ZAŠTITOM ARBiH I ISLAMA PROTIV MOSTARSKOG FEBRUARA

Posljednjih dana imam neku posebnu gorčinu u ustima. I ne samo u ustima. Muči me prekid rada na projektu „Oslobođeni Mostar“ ili scenskoj adaptaciji romana „14. februar 1945.“ Dragana Markovine. Od same ideje da predstavu režira Zlatko Paković znao sam da to neće i ne može biti samo dramatizacija romana. Naprosto Zlatko tako radi, a obzirom da ga je sam Dragan predložio mislio sam da se mnoge stvari podrazumijevaju.

Međutim, na pola procesa stvari su se otrgle kontroli i otišle u javni prostor umjesto za sto i razgovor o svemu. Društvenim mrežama i portalima počele su kružiti lične poruke, strahovi, sumnje, špekulacije, tumačenja tuđih razmišljanja i slično. Već tada sam sumnjao da se nešto dešava što ne mogu dokučiti. Imao sam, na momente, i sumnju da se samnom manipuliše, ali pošto nisam mogao dokučiti ko, šutio sam.

Stvari su toliko eskalirale da je u ovom momentu bilo nemoguće sa ovim umjetničkim timom nastaviti rad i on je prekinut.

Mnogi su odahnuli, što me je, takođe, začudilo. Ja sam bio i jesam vrlo tužan jer je jedan projekat sa najplemenitijim namjerama prekinut i oklevetan prije nego je i viđen. Najglasniji su u svemu bili oni koji, niti su pročitali roman, niti prvi draft dramskog teksta po kojem je trebala nastati predstava.

O svemu sam intenzivno razmišljao i preispitivao sebe. Konstantno sam se pitao da li sam nešto krivo procijenio, razumio ili, pak, ne vidim sve od silne želje da se predstava uradi.

I onda, jutros, iznenada mnogo šta mi se razbistri. Na poziv novinara državne i federalne televizije da dam izjavu o incidentu otkazivanja rada na predstavi stigao sam na plato ispred Narodnog pozorišta gdje smo trebali snimati. Oko nas se konstantno vrtio jedan scenski radnik Narodnog pozorišta, nepristojno blizu, ali nisam obraćao pažnju. Kad smo završili i neobavezno razgovarali uključio se u razgovor povišenim tonom, koji je na momente bio i imperativan i oštrog stava. Između ostalog, koliko me pamćenje služi, rekao je ljutito, obraćajući mi se direktno:

Nećeš ti nama gurati predstavu da nas zatvore.

Znaš li ti šta je uopšte tema ove predstave?

Znaš li ti šta su partizani 14. februara 1945. napravili u Nevesinju i Južnom logoru? 

Znaš li ti ko je 1945. prešao u partizane?

Nećete vi ovdje ništa raditi protiv Armije RBiH.

Ne može se ovdje raditi predstava u kojoj se vrijeđa islam.

Ne može se ovdje ništa raditi protiv bilo koje vjere?

Dok sam ja živ to na scenu ovog pozorišta ne može.

Bilo je toga još, ali pristojnost mi ne dozvoljava da sve napišem.

Uvjeren sam da sam sa platoa ispred Narodnog pozorišta otišao bez posljedica samo zahvaljujući prisustvu novinarke Federalne televizije.

Udaljavajući se od mjesta događanja shvatim suštinu problema. Predstava se nije trebala baviti pitanjima koja su istaknuta u prvi plan, ali to su pitanja na koja je veliki broj građana osjetljiv i na njih će reagovati i bez postavljenog pitanja o čemu se radi.

Ono što je zasmetalo je 14. februar 1945. godine i antifašističko naslijeđe koje Mostar baštini. Trebalo se još jednom obračunati sa tim Mostarom. Pod krinkom zaštite Armije RBiH i islama po ko zna koji put ubijan je, kako vole reći „crveni Mostar“.

Dobro smišljena i provedena akcija. Nasjeli smo. Predstave neće biti sada, ali će je biti, i o njenoj sudbini neće odlučivati ni scenski radnici, ni politika koja ne baštini antifašističko naslijeđe, a ni bilo koji vjerski službenik, nego umjetnička struka i uzusi teatarske umjetnosti.

Jednom davno Breht zapisa: Pozorište ne postoji da bi se u njemu svako veče dizala i spuštala zavjesa i neki ljudi u njemu primali plate, nego da bi sa scene odašiljalo neke poruke.

Stvorena je klima da se ne pošalju poruke, jer naše poruke zajedništva i ljubavi među ljudima nisu identične porukama onih koji su stvorili klimu da predstave ne bude.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

BIO SAM NA KOMISIJI, A KOMISIJE NISAM VIDIO

ŽIVOT ZA POBJEDU

RUŠILAČKI POHODI NA PARTIZANSKO GROBLJE U MOSTARU ISKLJUČIVO SU POLITIČKO PITANJE