NEMAMO PRAVO NA PODJELE

Nakon sjajnog okupljanja antifašista sa jugoslovenskih prostora na Velikom polju na Igmanu, a u povodu obilježavanja 82. godišnjice legendarnog Igmanskog marša Prve proleterske brigade čitam objavu facebook stranice naziva „Antifašisti BiH - Антифашисти БиХ“ i ne mogu da vjerujem da to neko ima obraza u toj formi objaviti. Naime, pomenuta stranica, čiji se administratori kriju, već duže vrijeme vrijeđa, napada, nipodaštava i slično aktivnosti što ih organizuje SABNOR BiH i njegove članice. Dan nakon obilježavanja godišnjice Igmanskog marša pišu: 

„Svake godine na obilježavanju Igmanskog marša u organizaciji SABNORBiH ista priča. Načičkane zastave BiH i Federacije BiH, kao da su se partizani borili pod tim zastavama i pod njima prelazili Igman. Pored monarhističkih ljiljana nađe se i pokoji monarhistički crnogorski orao, kao da su nam partizani ginuli za monarhiju. Podsjetićemo da su narodni izdajnici četnici ginuli za monarhiju, a ne partizani.

Umjesto da na igmanskom vjetru lepršaju antifašističke zastave Prve proleterske brigade koja je prešla Igmanski marš, zastave SFRJ za koju su se partizani borili i zastave Socijalističke republike BiH pod koje su stali svi njeni narodi, lepršaju se zastave republike BiH koja je nastala u krvavom nacionalističkom ratu, a oni koji ih drže brutalno ignorišu istorijsku činjenicu da su svi narodi BiH jedino stali pod crvenu zvijezdu petokraku, a ne pod neke bijele zvijezde.

Poštovaoci NOBa koji žele da se poklone istinskim herojima partizanima dočekuju se simbolima krvavog raspada SFRJ.

Nije to nikakav antifašizam, to je nacionalizam, jer se zna šta su simboli antifašističke borbe. Partizanski heroji se danas okreću u grobu kada vide u kakve svrhe se zloupotrebljava njihova borba.

Nije ovo jedini primjer, na obilježavanju Bitke na Kozari se maše zastavama Srbije i Republike Srpske i da stvar bude još apsurdnija prodaju se kokarde i majice sa likom saradnika okupatora Dragoljuba Mihailovića bez obzira na to što su četnici ubili najvećeg sina Kozare Mladena Stojanovića.

Danas se nažalost tekovine NOB brutalno zloupotrebljavaju u nacionalističke svrhe!“

Analizirajmo letimično objavljeni tekst. Pođimo od materijalnih grešaka.

Manifestaciju obilježavanja godišnjica Igmanskog marša organizuje SABNOR u Kantonu Sarajevo, a ne SABNOR BiH, kako se tvrdi. Svako ko je bio na Igmanu jasno je to mogao i čuti i vidjeti. No, pisac navedenog teksta nema namjeru prenijeti pravu sliku sa Igmana, nego kroz iskrivljenu plasirati svoje nečasne nakane.

Isti navodi kako su na manifestaciji načičkane zastave Bosne i Hercegovine i Federacije BiH. Jadan ne zna da Federacija BiH nema svoju posebnu zastavu nego koristi državna obilježja u svakoj prigodi kada je to potrebno. Nije mi jasno gdje je on vidio zastavu koju naziva federalnom. Što se tiče državne zastave, bilo ih je, ni mnogo ni malo, ali ih je bilo. I neka je. Pisac ovog pamfleta morao bi znati da se na međunarodnim skupovima moraju izvjesiti zastave, kako domaćina, tako i gostiju. To zakon nalaže, kao što i nalaže, u ovakvim prigodama, intoniranje državne himne domaćina. Drugo je pitanje da li smo mi pojedinačno zadovoljni izgledom zastave i notama himne. Mi živimo danas, sviđalo se to nama ili ne, u državi Bosni i Hercegovini i dužni smo i zakonski obavezni poštovati njena službena obilježja. Negiranje svega toga je zapravo fašizam ovog vremena i vodi urušavanju države u kojoj živimo, a državnost su joj vratli antifašisti 1943. godine odlukama ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te je kao takva i priznata 1992. godine u AVNOJ-evskim granicama. Ukratko, da nije bilo partizana mi danas na Igmanu, ako bi ga obilježavali, ne bi mogli isticati zastave BiH i intonirati njenu himnu. Zamjenili ste teze, gospodo.

Smetaju vam ljiljani, pa kažete monarhistički ljiljani. Podsjećam vas da je 1992. godine, odmah nakon osamostaljenja BiH, njena Skupština, kao najviši zakonodavni organ, ogromnom većinom izglasala da državna zastava Republike BiH bude nešto redizajnirana zastava Kraljevine Bosne iz vremena kralja Tvrtka. Ona je istorijska na isti način kako su istorijske zastave brojnih zemalja u svijetu, bez obzira na njihove društvene promjene kroz istoriju. Zastave tog formata su svjedočanstva o korijenima državnosti i svojevrsni elementi porodičnog stabla tih država. Podsjećam, ta je istorijska zastava zamijenila staru zastavu koja je BiH nakon Drugog svjetskog rata nacrtana i data. To je ona crvena sa jugoslovenskom zastavom u gornjem uglu. Usvojili smo je ali ona je zapravo negirala našu istorijsku višestoljetnu pozadinu. To joj je vraćeno Tvrtkovom zastavom 1992. godine. I tu je problem, jer upravo ta istorijska pozadina vama smeta. Nema to veze sa antifašizmom. Na isti način smeta vam i crnogorska istorijska zastava. Dok su crnogorci nosili nametnutu im zastravu Srbije ništa nije smetalo. Nema ni ovo veze sa antifašizmom, jer ovo jeste klasičan primjher novog, ovovremenog fašizma.

Kažete, nisu partizani marširali Igmanom pod ovim obilježjima. Silno griješite. Oni su marširali za slobodom, za jednakosti, ravnoipravnosti, socijalnom pravdom... A upravo te vrijednosti koje su nam ostavili u naslijeđe podrazumijevaju da svi mi, bez obzira ko smo i koliko nas je, možemo isticati i svoja istorijska i druga obilježja. Oni su stvorili Jugoslovensku federaciju, ali i omogućili da u nekom trenutku voljom većine pojedine ili sve republike mogu krenuti dalje i na drugi način. I to se desilo. Druga stvar je što su neki sve to pogazili i silom željeli poništiti antifašističko partizansko naslijeđe definisano u svim ustavima Jugoslavije onim dijelom jedne rečenice „do odcjepljenja“. I to se desilo, bez obzira šta o tome mnogi od nas misle ili pak žale za tim vremenima, ali to je nova realnost koja je, htjeli mi to prihvatiti ili ne, naslijeđe antifašističke borbe i tom borbom omogućena.

Kad poredite obilježavanje godišnjice Igmanskog marša i Kozarske epopeje propuštate istaći jednu bitnu činjenicu. Godišnjicu obilježavanja Igmanskog marša organizuju, njoj prisustvuju i u njoj učestvuju antifašisti sa cjelokupnog jugoslovenskog prostora i bez upliva političara i njihovog tumačenja antifašizma za razliku od skupova na Kozari. Skupove na Kozari organizuje odgovarajući Odbor Vlade Republike Srpske i pozvani su, pored domaćina, predstavnici Srbije i neka udruženja iz Crne Gore sklona Beogradu. Ti skupovi su politički i nemaju nikakve veze sa antifašizmom. To je mjesto veličanja svesrpskog jedinstva i četništva. Na te skupove nisu dobro došli oni koji govore o Titu, pjevaju partizanske pjesme ili, čak, žele razviti Kozaračko kolo. Uvreda je porediti nas sa njima.

Još nešto, na kraju, želim da vam kažem. Mi ne mislimo da je antifašizam mahati zastavama Jugoslavije i pjevati Hej Slaveni, oblačiti uniforme oficira JNA ili milicije i tako glumiti partizane.

Mi ne mislimo da život u fikcijskoj prošlosti donosi išta dobro za sadašnjost, a da ne govorim o budućnosti.

Mi ne mislimo da je veličanje Jugoslavije trideset godina nakon njenog nestanka put u budućnost.

Mi sve to pamtimo, nosimo u sebi i gajimo simpatije, ali odgajamo mlade ljude da se tim nadahnjuju i tako nadahnuti biju svoje, ovovremene, bitke sa novim fašizmom, koji je snažno digao glavu i buja na sve strane.

Učimo ih da su Titovi partizani dobili sve svoje velike ratne i poratne bitke i tako otišli u istoriju, u pjesme, legende, narodno pamćenje, a da je vrijeme da mi danas, nadahnuti onim što su učinili naši prethodnici, dobijemo naše antifašističke bitke.

Dakle, mi poštujemo prošlost, inspirišemo se njom, popravljamo sadašnjost i kreiramo na tome budućnost. Drugim riječima naš antifašizam nije priča o prošlosti nego priča o budućnosti.

Mi ne želimo živjeti živote Koče Popovića, Nurije Pozderca, Ive Lole Ribara, Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića i brojnih drugih antifašista iz vremena Narodno-oslobodilačke borbe.

Mi želimo svojim radom nadahnuti nove generacije da učeći od pomenutih žive svoje živote, koji će svojim djelima biti dostojni prethodnika, ali i drugačiji i jednako važni za prostore u kojima živimo.

Kad to ostvarimo biće potpuno irelevantno kakav stijeg, zastavu, barjak nose, jer pamtiće sve grane stabla svoje domovine i svim tim se inspirisati.

I samo jedan savjet, ne krijte se iza tastature kompjutera, na teren, svi zajedno, bez obzira što ne mislimo isto. Ni Titovi partizani o svemu nisu isto mislili, ali bili su udruženi oko ideje slobode, a za to nam treba jedinstven svenarodni antifašistički front. Moramo naći zajednički jezik ako mislimo dobro sami sebi, ali i svim ljudima koji žive na ovim prostorima.

Naše podjele i naša javna razmimoilaženja vjetar su u leđa fašizmu koji osjećamo oko sebe. U ime budućnosti nemamo pravo na podjele.

I za kraj, marševska kolona svake godine od Brezovače do Velikog polja složno gazi pod zastavom Prve proleterske brigade što se vijori na čelu kolone. Ali valja doći i vidjeti.