DINAMIKA STATIČNOG TIJELA

Pronađoh jedan zaboravljeni tekst, tekst koji je bio neka vrsta predgovora za prvo izdanje knjige „Dinamika statičnog tijela“, knjige koja je štampana kao tematsko izdanje našeg časopisa „TmačaART“. Bilo je to prije deset godina, a stanje u kojem smo se kao teatar nalazili isto je, ali mi uprkos svemu trajemo. Tekst sam naslovio,

Trajni rodni list

Poštovane/i,

Period u kojem pišem ovaj tekst je jedan od najtežih, ali istovremeno, i jedan od najboljih perioda u mom životu.

O čemu se radi?

Naime, Mostarski teatar mladih, u kojem sam prisutan od njegovog osnutka 24. februara 1974. godine, ušao je u fazu obilježavanja 40 godina postojanja. Velika radost i zadovoljstvo, jer uspjeli smo, uprkos svemu i svima, opstati.

Sa druge strane na sudu dokazujemo da smo uopšte u tom našem eMTeeM–u radili i djelovali. Vlast, želeći nas uništiti i zaustaviti naš rad, sa šačicom neostvarenih ljudi iz struke, pokušava dokazati da ja i moji saradnici NIKADA umjetnički nismo djelovali u teatru koji smo četrdeset godina stvarali, umjetnički profilirali i doveli na scene 5 kontinenata i stranice brojnih udžbenika u svijetu. U toj unaprijed, za njih, izgubljenoj borbi oni su argumentima sile oteli našu dvoranu, opremu, arhivu, brojne rekvizite, scenografije, kostime, ime teatra... i nisu ništa napravili, je oni ne znaju graditi, oni su rušitelji. Šta god su počeli propalo je, svjedočimo.

Mi smo nastavili u egzilu i svom imenu dodali godinu osnivanja da se razlikujemo od rušitelja, lopova, nesposobnih,... Oni, dokazujući da mi nismo nikada postojali, grčevito žele oteti naše djelo. Djelo postoji, to priznaju i pod svaku cijenu, žele ga prisvojiti. Pritom nemaju odgovor na pitanje: Ko je stvorio to što žele oteti?

Upravo te okolnosti su nas požurile da objavimo ovo malo svjedočanstvo o našem postojanju i našem radu u tom postojanju.

„Dinamika statičnog tijela“ je pokušaj sažimanja četrdesetogodišnjeg kontinuiranog teatarskog iskustva u radu sa mladim ljudima, ponajprije neprofesionalcima, u čitljiv i razumljiv tekst koji će biti svjedočanstvo o nastanku nekih kultnih eMTeeM–ovih predstava, ali i tekst koji će, možda, moći poslužiti drugima da na tom iskustvu ispituju svoje mogućnosti i kreiraju vlastite predstave. Želja ovog rukopisa je da istraži tehnike koje smo koristili u radu minulih godina i sve to dovede do zajedničkog imenitelja koji bi drugima mogao biti inspirativan.

Nije nam želja da dajemo savjete, recepte, uputstva itd. Želja nam je da naše iskustvo sačuvamo od zaborava i podijelimo ga sa svima koji istražuju umjetnost glumca i njegove krajnje mogućnosti. Svih ovih godina publika je vjerovala eMTeeM–ovom glumcu i njegovoj emociji, vjerovala je njegovom scenskom izrazu. Upravo to, vjerovanje publike u ono što im pokazujemo, ali i silno vjerovanje glumca u ono što radi i govori, učinilo nas je prepoznatljivim i svojim. O tome se svih ovih godina govorilo i sve to nazivalo našom poetikom. Ovaj rukopis pokušava objasniti kako smo dolazili do te poetike i sve to ponuditi drugima kao upotrebljivo iskustvo.

Tekstovi su nastajali u periodu posljednjih 20 godina i objavljujemo ih u izvornom obliku. Pisani su kao izlaganja na brojnim konferencijama po svijetu, ali i kod nas, kao uvodni tekstovi za afiše ili pak kao dijelovi intervjua za stručne časopise. Pisani su kao svjedočanstvo o rađanju poetike eMTeeM–a bazirane na specifičnom pristupu umjetnosti teatra koja se profilirala na svim dostupnim nam tehnikama i metodama, ali i vlastitom poimanju tih tehnika i metoda, te saznanjima i iskustvima nastalim iz tog velikog miksa tuđih znanja, našeg čitanja i tumačenja tih znanja i ideja koje je taj miks porodio.

„Dinamika statičnog tijela“ je naš trajni rodni list koji će trajno svjedočiti da mi jesmo rođeni, da jesmo postojali i radili i da nikakav lopovluk i sila koja stoji iza njega to ne mogu negirati.

s poštovanjem,

Sa ponosom sam potpisao ovaj tekst prije deset godina. I danas ga, kada obilježavamo pedesetogodišnjicu sa ponosom potpisujem. Sve je isto. Samo smo još uvjereniji u to da ono što radimo ima smisla.

Poslije ovog uvodnika slijedio je prvi tekst koji objašnjava kako smo sve ove godine radili. Dakle, slijedi,

Dinamika statičnog tijela

eMTeeM u svom radu prakticira kontinuirani glumački trening koji obuhvata vježbe za tijelo, glas, koncentraciju, razvijanje mašte itd. sa ciljem osposobljavanja glumaca za sve izazove repertoara ovog teatra. Ciklus vježbi koje prakticiramo u redovnom treningu nazivamo „Dinamika statičnog tijela“. Vježbe koje prakticiramo u našem radu su svima poznate dramske igre, društvene igre, tradicionalni narodni običaji i plesovi, svakodnevne radnje i najbanalniji postupci nas samih ili ljudi iz našeg okruženja. Za svaki ciklus treninga, zavisno od grupe sa kojom se radi i cilja koji smo postavili pred sebe, napravimo poseban, mogući, izbor za koji vjerujemo da nas vodi do postavljenog cilja. Ove vježbe radimo potpuno opušteno i u njihovom zadatom okviru i obliku.

Kada postignemo razigranost i predanost igri, plesu ili nekoj banalnoj situaciji kojom se bavimo, postepeno dajemo date okolnosti i profiliramo likove u tim datim okolnostima. To radimo postupno kako bi svaki novi, zadani, element bio do kraja usvojen. Zadaća je zadržati radost igre koju nosi početna pozicija, a dograđivati elemente datih okolnosti i gradnje likova, njihovog ponašanja i međusobnih odnosa u datim okolnostima.

Ove vježbe su u našem radu obavezne jer discipliniraju glumca, pomažu jačanju kolektiva, doprinose osvještavanju cijelog glumačkog bića, koje se onda u cijelosti daje, i partnerima i publici, a sve djeluje kao igra, u kojoj ima dosta spontanosti i glumačke

improvizacije.

Predstave nastaju tako što se ideja, elementi zadatih situacija tekstom ili na neki drugi način, postepeno uvode u ove vježbe, koje i jesu izabrane kao mogući stimulans za istraživanje materijala kojim se grupa bavi. Tim jedinstvom dječija igra, narodni ples,

banalna radnja i slično transformira se u konkretne dramske situacije.

Naš cilj je vrlo dinamičan trening, stalno kretanje glumčevog tijela, dinamika cijelog njegovog bića, memorisanje te akcije i svega što tijelo osjeća u toj i takvoj dinamičnoj akciji.

Nakon što je dinamika memorisana, sistemom običnih, banalnih, svakodnevnih i vrlo statičnih radnji proisteklih iz ideje buduće predstave, u akciju unosimo memorisanu dinamiku iz treninga.

To aktivira cijelo tijelo, ima se osjećaj snažne dinamike u vrlo statičnom tijelu uz vrlo naglašenu emociju. Naš glumac mora biti subjekt teatarskog stvaranja. On jeste koautor predstave u svim elementima stvaranja predstave. Naš trening onemogućava njegovu pasivnost i stimuliše stalnu kreativnost i istraživanje novih mogućnosti. Naš trening

kontinuirano pomiče granice mogućeg u umjetnosti glumca, odnosno umjetnosti teatra uopšte.

Ovaj trening kreiran je za radoznalog glumca, glumca koji nikad nije zadovoljan dostignutim, glumca koji radi i onda kada svi kažu da je na vrhuncu svoje moći. On i tada zna da se granice mogu pomaći. On ih želi pomaći.

Naš trening Dinamika statičnog tijela provodimo kroz tri faze i to:

Prva faza

- Uvježbavanje teških fizičkih poslova ( kosidba, utovar vreća cementa, kopanje, mrvljenje kamena čekićem, blanjanje, ribanje poda, ručno pranje veša, malterisanje zida, oranje ručnim plugom,...)

- Uvježbavanje teških narodnih plesova (starobosansko nijemo kolo, hercegovačka trusa, igre iz Vrlike, Rugovske igre,...)

- Uvježbavanje raznih radnji koje od ljudskog tijela iziskuju maksimalan napor (guranje auta, savladavanje teških prepreka, alpinističko penjanje, dizanje teškog tereta, ronjenje bez kisika na veće dubine, zadržavanje daha u prostoriji sa zatrovanim zrakom,...)

Druga faza

- Oslobađanje uvježbanih poslova, plesova i radnji od nepotrebnih pokreta, prljavih pokreta, ne umanjujući pritom napor i akciju tijela (odstraniti sve što jeste višak, bez čega se može, ostaviti samo ono bez čega nema radnje, akcije, plesa, a da pri tome radnja, akcija, ples budu jasni i u izvornom obliku ...)

- Raščlanjivanje akcije tijela na više logičnih cjelina (kao kod podjele monologa na parčad),

- Uvježbavanje svake cjeline odvojeno, pamteći napor i akciju tijela kada je akcija išla u kontinuitetu,

- Uvježbavanje svih raščlanjenih akcija u kontinuitetu, sa pauzom nakon svakog dijela, uz zadržavanje intenziteta tenzije tijela postignute kada je akcija išla bez pauza. Produžavati postepeno trajanje pauza.

Treća faza

- Fizičku radnju pretvoriti u unutrašnji monolog, zapisati ga i memorisati, a onda uvježbavati statično tijelo da reaguje na isti način kako je reagovalo u pokretu, u akciji, u radnji dok glumac govori i misli unutrašnji monolog. Razvijati tu vrstu pamćenja napora

i akcija, te dovesti tijelo u stanje da reaguje istovjetno na unutrašnji monolog izvlačeći iz podsvijesti upamćene napore i akcije.

Na kraju svaka izvedba je svježa i ima se dojam da se to tog časa dešava. Gledalac gleda dobro uvježbanu scenu za koju vjeruje da je stvarna, iskrena kao u trenutnoj improvizaciji. Uistinu to i jeste tačno, jer glumac pamti fizičku ekspresiju iz dinamičkog

pokreta, a gledalac je vidi u vrlo statičnoj radnji, često u mirovanju tijela. Kad sve to potkrijepi emocijom izazvanom ličnim doživljajem na sceni se dešava život kojem se vjeruje, gledalac vidi glumca koji je svjež, iskren i koji vjeruje u ono što radi. Tad se i njemu vjeruje.

Zapis o ideji

Naime, kada imam ideju dugo je nosim u sebi i ispitujem razloge koji me navode da razmišljam o njoj.

Savjetujem se dramaturgom i onda zajedno provjeravamo ideju razgovarajući o njoj. I onda jednog dana ideja sazrije i vrijeme je da se predoči ansamblu. Nekad im ispričam o čemu posljednjih dana, sedmica ili mjeseci

razmišljam, a nekad počnem sa vježbama inspirisanim idejom u okviru naših redovnih treninga. Vježbe su zasnovane na razumijevanju ideje, uzroka nastanka određenih emocija, traženju situacija u našim životima koje odgovaraju zadatoj ideji, kopamo po literaturi, našoj fikciji, snovima koji nam se javljaju učestalo, pokušavamo oživjeti predmete, naučiti iz karaktera životinja…Sve to radimo iz naših emocija, naših života,

nama poznatih situacija, najčešće doživljenih. Cilj je ovladati sobom u materijalu kojim se bavimo, ali istovremeno i materijalom u sebi.

Ja nikad ne radim predstavu u nekom čvrsto ograničenom prostoru koji se mora oblikovati za svaku konkretnu izvedbu. Pokušavam i prostor posmatrati kao dio istraživačkog procesa i predmet istraživanja i ispitivanja. Prostor je dio ukupne ideje u koji svaki put pokušavamo na najbolji mogući način smjestiti našu igru kako bi ideja bila jasna gledaocima. Nekad se desi da prostor podcrta našu ideju, da je naglasi i da

joj potpuno nova značenja, nekad opet na neki način sakrije ideju, ali sve je to dio procesa kojim se bavimo istražujući konkretnu ideju. Ne želim robovati prostoru,

želim ga savladavati, boriti se sa njim i davati mu nove vizure posmatranja. Uvijek mi je zanimljivo gledati kako komunicira moja predstava, nastala u jednom prostoru,

u potpuno drugačijem prostoru. Vizure gledanja su drugačije, zvuk je drugačiji, svjetlo, sve je drugačije.

Jedino o čemu vodim računa je distanca između gledalaca i glumaca. Naime, važno mi je da ona bude približno ista, kako bi glumci igrali istim intenzitetom.

Ukratko, pokušavam svaki prostor adaptirati i pretvoriti u scenografiju, pokušavam malim intervencijama u prostoru dobiti ambijent koji će mom ansamblu biti nadahnuće i stvoriti dobar okvir za njihovu igru i našu priču. Ponekad se desi da otkrijemo nova značenja i poruke naše predstave zahvaljujući konkretnom prostoru, a ponekad ga i ne registrujemo. Naravno, dobro je kad uspijemo da prostor igra zajedno sa nama.