NADAHNIMO SE PROŠLOŠĆU ZBOG BUDUĆNOSTI

/Obraćanje na svečanosti u povodu 81. godišnjice bitke za ranjenike u Jablanici 11. maja 2024. godine/

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Hvala što ste danas u Jablanici, jer ovo je mjesto nadahnuća. Ovo nije samo mjesto sjećanja, a zbog sjećanja dozvolićete mi da posebno pozdravim borca Prve dalmatinske brigade koji je pregazio ovaj most na Neretvi, pregazio Sutjesku i dogurao do 97. godine života, a danas je sa nama, Ivo Karamatić.

Ja ću vrlo kratko podsjetiti na neke činjenice iz bitke na Neretvi. Istorija je zabilježila da je bilo oko 120 hiljada neprijateljskih vojnika naspram, zajedno sa ranjenicima, 40 hiljada partizana. Cilj je bio uništiti partizane.

Naravno, nisu uspjeli, ali su tri stvari, koje su jako bitne pominjati, pamtiti iz te slavne bitke, tri Titove naredbe. Ona prva: Prozor noćas mora pasti ! Samo jedna rečenica. Druga: Ranjenike ne smijemo ostaviti ! Takođe, samo jedna rečenica. I ona treća, koju niko, niko od njegovih saboraca nije očekivao: Rušite most ! Sve su bezpogovorno ispoštovane, jer su vjerovali svom Vrhovnom komandantu, vjerovali u ideju, vjerovali u svoje zajedništvo. U tom stroju od 40 hiljada partizana i ranjenika bilo je i Slovenaca i Hrvata i Srba i Muslimana i Makedonaca i Crnogoraca i Roma i Jevreja i svih onih drugih, Talijana partizana koji su bili u proleterskom stroju. Nikom nije padalo na pamet da kaže ja sam taj i taj. Svi su bili Titovi partizani, proleteri, borci za slobodu, zbratimljeni u jednoj jedinstvenoj ideji, okupljeni oko ideje slobode, ideje socijalne pravde, ideje jednakosti i ravnopravnosti, a bili su i seljaci i radnici i intelektualci i učitelji i vojnici, bili su sve ono što je moglo da živi u Kraljevini Jugoslaviji, ali nisu se dijelili ni na koji način. Sa njima je ovdje bio i dobro bolesni, ostarjeli, Vladimir Nazor, koji praktično nije samostalno mogao hoditi. Mogao je svoje pjesme pisati i u komforu Zagreba, ali bio je sa partizanima, kao što je bio i Ivan Goran Kovačić, koji nije puške vidio, ali njihova pera, i brojnih drugih naravno, i prisustvo u partizanskim jedinicama motivisalo je brojne druge. Oni su svojim prisustvom u partizanskim jedinicama okupili brigade i brigade mladosti koja je bila spremna dati život za bolje sutra.

Zašto ovo govorim ?

Zato što hoću da i sa ovog mjesta uputimo poziv, glasan, jasan i otvoren svim našim intelektualcima, svim našim umnim glavama, i u Bosni i Hercegovini, ali i širom ex jugoslovenskog prostora. Nije vam mjesto samo za tastaturama kompjutera kada pišete kolumne i dajete izjave. Mjesto vam je sa nama u antifašističkom stroju kako bi motivisali i mobilisali sve one druge, kao Nazor, kao Kovačić, kao Skrigin, kao brojni drugi, da ih sve ne nabrajam. Dakle, mi danas ovdje nismo da bi samo pričali o prošlosti. Tu smo da iz one Titove tri naredbe izvučemo pouke za danas. Kada je Tito rekao: Ranjenike ne smijemo ostaviti, ja volim reći nije to bila vojnička naredba, bila je to naredba čovjeka ljudima: Ne smijemo naše ostaviti. Hajdemo to pretočiti u današnje vrijeme. Kakav je naš odnos prema slabijima, prema nemoćnim, prema nezaposlenima, prema obespravljenim, prema manjinama, i tako dalje, i tako dalje. To su naši ranjenici u ovom vremenu. Ako to naučimo onda naša okupljanja i naše sjećanje na bitku na Neretvi ima smisla jer je pouka za danas i sutra. Ostanak u prošlosti nije dugovijek. Nama treba nadahnuće za budućnost, trebaju nam mudre, hrabre odluke, kao što je ona: Ruši most. Ali ako mi vjerujemo u to koji to kažemo danas za neka rušenja nekih drugih stvari, onda će i oni oko nas vjerovati. Mi koji smo stali na čela antifašističkih pokreta u našim zemljama moramo biti odlučniji, moramo našim vlastima, koje rade razne stvari koje nemaju nikakve veze sa antifašističkim naslijeđem koje baštinimo, reći: Ne može tako. Ovdje, u bitci na Neretvi, četnici su desetkovani i nikada se više do kraja 1945. godine nisu oporavili. Bilo ih je oko 8 hiljada, preko 2 hiljade je ubijeno. Pucali su na Titove partizane, klali su narod po selima oko Jablanice, Prozore i drugdje, a onda danas doživljavamo njihovu rehabilitaciju, izjednačavanje sa narodnooslobodilačkom borbom i borbom Titovih partizana. I onda kažu oni su prvi antifašistički pokret na prostoru Kraljevine Jugoslavije. I brojni od nas na to šute, ne reaguju. Ako mi kao antifašisti tamo gdje se to dešava ne reagujemo onda je vrlo upitno kakvi smo to mi antifašisti. Nema te cijene, kao što je nije bilo, cijene, ni za Titove partizane na Neretvi kada su bili spremni da se žrtvuju, ne smije ni danas biti cijene da mi se žrtvujemo za svoje ideje, za istinu, za dosljedno njegovanje antifašističkog naslijeđa naroda i narodnosti Jugoslavije. Naslijeđe nam je zajedničko, naslijeđe koje imamo od Slovenije do Makedonije je jedno i ne možemo ga cjepkati i dijeliti i uokvirivati u neke nacionalne okvire. Ono je zajedničko i dok ga tako budemo poštovali onda će to imati smisla, ali da bi to mogli ostvariti mi moramo zajedno, snažno krenuti u proaktivnu antifašističku aktivnost. Od mahanja zastavama, polaganja cvijeća i nosanja majica na kojima piše: I ja sam antifašista neće biti ništa. Akcija. Mi moramo progovoriti od svakog mjesnog udruženja do državnih saveza i odreagovati na sve negativne pojave u našim društvima. Ne smijemo biti priljepak politike koja radi rehabilitaciju četničkih, ustaških, handžar divizija i ne znam čega sve ne što je bilo u prošloisti. Kad pristanemo na to odrekli smo se i Neretve, i Igmana, i Sutjeske, i Kozare, i Titovih partizana. Od verbalnog nema ništa. Treba da ga bude, ali akcija, svi zajedno, kao Titovi partizani 1941. godine, u jedinstven svenarodni antifašistički front, ponovo, naroda i narodnosti jugoslovenskih država za bolje sutra svih nas. Kada to uradimo onda će putevi iz naših zemalja imati dvosmjerne pravce, a ne u jednom smjeru, porema vani i naše zemlje se neće prazniti, a vratiće se osmijeh na lica ljudi po našim gradovima.

Zato mi antifašisti nemamo pravo na šutnju.

Nemamo pravo na nedjelovanje.

Nemamo pravo na komfor. Moramo biti spremni odreći se nekih benefita koje imamo radi budućnosti naših zemalja, naše djece i generalno budućnosti svih nas.

Smrt fašizmu !