ONI SU JAKI KOLIKO SMO MI TIHI

Zanimljivo je da, kako jača, organizaciono i programski, antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini, gotovo istom progresijom rastu i napadi, omalovažavanja i osporavanja, te različiti oblici ataka na kompoletno antifašističko naslijeđe i revidiranje historije i historijskih činjenica. Ciljevi su vrlo jasni. Mnogi ih više i ne kriju, a sve po tim planovima trebalo bi rezultirati nestankom Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama. Da bi ova teza bila do kraja razumljiva iznijeću nekoliko primjera, ali i stavova Saveza antifašista i boraca NOR-a u BiH, kao krovnog saveza antifašističkog pokreta Bosne i Hercegovine, o sve bezobzirnijem osporavanju antifašizma koji baštine narodi Bosne i Hercegovine.

Vratimo se unazad nekoliko mjeseci. Dana 12. novembra 2023. godine na svom tviter nalogu Milorad Dodik, predsjednuk Republike Srpske, a zapravo vojvoda u pokušaju, predsjednik sa ukradenim mandatom, uistinu uplašeni, zbunjeni, narcisoidni čovjek primitivnog ponašanja, o čemu svjedoči njegova, kako neverbalna, tako i verbalna komunikacija, zapisao je sljedeći stav:

„BiH nema „dan državnosti“ jer ne postoji nijedna odluka daytonskih institucija kojom je to utvrđeno. Izmišljeno u glavama muslimanskih političara. Postoje laži o tome, kao što je lažna BiH. To što BiH slavi, izmišljeno je u glavama muslimanskih političara koji samouvjereno, što je svojstveno njima, na lažima pokušavaju izgraditi priču o obilježavanju komunističkog događaja iz Drugog svjetskog rata u Mrkonjić Gradu kao „dan državnosti“. U tom periodu većina muslimana bila je u ustaškoj vojsci i u Handžar diviziji, dok je većina Srba bila na strani partizana boreći se protiv nacista i ustaša, gdje su bili muslimani iz BiH.

Čovjek se mora upitati – šta slavite?

Zato živite u vlastitim lažima. U tom periodu, na tom događaju u Mrkonjić Gradu muslimani nisu ni bili jer su bili na strani nacista. Taj događaj na koji se danas pozivate organizovali su zabludni Srbi, komunisti, i tad tamo nije bilo muslimana – Bošnjaka.

Zašto obilježavate ZAVNOBiH, a ne AVNOJ? To što BiH slavi izmišljeno je u glavama muslimanskih političara, koji samoubjeđeno, što je svojstveno njima, na lažima pokušavaju... Kako je moguće da prvi slavite, a drugi negirate. Prestanite već jednom lagati, prvo sebe, a onda i druge. Lažete i kad se pozivate na Aliju Izetbegovića koji je 1991. godine odbacio isti taj ZAVNOBiH i prvi je formirao nacionalnu muslimansku stranku da bi napravio muslimansku BiH, onakvu o kakvoj je pisao u Islamskoj deklaraciji. Tu nećete naći da piše o ZAVNOBiH. Zar stvarno mislite da tu vašu zabludu i propagandu možete isporučiti kao trik i da on uspije? Vidim da mislite da vam to uspijeva. Alija je bio pripadnik Handžar divizije i zašto kad Bošnjaci spominju ZAVNOBiH, ne spominju i da je Alija Izetbegović bio pripadnik „Mladih muslimana“ za koje neki smatraju da je teroristička organizacija, te da je bio pripadnik Handžar divizije, koja je bila pod direktnom Hitlerovom komandom. Toga svega nema u ZAVNOBiH ili ja to nisam našao da pročitam. Šta onda slavite, ljudi?

Jedini odgovor je da slavite srpsko zabludno okupljanje u Mrkonjić Gradu. Nijednom odlukom u deytonskoj BiH nije utvrđeno da se obilježava „dan državnosti“, jer on ne postoji, što znači da ne postoji BiH koja ima „dan državnosti“. Istoričar Bećirović je zabludni sin svoje fantazmagorije. Onako rumen u licu, šepuri se i prodaje vlastitom narodu narativ za koji zna da je laž. I ko vam može pomoći? I opet priča da, eto, brani BiH. U stvari brani svoju zabludu o BiH. Niko mu ne brani da ostane da živi u toj svojoj zabludi.“

U pravilu na nemušte, zapjenjene i pune mržnje, a prečesto i nebulozne zapise i izjave ovakvih osoba ne treba reagovati. Ignorisanje je jedini lijek, jer to ih ostavlja da se guše u vlastitoj septičkoj jami, gdje po onome što pišu i izjavljuju uglavnom i spadaju.

No, ovaj put je situacija drugačija. Skrojio je on zakon o kleveti kojim želi ušutkati sve neistomišljenike na parčetu zemlje koju je oteo građanima i vlada kao kakav srednjevjekovni despot. E pa ovo je sad zgodna prilika da sam okusi slovo zakona koji je poslušnicima izdiktirao.

Neću i nema potrebe iznositi kontraargumente na klevete iznesene u citiranom tvitu.

Jedini odgovor je tužba odgovarajućem tužilaštvu u Banja Luci protiv njega, zbog iznesenih kleveta, a po njegovom zakonu.

Nemam pravo ovo prešutjeti zbog Avde Hume, Hasana Brkića, Sulejmana Filipovića, Skendera Kulenovića, Šefketa Maglajlića, Husnije Kurta, Osmana Karabegovića, Ismeta Bektaševića, Hamdije Čemerlića, Sulejmana Filipovića, Abdulaha Kunosića, Hadži-Mehmeda Mujkića, Pašage Mandžića i Muhameda Sudžuke.

Oni bijahu ključni ljudi, među ostalima, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. On kaže da nisu bili u Mrkonjić Gradu. Podugačak je spisak i vijećnika, njihovih sunarodnjaka, koji se tog 25. novembra 1943. godine probiše do slobodne teritorije kako bi učestvovali u radu ovog ratnog parlamenta Bosne i Hercegovine.

Nemam pravo prešutjeti navedene klevete ni zbog Mahmuta Bušatlije, Fadila Jahića Španca, Hasana Zahirovića Lace, Adema Buća, Vahide Maglajlić, Šefketa Maglajlića, Omera Maslića, Huse Merdžića, Ahmeta Pintula, Rifata Frenje, Esada Midžića, dr Safeta Mujića, Mustafe Dovadžije, Šefika Obada i desetine i desetine drugih koji svojim junaštvom postadoše narodni heroji Jugoslavije.

Ne smijemo i ne možemo prešutjeti ni zbog Džemala Bijedića, Envera Ćemalovića, Džemila Šarca, Nurije Pozderca, Hamdije Omanovića, Omera Mrgana i drugih koji u narodno-oslobodilačkoj borbi dadoše nemjerljiv doprinos u borbi za slobodu jugoslovenskih naroda.

Na kraju ne smijem šutjeti na ovakve uvrede ni zbog mog oca Selima, časnog čovjeka, partizana, koji je od Stoca dotabanao do Trsta, vjerujući u ideju slobode i jednakosti među ljudima.

Mi zato trebamo podnijeti tužbu za klevetu protiv osobe, kojoj ne želim ni ime pomenuti, jer smo oklevetani, samo zbog mržnje prema našoj nacionalnoj pripadnosti.

Neka to bude hiljadu, deset hiljada, dvije stotine hiljada, milion tužbi...

Učinimo to i vjerujte rezultat će biti fantastičan. Svaki put kada je dobio ozbiljan odgovor prepao se kao miš i još nervoznije reagovao, a tada se ogolio do srži.

Ili se povlačio, što ga karakteriše kao ozbiljnu kukavicu. Pojedinačno on ne smije ni sakim na megdan. Verbalni, naravno. Jak je samo kad se krije iza naroda, iza institucija, iza mase. Tužbe su prilika da ga ogolimo i izvučemo na čistinu gdje neće biti mase, a presude će donositi njegove institucije, koje jedva čekaju da neko nešto ovakvo poreduzme.

Učinimo to i tucimo ga njegovim „oružjem“. Dao nam je zakon kao savršeno sredstvo obračuna sa njegovim primitivizmom i bahatošću, odnosno njim samim.

Upotrijebimo taj alat elegantno i gospodski i sačekajmo kako će reagovati njegovo pravosuđe. Šta god bude, postoji i naredna instanca, a nju ne kontroliše.

A onda se sa riječi prešlo na djela. Naime, dva dana pred održavanje svečanosti u povodu 80. godišnjice održavanja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu i nakon što je sve prethodno dogovoreno sa Policijskom upravom i Kulturnim centrom u tom gradu na adresu SABNOR BiH stigao je mail kojim se organizator obavještava da Policijska uprava Mrkonjić Grad zabranjuje javni skup u Mrkonjić Gradu povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

Kako je saopšteno iz PU Mrkonjić Grad, u skladu sa Zakonom o javnom okupljanju i Zakonom o općem upravnom postupku, doneseno je Rješenje o zabrani javnog skupa u organizaciji SABNOR-a BiH, za dan 25. novembra 2023. godine u Mrkonjić Gradu.

Takođe, Policijska uprava Mrkonjić Grad donijela je Rješenje o zabrani javnog skupa u organizaciji Općinske boračke organizacije Mrkonjić Grad, za dan 25. studenoga 2023. godine u Mrkonjić Gradu. 

Policijska uprava Mrkonjić Grad, navedena Rješenja donijela je nakon analize svih sigurnosnih aspekata i okolnosti ovih javnih skupova.

Imajući u vidu da je isti dan na istom mjestu najavljen skup SABNOR-a BiH i Općinske boračke organizacije Mrkonjić Grad cijenimo da zbog okupljanja većeg broja učesnika i posjetitelja najavljenih skupova, organiziranih od strane organizacija koje imaju različita programska opredjeljenja, postoji stvarna opasnost da bi njihovim održavanjem bila ugrožena sigurnost ljudi i imovine i da bi došlo do ozbiljne opasnosti od nasilja ili narušavanja javnog reda i mira u većem obimu, kaže se u obrazloženju donesene odluke.

Zanimljivo je da samo dan ranije nije bilo nikakvih saznanja o drugom skupu, skupu lokalnih boračkih organizacija, te da je dogovor o okupljanju antifašista protekao u dobroj atmosferi na zadovoljstvo obe strane.

A onda je došao mig od velikog vođe i razni voždovi kerberi su digli glas. Krenulo je utrkivanje u snishodljivosti i recikliranju voždovih nebuloza o istoriji kojih bi se postidio i osnovac.

Nakon ovakve sramne odluke policije Republike Srpske iz Mrkonjić Grada uslijedile su brojne osude i izražena najoštrija negodovanja protiv iste, jer navedeni razlog o nemogućnosti garantovanja sigurnosti je iskonstruisan i radi se isključivo o političkoj odluci. Naime, petnaestak dana ranije predsjednik BH entiteta Republika Srpska nagovijestio ovakvu mogućnost. Nakon njegovog pisanja o ZAVNOBiH-u, ponavljajući kao papagaji, javili su se sljedbenici takve politike sa istim tezama.

Narod bi rekao pobrkane su tu i babe i žabe. Govoriti o ZAVNOBiH-u kao o nevažnom jednonacionalnom sastanku zabludjelih Srba komunista je nebuloza kakva se rijetko čuje. Pri tome ismijavati sve one koji poštuju ZAVNOBiH i njegovo naslijeđe na najprimitivniji i najprostačkiji način je uistinu prava slika onoga koji to čini.

Istovremeno, valja reći da onaj koji inspiriše zabranu obilježavanja antifašističkog naslijeđa ove zemlje tim činom bira drugu, kontra stranu antifašizmu i sebe svrstava na stranu fašizma. To se upravo desilo sa zabranom obilježavanja jubileja ZAVNOBiH-a.

Konačno su javno priznali na kojoj su strani.

Na takav izbor niko u ovoj zemlji nema pravo šutjeti.

Niko nema pravo ne reagovati.

Niko nema pravo ne djelovati.

Sve ovo što se desilo jesu potezi uplašenog, izgubljenog i očajnog čovjeka, ali jesu i potezi koji mogu izazvati ozbiljne posljedice, jer on gubi, a ovakav gubitnik i izgubljen čovjek može napraviti mnogo zla. 

Zašto mu je ZAVNOBiH stalna meta?

Zašto se odluke i postignuća ZAVNOBiH-a kontinuirano žele minimizirati?

Odgovor je vrlo jednostavan, rušenjem ZAVNOBiH-a žele rušiti državu i ubijediti nas da je ona kao državna zajednica nastala u Dejtonu. Takvo dječije tumačenje istorijskih činjenica mi, pojednostavljeno rečeno, izgleda kao kada bi čovjeku nakon renoviranja kuće ustvrdili da ranije ta kuća nije postojala nego je nastala početkom renoviranja. Svako bi nam na ovakvu tvrdnju rekao da smo ludi.

I sa državom je ista stvar. Imali smo je od davnina, a u Dejtonu je malo remontovana, ali to je i nakon remonta još uvijek ona ista stara država.

Ludost je da tvorci ovakve budalaštine počinju vjerovati u nju. Kad se to desi, a dešava se, tu je već potrebna ozbiljna terapija. Koliko znam takva klinika postoji u Banja Luci. Opasno je čekati jer stanje se može vrlo brzo ozbiljno pogoršati, a tada bi moglo biti kasno.

Zato zbog ozbiljnosti situacije, zbog narasle fašizacije društva u kojem živimo, svi mi moramo odmah zahtijevati od svih državnih organa da po hitnom postupku i u najskorije vrijeme održe sjednice na kojima će se raspravljati o fašizaciji bosanskohercegovačkog društva i državnom odgovoru na te pojave. Mi građani ove zemlje koji u Bosni i Hercegovini želimo graditi antifašističko društvo 21. vijeka ne smijemo čekati da ove probleme riješi neko drugi. Mi moramo prisiliti naše izabrane dužnosnike da konačno počnu djelovati u našem interesu i u interesu Bosne i Hercegovine. Moramo zaustaviti procese revizije istorije koji nas vraćaju u daleku prošlost.

Građani ove zemlje moraju se ohrabriti i dići glas, jer nas je mnogo više nego njih, ali smo tihi. Dosta je bilo, moramo im se suprotstaviti dok još ima vremena. Naš bunt danas mora imati odlučnost ustanika 1941, ali i vizionarstvo vijećnika ZAVNOBiH-a iz 1943. i 1944. godine ako želimo živjeti budućnost bez mržnje i straha, a u ravnopravnosti i jednakosti kao istinski slobodni ljudi..

Nekako u isto vrijeme u Sarajevu je SABNOR BiH u saradnji sa SABNOR u Kantonu Sarajevo održao Svečanu akademiju u povodu 80. godišnjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu. Akademija održana 23. novembra 2023. godine. Bilo je izuzetno svečano i nadahnjujuće. Nakon dugog niza godina dodjeljene su i Povelje ZAVNOBiH-a, kao svojevrsna zamjena za nekadašnju Nagradu ZAVNOBiH-a. Čitav porogram akademije iznijeli su mladi ljudi i sve prisutne svojim stavovima uvjerili da ova zemlja ima budućnost.

Na Akademiji je osuđena zabrana okupljanja zu Mrkonjić Gradu, ali i odaslane snažne poruke. Između ostalog poručeno je: Zabranom obilježavanja ZAVNOBiH-a i Dana državnosti oni zapravo ruše državu, jer oni se boje ZAVNOBiH-a. Zato zabranjuju njegovo obilježavanje, jer u ZAVNOBiH-u je sve utemeljeno i sve napisano. Tamo je sve jasno rečeno sa ona tri „ni“ i tri „i“, ali i Deklaracijom o pravima građana sa Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz juna 1944. godine u Sanskom Mostu, koja je toliko široka, sveobuhvatna, koja je zapravo građanska, koja je tad uistinu definisala Bosnu i Hercegovinu kao građansku državu, a šira je od one univerzalne deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima u koju se svi diljem svijeta zaklinju. To je naslijeđe kojim bi se ponosile mnogo veće kulture i mnogo veći narodi od nas.

Oni, rušitelji Bosne i Hercegovine, konstantno pričaju o izvornom Dejtonu.

Naš odgovor na tu priču mora biti izvorni ZAVNOBiH.

Tamo sve piše, ali moramo konačno svi, ujedinjeni, antifašisti Bosne i Hercegovine, prema našim vlastima, prema svima onima koji sjede u svim parlamentima, na svim izvršnim funkcijama, reći da ne želimo ovakvu Bosnu i Hercegovinu, da hoćemo antifašističku.Bosnu i Hercegovinu.

Hoćemo da antifašizam uđe u sve strukture vlasti, da se o ZAVNOBiH-u ne priča 24 sata u 365 dana. ZAVNOBiH se u Bosni i Hercegovini mora disati 365 dana. Ako to ostvarimo onda možemo pričati da smo dosljedni sljedbenici ideje stvorene u Mrkonjić Gradu.

Zato nemamo pravo na šutnju, nemamo porvo ni na strah, nemamo pravo na nikakve ustupke prema neo fašistima koji nam ulaze u sve strukture vlasti.

Zato svi zajedno moramo, na Platformi, koju smo donijeli, za bosanskohercegovačko antifašističko društvo 21. vijeka, bez ikakvih predrasuda jedni prema drugima staviti po strani sve razlike koje eventualno imamo. I Titovi partizani su imali razlika. Stavljali su ih po strani, ali su imali ideju slobode, ideju jedinstva, ideju socijalne pravde, ideju jednakosti.

I oko toga se okupili.

Ako se mi na toj ideji i na tom iskustvu okupimo danas, Bosna i Hercegovina biće sretna, prosperitetna i jedinstvena zemlja, baš kako je zapisano u dokumentima ZAVNOBiH-a.

Sa ovim mislima svi prisutni razišli su se sa puno optimizma i vjere u snagu pokreta kojem pripadaju.

Čule su se poruke sa Akademije širom BiH, pa i u Banja Luci. Odmah je uslijedio pisani komentar. Narod bi rekao: Napisa i ostade živ. Ali od izvjesne osobe kad god dotakne dno u iskazu, očekujte ubrzo pad još dublje. Čovjek je u bezdanu i svejedno mu je koliko će još padati. Tu izlaza nema, ali je sigurno da će prizemljenje doći i biti vrlo, vrlo bolno. No vratimo se pisaniji koja je već počela da zabavlja čitače i očekuje se kao novi vic. Čovjek piše:

„Nekakva organizacija SABNOR BiH je fantomska i možda nešto slično postoji kao SABNBOR Federacije BiH. Vjerovatno su to potomci onih koji su 1945. godine prešli u partizane kad su bili sigurni u ishod rata. Ne bi trebalo ni komentarisati ovakve nepostojeće organizacije, ali u ovoj zemlji je sve lažno. Kao što je lažan SABNOR BiH, lažan je i visoki predstavnik Šmit. Ponosan sam što pripadam srpskom narodu, koji je imao dva antifašistička oslobodilačka pokreta u Drugom svjetskom ratu, a to su partizanski pokret i otadžbinske vojne jedinice.“

U pet rečenica toliko nebuloza prava je umjetnost.

Fantomski SABNOR BiH, kako kaže, uistinu je organizacija koja je pravni sljedbenik SUBNOR-a BiH osnovanog prije 75 godina, organizacija koja je član Evropske federacije antifašista i Svjetske unije ratnih veterana, organizacija koja je registrovana kod Ministarstva pravde BiH i ima članstvo na cijeloj teritoriji BiH, te djeluje na cjeloj teritoriji BiH.

To što pojedinci i organizacije iz Republike Srpske, zbog represivnog režima u tom dijelu Bosne i Hercegovine ove aktivnosti ne prezentiraju previše javno adresa za postavljanje pitanja nije SABNOR u BiH, nego pisac citiranih rečenica.

Članovi SABNOR-a u BiH su potomci i poštovaoci Titovih partizana koji su digli i organizovali ustanak naroda BiH 1941. godine, ali i stvorili snažne partizanske jedinice, koje su u sadejstvu sa jedinicama iz drugih krajeva Jugoslavije oslobodile BiH. To su potomci i poštovaoci onih partizana koji su na Neretvi do nogu potukli i razbili fašističke sluge, koje on naziva otadžbinskim vojnim jedinicama, a oni sami sebe četnicima. Ukratko, članovi SABNOR-a u BiH su potomci i poštovaoci djela narodnih heroja Rajka Bosnića, Ljube Brešana, Hasana Brkića, Adema Buća, Marije Bursać, Mahmuta Bušatlije, Avde Hume, Lea Bruka, Mladena Balorde, Ahmeta Pintula, Mithada Haćama, Šefika Obada, Hasana Zahirovića Lace, Mehmeda Trbonje, Karla Batka, Rifata Frenje, Jusufa Čevre, Vahide Maglajlić, Pašage Mandžića, Rodoljuba Čolakovića, braće Mažar, Vlade Šegrta, Mustafe Ćemalovića Ćimbe i brojnih drugih.

Svi oni učestvovali su u krvavim borbama protiv otadžbinskih vojnih jedinica, dakle četnika, koje on veliča i njima se ponosi. A o njima je historija davno sve rekla. Nikakve revizije kojima im žele oprati obraz neće, niti mogu, im pomoći. A nakon rečenice kojom kaže da se ponosi djelima najvećih krvnika na Balkanu u Drugom svjetskom ratu ne preostaje mi ništa drugo do da kažem: Dva smo svijeta različita.

Veli on da ne vrijedi komentarisati ovakve nepostojeće organizacije, kao što je SABNOR, a ipak ih komentariše. Boji se čovjek, to je jedini odgovor. Kao što se boji i Šmita, kojeg ovdje ničim izazvano pominje. Svjestan je on njegove snage, od koje mu se već odavno gaće tresu, kao što je svjestan snage SABNORA u BiH, kojeg ni jedna stranka, a niti jedna vlast nije, kako se to u žargonu kaže, poklopila i zato je snažan, i zato se ne boji reći, ali ga zato narod poštuje i svaki dan mu sve više pristupa. Zato on napada, jer mu se može suprotstaviti samo represivnim metodama na teritoriju koji si uzurpirao i pretvorio u despotiju. Valja ga podsjetiti na istoriju srpskog naroda i način obračuna sa takvim vladarima u prošlosti. I ne jednim. Znam da zna i zato i jeste uplašen i ništa drugo ne radi nego po cijeli dan leži potrbuške i izmišlja neprijatelje.

Tako je to kad panični strah ovlada čovjekom.

Na zadnjoj napisanoj rečenici mu iskreno treba čestitati. Hrabar je čovjek. Jedan je od rijetkih dužnosnika koji je javno napisao da se ponosi četnicima i njihovim djelima u Drugom svjetskom ratu. Podsjećam ga na slijedeću neupitnu istinu: „Pokolji i masovna četnička zvjerstva nad civilima izvršeni su u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.

Ovdje je u obzir uzeta samo “uža” Srbija i u okviru nje mjesta u kojima se pouzdano zna da su živjeli gotovo isključivo Srbi. Popis, nažalost, nije konačan.“

Jesi li i na ovo ponosan veliki vožde?

Da, za kraj jedna poslastica, jer uporno proziva pripadnike drugih naroda za stvarne i izmišljene kolaboracije. Naravno, uvijek uopšteno i bahato. Predlažem mu da pročita slijedeće podatke i odgovori da li je i na ove oficire ponosan. Dakle:

„Ustaška NDH osnovana je 11. aprila 1941. godine, a u januaru 1942. poglavnik Ante Pavelić izdao je naređenje da se ustanovi parlament nove države - Hrvatski državni sabor. Njegovi članovi nisu bili birani jer su sve stranke bile ukinute, već ih je postavljao Pavelić lično. Predsjedništvo je imalo pet članova, a jedan od njih bio je Srbin - dr Savo Besarović, predratni advokat, kolega sa studija i lični Pavelićev prijatelj. Sredinom rata Besarović je postao ministar u NDH. On je bio samo jedan od Srba koji su imali istaknutu ulogu u ustaškoj državi - recimo da je od ukupno 93 generala u NDH, 13 bilo Srba, i to na vrlo istaknutim položajima.

Trinaestorica Srba koji su se stavili u službu Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske i u njoj imali čin generala su:

Srbin rođen u Mađarskoj Milan Uzelac (1867-1953), zahvaljujući isticanju u službi, u činu potpukovnika 1912. godine bio je postavljen za prvog komandanta austrougarskog ratnog vazduhoplovstva

Mihajlo Lukić (1866-1961), rođen u hrvatskoj Podravini, bio je sin profesora muzike. Završio je vojne škole u Austrougarskoj i u njenoj vojsci učestvovao u Prvom svjetskom ratu, ali je njegova karijera meteorski uspon doživjela tek u vojsci Kraljevine Jugoslavije, u koju je ušao kao pukovnik. Pred sam Drugi svjetski rat unaprijeđen je u generala i postavljen za komandanta jedinica koje su imale zadatak da spriječe upad njemačkih snaga preko Slovenije. Prije prve bitke predao im se, a u vojsku NDH stupio je već u aprilu 1941. Između ostalog, komandovao je domobranima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, u sadejstvu sa ustašama. "Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH" dobio je titulu viteza i, između ostalog, odlikovan je „Hrvatskim trolistom 1. stupnja s hrastovim grančicama". To  odlikovanje dobili su samo Slavko Kvaternik, Jure Francetić, Rafael Boban i on.

Vitez je bio i general NDH Đuro Gruić (1887-1945), Srbin rođen u Sremskoj Mitrovici. Drugi svjetski rat zatekao ga je na mjestu komandanta pozadine u Generalštabu vojske Kraljevine Jugoslavije. U NDH je bio na dužnosti načelnika Generalštaba Hrvatskih oružanih snaga i osoba od najvećeg Pavelićevog povjerenja, pa ga je čak pratio u posjetu Hitleru u septembru 1944. godine. Iako je u proljeće 1945. ishod rata bio poznat, Grujić je zagovarao nastavak borbi. Na suđenju je izjavio: "Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obavezu prema državi odrađivali na druge načine."

Đuro Dragičević (1890-1980), rodom iz Kalesije u Bosni, u austrougarskoj vojsci stigao je, iako mlad, do čina kapetana. Za pokazanu hrabrost u Prvom svjetskom ratu odlikovan je Krstom viteškog reda Marije Terezije, ordenom koji je ukupno dobilo samo 115 oficira. Odmah je prihvatio Pavelićev poziv i u NDH od 1941. godine bio je komandant artiljerije, a pred kraj rata prešao je u Berlin, da bude veza sa njemačkom vojskom. Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH, titulu viteza dobio je i pravoslavni Srbin Fedor Dragojlov (1881-1961). Njegov ratni put razlikovao se od drugih oficira pomenutih u ovom tekstu utoliko što poslije Prvog svjetskog rata, u kojem je imao čin generalštabnog potpukovnika, nije prešao u jugoslovensku vojsku. Vratio se u rodno Pančevo i do 1941. bio direktor pivare, a onda se preselio u Zagreb, tada glavni grad NDH, i postao načelnik jednog odsjeka u Generalštabu. Slijedeće godine postao je general, a 1943. već je bio načelnik Generalštaba vojske NDH. Rukovodio je pojedinim operacijama u Bosni u kojima su počinjeni zločini nad Srbima.

U Pavelićevoj državi postojala je i ustaška vojnica, partijska vojska ustaškog pokreta, slično kao što je to Vafen-SS (esesovci) bio za Nacističku partiju. Ustaše su bile dobrovoljci i isticale su se zvjerstvima prema Srbima. Najviši čin u njihovim jedinicma bio je krilnik, imali su ga tek istaknuti pojedinci: pomenuti Slavko Kvaternik, pa ministar odbrane Ante Vokić, a tek posmrtno njime je odlikovan zloglasni Jure Francetić, komandant Crne legije. A čin krilnika za života je zaslužio Dušan Palčić (1881-1963), pravoslavni Srbin rođen u Zagrebu! Ovaj austrougarski pa jugoslovenski oficir u NDH je bio načelnik Državne radne službe, ustrojene po uzoru na nacističku. Jednogodišnje učešće u njoj bila je obaveza propisana za sve građane oba pola između 19 i 25 godina života, a njen komandant Dušan Palčić imao je zvanje državni vođa rada.

Domobranski general Milan Desović (1895-1960) rođen je u Pljevljima. Bio je oficir u Vojsci Kraljevine Jugoslavije, a u NDH je od jeseni 1941. do ljeta 1942. zapovjedao dijelom hrvatske divizije koja se borila na Istočnom frontu, za šta je dobio njemački Gvozdeni krst. Poslije toga bio je zapovjednik u Petrinji, a potom vojni izaslanik NDH u Berlinu i Bratislavi.

Jovan Iskrić (1884-1963), rodom iz Banatskog Karlovca, učestvovao je u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski oficir u bitkama u Srbiji. I on pripada ekskluzivnoj grupi od 115 oficira koji su odlikovani Krstom viteškog reda Marije Terezije. Poslije rata bio je oficir u Kraljevini Jugoslaviji, a od 1941. u NDH. Čin generala dobio je 1944. godine.  

Zvonimir Strimaković (1891-1974), Srbin rođen u Zagrebu. Oficir od karijere, u NDH je zapovjedao jedinicama koje su se borile protiv partizana i, između ostalog, bio zapovjednik celokupne konjice.

Lavoslav Milić (1890-1964) iz Karlovca čin generala imao je već u jugoslovenskoj vojsci. Bio je u intendantskoj službi jer zbog posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu nije bio za front. U NDH je odmah postao član Glavnog štaba domobrana zadužen za logistiku.

Miroslav Opačić (1881-?) iz seljačke porodice sa Korduna, bio je austrougarski i jugoslovenski oficir. Drugi svjetski rat dočekao je kao general i odmah se stavio u službu NDH. Bio je nadzornik tehničkih trupa Kopnene vojske.

Jovan Pribić (1885-?) imao je čin generala u jugoslovenskoj vojsci, a u službu u NDH stupio je 1941. godine.

Trinaesto ime na spisku Srba generala u NDH je Miloš Ožegović (1886-1944). Pješadijski brigadni general. Penzionisan 1942. godine.“

Ima li  vožd na ovo komentar?

Narod bi rekao: Čega se pametan stidi....

I na kraju postavlja se ključno pitanje: Ko je ovdje lažan?

A onda smo se okupili u Jajcu, antifašisti iz svih nekadašnjih republika, a danas država, da obilježimo 80. godišnjicu Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Veličanstven skup kako i dolikuje povodu za okupljanje. Skup, koji je tradicionalan, bio je najbolji odgovor na nebuloze o neobilježavanju AVNOJ-a. Naravno, u Jajcu nije bilo sljedbenika ideja koje zagovara Milorad Dodik. Umjesto u Jajce oni idu na Ravnu Goru. Sa svečanosi je, između ostalog, poručeno: Mi, antifašisti, moramo i svoje redove očistiti i onda se svi složiti, jedinstveno, jer svi mi, od Slovenije do Makedonije, baštinimo isto antifašističko naslijeđe. Ne može biti različito, jer su naši prethodnici zajedno ginuli za slobodu svih teritorija današnjih država, a onda Jugoslavije. Ako je tako mi danas jedni drugima moramo davati još snažniju podršku u obračunu sa onima koji nam urušavaju zajedništvo, koji nam urušavaju to naslijeđe koje imamo, a kojim bi se ponosile mnogo, mnogo veće zemlje nego što je bila Jugoslavija.

Ne smijemo zaboraviti, ono što je stvoreno u Jajcu i ono što je počelo 1941. godine nema niko u Evropi. Svi su imali neke pokrete otpora, pravili diverzije i dijelili letke i od toga su napravili historiju. MI, jugoslovenski narodi imamo historiju za tri Evrope, i onda nam neki vlastodršci kažu: Toga se odričemo, to nije postojalo, to su neki zabludjeli sinovi nešto radili.

Uvijek je na ovim prostorima bilo, kako smo to u Jugoslaviji govorili, domaćih izdajnika. Prepoznajmo ih, odstranimo ih iz svojih redova i svi zajedno, u jednom snažnom, jedinstvenom, svenarodnom antifašističkom frontu recimo novim fašistima NE, onom snagom kojom je Tito 1948. godine rekao Staljinu Ne.

Imamo zaleđe da to možemo svima na planeti Zemlji reći, a ne ovim malim miševima, neostvarenim vojvodama ili ne znam kako se sve ne zovu, da ne možemo reći. Ako to uradimo sve naše zemlje biće sretnije, a AVNOJ će i njegova ideja živjeti, jer je ostvario jedinstvo i mnogima od nas koji danas živimo u drugim državama dao mogućnost da budemo ponovo samostalne države. Mi u Bosni i Hercegovini ne bismo imali referendum 29. februara i 1. marta 1992. godine da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a koji je potvrdio odluke ZAVNOBiH-a. Dakle, Badinterova komisija je rekla AVNOJ-evske granice. Ukratko, da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a u Jajcu ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Zato Bosanci i Hercegovci, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali ovo mjesto moraju slaviti i držati na pijedestalu.

Nakon Jajca u Rudom nas je 22. decembra okupilo sjećanje na Prvu proletersku brigadu. Kao i prethodnih godina najveći broj antifašista dolazi iz Federacije BiH. Oipština Rudo je tradicionalno dobar domaćin, ali uvijek nakon Rudog ostane gorak okus u ustima. Valja do Partizanskoig groblja doći ulicom Draže Mihailovića, a do spomen sobe Prve proleterske brigade proći kroz kancelariju u kojoj dominira Dražina fotografija. Nepomirljive činjenice koje danas jesu realnost u dijelu BiH.

Na svu sreću nakon Rudog slijedi obilježavanje Igmanskog marša. Puno je aktivnosti, Grabljive njive, Pjenovac i na kraju Veliko polje gdje se okupi hiljade i hiljade antifašista iz cijele nekadašnje države. Jedno je ovo od najbrojnijih okupljanja antifašista u Evropi. Nakon pristizanja marševske kolone održana je svečanost u povodu 82. godišnjice Igmanskog marša na Velikom polju na Igmanu. U sjajnoj atmosferi odavanja pošte Igmancima, ali i druženju dominirao je zajednički stav i poruka:

Prva proleterska brigada i Igmanski marš nas obavezuju na jedinstvo, na zajedništvo, na snagu koju su oni, proleteri, imali te 1942. godine.

Oni koji ruše ono što su proleteri stvorili, oni koji to potiskuju u zaborav su onoliko jaki koliko smo mi tihi. Nisu jači od nas, ali su bahatiji, a bahati su onoliko koliko smo mi fini.

Naša snaga je naše jedinstvo, kao što je snaga Prve proleterske brigade bila njihovo jedinstvo i ideja koju su sa sobom nosili. Ako uistinu jesmo sljedbenici ideja Prve proleterske brigade, ako uistinu jesmo ono što kažemo da jesmo, onda zbijmo redove, svi zajedno, stavimo u stranu sve razlike koje, možda, imamo. I Titovi proleteri su bili u mnogo čemu različiti. Nisu se u svemu slagali, ali imali su nešto što im je zajedničko, što im je bilo sveto: sloboda, jedinstvo, socijalna pravda, ravnopravnost. I nama danas na svim ovim prostorima to nije u potpunosti omogućeno.

Okupimo se oko te iste ideje i onda će ovi na suprot nas koji su digli glavu ponovo u mišiju rupu, gdje im i jeste mjesto. Zapravo, na smetljište historije.

To moramo zajedno. Druge nam nema. Jeste, imamo države, imamo granice, ali antifašizam je zajedničko naslijeđe koje baštinimo. To nas obavezuje i danas. Ako to uradimo sve naše zemlje biće sretnije, radosnije i ovi skupovi biće mnogo, mnogo masovniji.

Bilo je u ovom periodu još mnogo važnih događaja, ali i napada na antifašističko naslijeđe. Pomenuću još neke: Pročitah nedavno izjavu zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, izvjesnog Jasmina Šaljića iz  Stranke za BiH, datu na sjednici Skupštine u kojoj kaže da ga petokraka asocira na četničku armiju.

Odmah se sjetih objave gradonačelnika Mostara, takođe izvjesnog Marija Kordića koji napisa nakon obilježavanja godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu: „Gradimo #Mostar okrenut budućnosti i zaustavimo veličanje zločinačkih ideologija“.

Istovremeno facebock stranica, na kojoj se administratori kriju iza imena „Antifašisti BiH - Антифашисти БиХ“, nedavno piše: „Svake godine na obilježavanju Igmanskog marša u organizaciji SABNORBiH ista priča. Načičkane zastave BiH i Federacije BiH, kao da su se partizani borili pod tim zastavama i pod njima prelazili Igman. Pored monarhističkih ljiljana nađe se i pokoji monarhistički crnogorski orao, kao da su nam partizani ginuli za monarhiju.

Nije to nikakav antifašizam, to je nacionalizam, jer se zna šta su simboli antifašističke borbe. Partizanski heroji se danas okreću u grobu kada vide u kakve svrhe se zloupotrebljava njihova borba.

Danas se nažalost tekovine NOB brutalno zloupotrebljavaju u nacionalističke svrhe!“

U isti kontekst valja staviti i nedavni tekst koji je objavila Jabuka tv, a prenio Čapljinski portal pod naslovom „Spomenici partizanima i dalje stoje u Čapljini i Širokom Brijegu“ dana 8. februara 2024. godine. Tamo između ostalog, kao afirmativan dio napisa, stoji: „Njemački vojnici došavši u Čapljinu dokopali su se željezničke pruge i pobjegli prema Sarajevu i dalje prema Mađarskoj dok je domaće hrvatsko stanovništo ostalo braniti grad. Velike borbe vođene su kod starog mosta u Čapljini, gdje je hrvatsko stanovništvo uspjelo uništiti tri partizanska tenka.“

Ovi i ovakvi napisi i izjave nisu incidentne pojave nego praksa koja uzima maha i postaje, za mnoge, pravilo ponašanja. Ako tome dodamo, kako je desnica ojačala u Evropi da se i tamo 9. maj više ne obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom nego kao Dan Evrope jasno je onda zašto 6. april u Sarajevu nije dan oslobođenja od fašizma u Drugom svjetskom ratu nego Dan Sarajeva ili zašto se kod obilježavanja 25. novembra skoro isključivo govori o Danu državnosti, a ZAVNOBiH se onako usput, gotovo stidljivo, pomene. Ako je tako u glavnom gradu, u centru države, onda je po logici stvari, dole, kako to volimo reći, na terenu višestruko gore i onda je jasno zašto se postrojavaju četnici, zašto se veliča izdajnička i zločinačka uloga NDH i ustaša, zašto hodamo ulicama ratnih zločinaca i šaljemo djecu u škole sa imenom tih istih zločinaca.

Gore pomenuti, uglavnom, na ovakve pojave ne reaguju, jer oni i jesu saučesnici u kreiranju tog zla danas. Šute i njihove stranke, šute i njihovi stranački prvaci, svi šute.

Normalno, svi su saglasni, a ove junoše samo ispituju teren do koje granice se može ići.

Ukratko, svi su saučesnici kreiranja neofašističkog ambijenta u državi kojim će lakše razgraditi suštinsko biće Bosne i Hercegovine i tako je podijeliti. Udar na antifašizam i antifašističko naslijeđe i njegove simbole je smišljen. Svjesni su oni da je upravo to najsnažnija koheziona sila jedinstva zemlje. Udari u narednom periodu biće sve snažniji i otvoreniji. Na njih moramo biti spremni. Znaju oni da su antifašisti BiH, sa zvijezdom petokrakom na čelu ili reveru, u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine obnovili državnost BiH, a sve to par dana kasnije AVNOJ u Jajcu potvrdio i dao BiH međunarodni legimitet, što je bilo presudno za raspisivanje referenduma 1992. godine kada su se velikom većinom građani opredjelili za samostalan put BiH.

Znaju oni da bez te petokrake, koja im danas toliko smeta, ne bi bilo moderne BiH, te zato i nastoje napraviti reviziju istorije i oteti narodima BiH ono sa čime bi se ponosile i mnogo veće zemlje i mnogo brojniji narodi.

Svjesni ovih pojava i načina rastakanja države, a opredjeljujući se za stvaranje tolerantnog i uključivog društva lišenog ekstremizama, nacionalizama, mržnje i netolerancije, društva koje će biti na ponos svima koji su se žrtvovali za te vrijednosti, te društva koje će se uvijek naći na ispravnoj strani historije, društva antifašizma za 21. vijek SABNOR BIH, nakon jednogodišnjih javnih tribina, u ime starih i mladih antifašista i boraca za slobodu, svih generacija čestitih Bosanaca i Hercegovaca ponosno je na Izvještajno-izbornoj skupštini juna 2023. godine donio Platformu za antifašističko bh društvo u 21. stoljeću.

Realizirajući postavljene ciljeve u Platformi, Upravni odbor SABNOR BiH utvrdio je prijedlog Operativnih zadataka za realizaciju postavljenih ciljeva. Ti zadaci, između ostalih, su:

-      Uputiti javni poziv svim organizacijama, savezima, udruženjima, grupama i pojedincima koji baštine antifašističko naslijeđe u svojim programima i aktivnostima za zajedničko djelovanje i stvaranje svenarodnog antifašističkog fronta BiH,

-      Uputiti poziv intelektualcima, kulturnim i javnim radnicima za snažnije uključivanje u antifašistički front kako bi on i na taj način bio ojačan i intelektualno osnažen,

-      Uputiti poziv svim lokalnim zajednicama da donesu odluke o uklanjanju iz javnog prostora (nazivi ulica, škola i drugih javnih objekata) svih neprimjerenih naziva,

-      Uputiti zahtjev svim ministarstvima obrazovanja da iznađu način za predstavljanje, učenicima i studentima, antifašističkog naslijeđa Bosne i Hercegovine i njegove uloge u obnovi državnosti BiH,

-      Uputiti apel političkim strankama i partijama da u svoje programe uvrste baštinjenje antifašističkog naslijeđa BiH, te ih pozvati da se jasno odrede naspram tog naslijeđa,

-      Uputiti zahtjev javnim rtv servisima da u svoje programske šeme uvrste emisije koje će slušaocima i gledaocima približiti istorijske činjenice o antifašističkom naslijeđu BiH i važnosti njegovog baštinjenja u kontekstu obnove državnosti BiH i očuvanja države i njenog razvoja na principima modernog Evropskog društva,

-      Uputiti zahtjev Parlamentu BiH za održavanjem tematske sjednice o antifašizmu, za koju može biti podloga naša Platforma, a koja bi mogla rezultirati zajedničkom Deklaracijom o antifašizmu,

-      Održati savjetovanje sa rukovodstvima udruženja i saveza antifašista i boraca NOR-a sa ciljem ujednačavanja razumjevanja antifašizma i fašizma danas i načina provođenja antifašističkih aktivnosti i manifestacija,

-      Sazvati Sabor svih antifašista BiH na kojem bi pokazali jedinstvo, snagu i poslali jasne poruke kakvo bh društvo želimo.

     Ukratko, moramo reći da u modernoj BiH nema mjesta za djelovanje udruženja i organizacija,

      političkih stranaka i drugih subjekata koje baštine fašizam, moramo reći, svi zajedno, da želimo      

bh društvo koje će biti tolerantno, koje će uvažavati sve naše razlike, ali i koje će se ponositi skladom               različitosti, da želimo društvo koje će baštiniti prošlost, ali biti zagledano u budućnost, društvo     

     jednako dobro i prosperitetno za sve nas.      

Ali da bi u tome uspjeli moramo iz javnog prostora i iz mjesta gdje se odlučuje odstraniti i ljude i

    ideje sa početka ovog teksta.

    Do tada, pođimo od sebe lično i sebi iskreno recimo da li baštinimo antifašističko naslijeđe ili ne.

     Poslije toga mi koji kažemo „da“ lako ćemo se prepoznati i krenuti u akciju, a neka akcija krene od naprijed pomenutih zadataka. Drugi, treći i ini korak doći će sami, a tada, tada će Bosna i

    Hercegovina izgledati mnogo drugačije i biti bliža onoj u kojoj želimo radosni i sretni živjeti.     

P   Pa napravimo taj prvi korak !