmišljanja o našem radu, uticajima na taj rad, ali i izgrađivanju vlastitog izraza i poetike. Sve ove godine učili smo i upijali znanje od mnogih pojedinaca i teatara, mnoge dovodili u Mostar, a mnogima i išli. Sve to nas je obogatilo novim znanjima, ali i uvjerilo da ono što radimo i ono do čega smo došli ima smisla. Naprimjer, za Odin teatar i Euđenija Barbu čuli smo jako davno, rekao bih, čim su njihova pojava i njihov rad skrenuli pažnju svjetske teatarske javnosti, ali sve nam se to činilo daleko i suviše veliko u odnosu na nas i naš rad. Onda smo nekako vrlo brzo nakon objavljivanja knjige „Antropologija teatra“ o njihovom radu i načinu rada počeli prepoznavati neke metode koje i mi na naš način radimo. Bilo je to vrlo izazovno za nas. Odlučili smo da na našu Alternativnu akademiju pozovemo Euđenija Barbu ili nekog od njegovih saradnika da održe radionicu. Nismo