NAJGORI SU KONVERTITI

 

Nakon zabrane komemorativne šetnje antifašista do Partizanskog spomen groblja u Mostaru povodom obilježavanja 79. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, a posebno nakon što se tim povodom oglasio gradonačelnik Mario Kordić napisavši da „treba zaustaviti veličanje zločinačkih ideologija“ mnogi su burno reagovali, kao da se to prvi put dešava, a ja dugo, jako dugo vremena kad me upitaju gdje živim, kažem da živim u prijestolnici nove NDH. I to objektivno po politici i jeste tako. Ovo što se sad desilo, dakle, nije ništa novo. Kordić je i prošle godine napisao gotovo isti tekst, ali na njega smo reagovali samo mi iz Mostara, na čuđenje skoro cijele Bosne i Hercegovine.

Tada smo nešto blaže reagovali na to zato što je tek postao gradonačelnik, a finije je upakovan od svojih prethodnika, drugih hadezeovaca, pa smo mislili da se još nije snašao u novoj ulozi. Međutim, ove godine očigledno svima nama je jasno o čemu se radi i da se prošle godine nije radilo o nesnalaženju. To što je rekao je suština politike HDZ-a BiH, a on je samo dobar „vojnik“ svoje stranke. Ta politika promoviše totalnu reviziju istorije, negiranje svega što ima bilo kakav dodir sa antifašizmom i antifašističkim naslijeđem, sa Titovim partizanima i uskrsnuće svega onoga što obilježava Nezavisnu državu Hrvatsku. Oni to ovdje sprovode dosljedno, vrlo precizno.

Na to se mora odgovoriti, a jedini pravi odgovor je animiranje javnosti. Oko ove zabrane i Kordićevog istupa jasno je koja je snaga javnosti. Javnost nikada glasnije, nikada jasnije nije reagovala na ovakve pojave.

Uvjeren sam da je ovo samo početak kampanje protiv takve politike. Ova izjava i sve što se dešava u Mostaru je direktni atak na državu. Ako oni dijelovi državnih struktura koji dijele mišljenje s nama, antifašistima, - ne odreaguju, đavo je odnio šalu. Mi koji živimo ovdje to smo najbolje iskusili u minulom ratu. Kao dječak sam od starijih čuo izraz koji nisam razumio do 1992. i 1993. godine. To je izraz iz perioda Drugog svjetskog rata nastao u Hercegovini koji glasi: Četnik je četnik, a ustaša je četnik i po. Mi smo to ovdje osjetili u minulom ratu, a osjećamo i dan-danas. To je ta politika. Priča o jedinstvenom Mostaru je bajkovita i šarena laža. Mostar se razvija i gradi kao policentričan grad sa dva centra, kao dva gradića koji žive jedan pored drugog. To nije duh Mostara. Zato smeta antifašizam, jer priča jednu drugu priču, priču o zajedništvu, ravnopravnosti i jednakosti svih.

Da bi se to ogadilo ljudima kontinuirano ta politika poistovjećuje antifašizam sa komunizmom, a istovremeno predstavljajući život u Jugoslaviji gorim od vremena Staljinovog režima u Sovjetskom savezu. Međutim, poistovjećivanje antifašizma sa komunizmom je apsolutna glupost. Godine 1941. u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji bilo je 12.800 komunista. Oni jesu pozvali narod na ustanak, ali je ta ustanička vojska narasla u silu od 800.000 vojnika, među kojima je bilo i sveštenih lica svih konfesija i ljudi iz drugih stranaka, vjernika i ateista. Uzeću primjer Nurije Pozderca. Čovjek je bio potpredsjednik AVNOJ-a, član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske do smrtnog ranjavanja na Sutjesci. Bio je prije toga član Jugoslovenske muslimanske organizacije, klanjao u partizanima, u Vrhovnom štabu, svih pet vakata namaza i nikome nije smetalo. Je li to taj komunizam o kojem oni govore?

Komunističko društvo u Jugoslaviji, ma kako ga oni željeli predstaviti, jedna je utopijska ideja koja nikad nigdje nije zaživjela. Mi smo živjeli samoupravni socijalizam, koji je bio potpuno drugačiji od sovjetskog totalitarnog modela i onog kojeg su u drugim zemljama oni instalirali. Naravno da je u tom vremenu bio jednopartijski sistem, naravno da je bilo grešaka, da neke stvari nisu valjale. Ali, nije onako kako sljedbenici poražene ideologije 1945. žele predstaviti. Na kraju krajeva, Josip Broz sa svojim antifašističkim pokretom bio je dio svjetske antifašističke koalicije priznat od najvećih svjetskih sila kao veliki vojskovođa i ta je vojska priznata kao neko ko je vezivao više neprijateljskih snaga na sebe na prostoru Jugoslavije nego sve savezničke sile u Italiji. Poistovjećivati antifašizam sa komunizmom znači reći da su Franklin Roosevelt i Winston Churchill (nekadašnji američki predsjednik i premijer Ujedinjenog Kraljevstva koji su vodili svoje zemlje u Drugom svjetskom ratu) bili komunisti, što je notorna glupost.

Nastoji se napraviti potpuna zamjena teza i Mostar kroatizirati po modelu kako je rađeno 1941. godine. Kad poredimo tekstove i proglase, kad poredimo kako su 1941. i 1992. hapšeni i protjerivani Srbi u Mostaru, onda vidimo da je to isti model. To se ponovilo 1993. godine sa Bošnjacima.

Zato antifašizam smeta i zato ga treba lažno predstaviti, jer klice fašizma su ostale. U svim tim nastojanjima revizije istorije najgori su konvertiti. Najžešći komunisti iz jugoslovenskog perioda danas su ključni ljudi HDZ-a i HNS-a. Dragan Čović, da bi bio ono što je bio u Vazduhoplovnoj industriji Soko i radio tamo, morao je proći sve KOS-ove i druge provjere, biti odan tome. Kako je Božo Ljubić iz malog sela iz okoline onda Lištice, sad Širokog Brijega, došao do pozicije šefa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu ako je bio ugrožen, ako je tačno ono što govori? Najgori su ti koji su se od najžešćih, najodanijih komunista i pobornika socijalističkog sistema okrenuli i postali nacionalisti koji su zbog tolike mržnje i laži, zapravo prešli u neofašizam.

Ali, ipak, ima nade. Uvijek ima nade. Oni su jaki onoliko koliko smo mi tihi. Oni djeluju onoliko koliko im mi damo prostora. Jedina nada je okupljanje svih snaga koje baštine antifašističko naslijeđe, ne onih koje žive u prošlosti. Nismo mi jugonostalgičari, mi se pozitivnim praksama iz prošlosti nadahnjujemo, crpimo ih, naslanjamo se na njih i pričamo o budućnosti. Da se te snage okupe, razgrnu sa strane sve razlike koje nam sa svih strana takvi neofašisti i nacionalisti poturaju kao temeljne, da se okupimo oko onih osnovnih principa koji su nam ugroženi, a svima su nam ugroženi sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda, onda ima nade.

To je proces koji je dug, ali mi nemamo pravo na šutnju, nemamo pravo izdati to pozitivno naslijeđe koje je jedina šansa za budućnost ove zemlje, ali i svih zemalja nastalih disolucijom Jugoslavije.