JEDINSTVO MITSKIH RAZMJERA

Uz obilježavanje godišnjice formiranja Armije RBiH redovno se poveća broj napada na ulogu te iste Armije u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Krenu nazivi takozvana, redaju se brojni izmišljeni zločini, vrijeđa se komandni kadar i pokušava napraviti potpuna zamjena uloga oružanih sila, koje su napadale, komadale i pokušavale podijeliti Bosnu i Hercegovinu i golorukog naroda koji je braneći sebe, svoje porodice i domovinu, stvarao i stvorio vojsku koja ga je zaštitila i odbranila opstojnost države.

U dane tih napada, ali i dane našeg ponosa, sjetio sam se jednog septembarskog dana, u predvečerje, kada sam kroz tunel ušao 1993. godine u opkoljeno Sarajevo. Išao sam na moje prvo referisanje u Upravu za moral Štaba Vrhovne komande. Trebao sam se javiti brigadiru Ivanu Brigiću, načelniku Uprave. Sjećam se da sam išao sa određenom dozom straha, ali i ponosa. Straha jer sve što smo radili radili smo bez bilo kakvih uputstava i po vlastitom osjećanju, ali i ponosan jer imali smo rezultate. Kad sam konačno stigao u Upravi za moral svi su se okupili da čuju vijesti iz parčeta slobodne teritorije na jugu Bosne i Hercegovine, onako, iz prve ruke. Dugo, dugo u noć sam govorio o svemu, oni u nevjerici slušali, bili zbunjeni, ali i zadivljeni onim što sam govorio. Između ostalog o radu na izgradnji morala rekao sam: Dužnost pomoćnika komandanta za moral u Komandi 4. Korpusa Armije RBiH primio sam 15. maja 1993. godine, samo šest dana od brutalnog napada Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na građane i vojnike odane svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bilo je to vrijeme progona, ubistava, hapšenja, paljevina, odvođenja u logore, bilo je to vrijeme straha, nemoći, nedostatka materijalno-tehničkih sredstava, hrane, vode, ali i vrijeme prkosa, ponosa i nadljudske hrabrosti i žrtve svih za sve. U tim okolnostima general Pašalić mi je rekao: Od danas si pomoćnik za moral. Organizuj odjeljenje. Zbunjen sam mu odgovorio: Kako? Postoji li formacija? Ne znam ja to. Samo je rekao: Smisli nešto, snaći ćeš se. Bolje ti, koji kažeš da ne znaš, nego neka budala koja misli da sve zna a sluša nekog tamo, u stranci ili ne znam gdje.

I tako je počelo. Pronašao sam nekoliko ljudi kojima sam vjerovao i za koje sam znao da posjeduju sposobnosti za koje sam mislio da će nam biti važne. Ponovo osposobljeni Ratni studio Mostar Radija BiH stavili smo u funkciju Informativne službe Korpusa i odmah nastavili sa izdavanjem Dnevnog informativnog lista, poznatog DIL-a. Naš zaključak je bio da hitno moramo ovladati informativnim prostorom slobodne teritorije Mostara, ali doprijeti i do građana koji su bili na okupiranim teritorijama na području Mostara. Smatrali smo da je od posebne važnosti spriječiti širenje dezinformacija koje rezultiraju panikom i kompletno stanovništvo kontinuirano informisati sa pravim stanjem, kako na linijama odbrane, tako i o svim drugim pitanjima organizacije života na malom prostoru na kojem su se nalazili brojni građani protjerani, kako iz dijelova Mostara, tako i iz cijele Hercegovine. Znali smo da istinito informisanje, informisanje sa puno optimizma i patriotskog naboja mora dati rezultat. Ovo opredjeljenje bilo nam je važno jer smo vjerovali da jedinstvo vojske i naroda i međusobno povjerenje jesu dobitna kombinacija u svim okolnostima. Svaka porodica u našoj zoni odgovornosti imala je bar jednog borca Armije RBiH koji je bio svjestan da bi njegovo povlačenje ili odustajanje istovremeno značilo i smrt njegovih roditelja, supruge ili djece. To saznanje bilo je izvorište snage naših boraca, a uloga Odjeljenja za moral bila je da ih ponekad na to podsjeti, ali i informiše o stanju u pozadini, gdje su živjele njihove porodice. Danas mi se čini da mi uistinu nismo bili podijeljeni na vojsku i civile, jer svi civili, bez obzira na godine, bili su u nekoj funkciji Armije RBiH. Svi zajedno činili smo nepobjedivi bedem odbrane i izvorište mitskog morala, koji je od malih anonimnih ljudi pravio heroje koji su ulazili u pjesme i legende. Spoznajući to znali smo da vojsku koju voli narod, vojsku izraslu iz naroda i zbog naroda niko nikada ne može pobjediti.

U takvim okolnostima „lako“ je bilo biti moralista. Kontinuirano smo bili među vojskom, na linijama, u kasarnama, ali i sa narodom, u skloništima, mahalama, svuda. Govorili smo o pobjedi, o našoj snazi, o pravdi, slobodi, govorili smo ono što je i narod govorio i sanjao. Istovremeno, organizovali smo male improvizirane kulturne programe. Davalo je to privid normalnosti, ali i motivisalo na istrajnost. Ukratko, mi smo moral crpili iz snage naroda i na svoj način opet ga vraćali narodu, a taj isti narod motivisao je svoje sinove i kćeri na nemoguće i rezultat nije mogao izostati. Bilo je to jedinstvo svih za sve, jedinstvo mitskih razmjera.

U takvim okolnostima uloga Odjeljenja za moral 4. Korpusa ARBiH bila je da sve to samo prepozna i artikulisano u jednostavan jezik vrati i narodu i vojsci. Obzirom da imam priliku o tome pisati i govoriti, uspjeli smo.

Svakog septembra sjetim se ove posjete Sarajevu. Znam da sam im prilikom razgovora narednih dana rekao da mi ono što vidim u samom gradu u Sarajevu, u odnosu na Mostar, sve izgleda mirnodopski i da trebaju doći na jug da vide kako izgleda pravi rat i herojsko žrtvovanje za domovinu.

Nisu mi vjerovali. Govorili su mi da pretjerujem, da sam isuviše ličan i mnogo toga još.

Nažalost, ja vjerujem i imam utisak da to nevjerovanje traje do danas. Zbog toga i pamtim taj septembar 1993. godine. I pamtiću ga dok dišem, jer za tih par dana u Sarajevu shvatio sam veličinu onoga šta smo radili i uradili.