Razmišljam: Da li je do mene ili do njih
Čitam sramne izjave nekih
ambasadora Bosne i Hercegovine o vlastitoj državi i nisam nimalo iznenađen.
Zapravo bio bih iznenađen da su te izjave u duhu njihovog mandata i zastupanja
interesa zemlje koju predstavljaju. Naime, način njihovog izbora i diplomatske
kompetencije mi za ovakav stav daju pravo. Ali ne želim se ovim tekstom baviti
nekompetentnim ljudima u državnoj službi. Nisu jedini. Oni su samo povod za
neka druga razmišljanja koju su u direktnoj uzročno posljedničnoj vezi.
Sve to me navelo da se danas
intenzivno sjećam 11. septembra 2001. godine. Povod nije sam taj dan, nego
jedna fotografija, koju sam bio zagubio, snimljena u Njemačkoj nekoliko godina
poslije terorističkih napada izvršenih na taj dan. U suštini ni fotografija
nije posebno važna, ali me podsjetila na neprijatnosti koje sam doživio na
aerodromu u Frankfurtu po slijetanju, a u direktnoj su vezi sa 11. septembrom
2001. godine. Podsjetimo se, „teroristički napadi 11. septembra 2001. godine
bili su niz koordiniranih napada protiv Sjedinjenih Američkih Država koji
su se dogodili u utorak, 11. septembra 2001. godine. Prema službenom
izvještaju Povjerenstva 911, 19 osoba u službi Al-Qaide,
mreže militantnih islamističkih organizacija, otelo je četiri američka aviona.
Dva su udarila u Svjetski trgovački centar (WTC)
na Manhattanu u New Yorku, po
jedan u svaki neboder u 17 minuta razlike, ubrzo nakon čega su se oba nebodera
srušila. Treći je avion udario u Pentagon,
glavno sjedište Ministarstva obrane SAD-a u općini Arlington,
državi Virginiji.
Četvrti se zrakoplov srušio u ruralnom dijelu općine Somerset u Pennsylvaniji 130
km istočno od Pittsburga nakon što su putnici
pružili otpor otimačima.
Izvještaj Povjerenstva 911 je
pokazao da su napadači pretvorili otete avione u najveće samoubilačke bombe u istoriji
te su izvršili najubitačnije napade ikad počinjene protiv Sjedinjenih Američkih
Država. Napadi 11. septembra su relativno najznačajniji događaj koji se do sada
dogodio u 21. stoljeću u smislu općih ekonomskih,
socijalnih, kulturnih i vojnih posljedica koje su uslijedile u toj državi i mnogim
drugim dijelovima svijeta.
Žrtve se broje u hiljadama: 265 u četiri
aviona, 2.595 uključujući i 343 vatrogasca, 23 njujorška policajaca i
još 37 policajaca u WTC-u, i 125 civila i vojnog osoblja u Pentagonu. Ukupno je
poginulo najmanje 2.985 osoba. Pored WTC nebodera, koji su imali po 110 katova,
te pet drugih zgrada, također su bile uništene, ili teško oštećene, i četiri
stanice podzemne željeznice. Na Manhattanu je
ukupno bilo oštećeno 25 zgrada. Komunikacijska oprema kao što su radio, televizijski i mobilni predajnici su
bili neupotrebljivi zbog rušenja telekomunikacijskog tornja na vrhu nebodera. U
Arlingtonu, dio Pentagona bio je teže oštećen zbog udara
aviona te požara, stoga se jedan dio zgrade ubrzo urušio.“
Zastrašujući podaci i još strašnije
posljedice koje je osjetio cijeli Svijet. Sve ove godine pitam se i tražim
valjane odgovore na samo jedno pitanje, a ono je: Kakve ja, imenom Sead, čovjek
iz Bosne i Hercegovine, imam veze sa onim što se desilo 11. septembra 2001.
godine u Sjedinjenim američkim državama?
Ne nalazim valjane odgovore, ali
više-manje i danas trpim posljedice.
U čemu je problem?
Ona fotografija iz Njemačke
podsjetila me na reakciju graničnog policajca na Aerodromu Frankfurt kada sam
mu nakon slijetanja dao pasoš. Pogledao ga, izgovorio moje ime i vojnički
odlučno sa ispruženim kažiprstom mi pokazao da napustim red i stanem sa strane,
nekih desetak metara dalje uz zid. Zadržao je pasoš. Imao sam uredan pasoš,
vizu, pozivno pismo tamošnje organizacije dramskih pedagoga, spisak učesnika
radionice koju sutra ujutro treba da vodim, dovoljno novca itd. Gledao sam u
red, ljudi prolaze, avioni slijeću, a ja stojim sa strane. Prolazi sat, pa
drugi, počeo je i treći. Umoran sam od stajanja, a i otišao mi je voz kojim sam
trebao nastaviti do grada gdje se održava konferencija na kojoj sam gost.
Nastupa malo zatišje u kretanju putnika i tad me prstom ponovo poziva policajac
da priđem. Nešto me pita na njemačkom jeziku. Ne razumijem. Molim ga da ponovi
na engleskom, on odbija i ponavlja na njemačkom i podiže ton. Kažem da ga ne
razumijem i pitam mogu li nazvati kolegu koji me čeka da on, pošto govori
njemački, odgovori. Dozvoljava, telefoniram, dajem policajcu telefon, on
ponavlja pitanje i vrlo brzo mi vraća telefon, udara pečat u pasoš i ulazim u
Njemačku. Uzimam kofer i krećem prema izlazu, ali tu me, samo mene,
zaustavljaju carinici. Otvaraju kofer i čarape po čarape i sve ostalo vrlo
sistematično pregledaju. Uključujem im laptop, malo ga gledaju i uredno sve
spakovano mi vraćaju, Konačno krećem prema izlazu, ali prošla su već skoro
četiri sata od slijetanja. Trebao sam već biti u hotelu u drugom gradu i
pripremati se za sutrašnji rad. Vozova nema do ujutro, moram naći spavanje, a i
sutra ću sigurno kasniti. Konačno se nalazim sa kolegom koji me čekao i trebao
brzo prebaciti do željezničke stanice. Prvo, prije pozdrava, pitam ga šta je
policajac uporno pitao. Kolega se nasmija i kaže: Pitao je gdje ćeš spavati,
ali u žargonu, tako i da govoriš njemački nisam siguran da bi razumio. Zezao
te, ukratko.
Zašto?
Pitao sam se tada bezuspješno,
ali kada mi se vrlo slična situacija ponovila u Luci Split pri ukrcavanju na
trajekt za Italiju, pa na graničnom prelazu između Hrvatske i Slovenije itd
više nisam imao dilema. Problem je bio moj BiH pasoš i moje ime Sead. U meni su
vidjeli islamskog teroristu i na sve načine tražili su povod da me vrate ili
uhapse. To na određen način traje do danas tako da je skoro svaki prelazak
granice prema zapadu traumatičan i vraća slike 11. septembra 2001. godine.
Nekim drugim povodom, a možda
i iz puke radoznalosti, dao sam moj uzorak na genetsko istraživanje. Rezultat
je 100 % evropski, istina miks je to različitih kultura i naroda, ali
evropskih, što se za mnoge koji su me na graničnim prelazima maltretirali sigurno
ne može reći. Presudno je uvijek bilo nmoje ime koje im je zvučalo arapski. I
dok su me sumnjičili, na moje reakcije uvijek su se pozivali na demokratska
načela i temeljna ljudska prava. A zapravo radilo se i radi o politički
motivisanoj islamofobiji i izgradnji kulture straha.
Tako do danas.
Kako mi ove slike dolaze u
razmišljanje sve više se prisjećam učestalih kratkih napisa sa zabrinjavajućim
naslovima iz aprila i maja 2001. godine u raznim američkim novinama. Naime, u
to vrijeme Mostarski teatar mladih gostovao je sa četiri predstave u sedam
američkih saveznih država. U hotelima smo skoro redovno dobivali novine i zapazili
smo vijest koja se ponavljala na različite načine. Naime, sa zabrinutošću se
konstatovalo da se posljednjih godina u Sjedinjenim američkim državama značajno
povećao broj muslimana. Procenti su bili minorni i nama je to izgledalo kao vic,
ali je budilo i sumnju. A onda se par mjeseci kasnije desio 11. septembar, a
poslije toga je i moje ime na brojnim graničnim prelazima postalo sumnjivo. I
više se nigdje nisam osjećao siguran.
Upravo na tu matricu zakačili
su se i pomenuti ambasadori.
Razmišljam: Da li je do mene
ili do njih.
Želim zahvaliti dr. Ajayi na dobrim stvarima koje je učinio za mene, iako nisam siguran je li ovo najbolji forum za iskazivanje moje radosti i sreće zbog onoga što je učinio za mene, ne mogu sakriti svoju sreću i moja Radost. Stoga, moram to podijeliti s ljudima, moj brak se raspao prije otprilike dvije godine i pokušao sam sve što sam mogao, ali bezuspješno. Vidio sam post i svjedočanstvo o dobrim stvarima koje radi dr. Ajayi pa sam odlučio isprobati. Iako je uvijek bio zaposlen čovjek kad je odgovarao na moju poruku na WhatsAppu, dao mi je tjedan dana da se moj brak obnovi baš kao što je rekao da je moj brak obnovljen, moj se muž vratio kući moliti za oprost i od tada sam živim sretno sa svojim mužem. Jako sam zahvalan dr. Ajayi, ako vam je potrebna usluga dr. Ajayi, možete poslati e-poštu na : drajayi1990@gmail.com ili WHATSAPP / mobitel +2347084887094 Ako vam je potrebna duhovna pomoć.
OdgovoriIzbriši