NEMAMO PRAVO NA PODJELE
Nakon sjajnog okupljanja antifašista sa
jugoslovenskih prostora na Velikom polju na Igmanu, a u povodu obilježavanja
82. godišnjice legendarnog Igmanskog marša Prve proleterske brigade čitam
objavu facebook stranice naziva „Antifašisti BiH -
Антифашисти БиХ“ i ne mogu da vjerujem da to neko ima obraza u toj
formi objaviti. Naime, pomenuta stranica, čiji se administratori kriju, već
duže vrijeme vrijeđa, napada, nipodaštava i slično aktivnosti što ih organizuje
SABNOR BiH i njegove članice. Dan nakon obilježavanja godišnjice Igmanskog marša
pišu:
„Svake godine na obilježavanju Igmanskog marša
u organizaciji SABNORBiH ista priča. Načičkane zastave BiH i Federacije BiH,
kao da su se partizani borili pod tim zastavama i pod njima prelazili Igman.
Pored monarhističkih ljiljana nađe se i pokoji monarhistički crnogorski orao,
kao da su nam partizani ginuli za monarhiju. Podsjetićemo da su narodni
izdajnici četnici ginuli za monarhiju, a ne partizani.
Umjesto da na igmanskom vjetru lepršaju
antifašističke zastave Prve proleterske brigade koja je prešla Igmanski marš,
zastave SFRJ za koju su se partizani borili i zastave Socijalističke republike
BiH pod koje su stali svi njeni narodi, lepršaju se zastave republike BiH koja
je nastala u krvavom nacionalističkom ratu, a oni koji ih drže brutalno
ignorišu istorijsku činjenicu da su svi narodi BiH jedino stali pod crvenu
zvijezdu petokraku, a ne pod neke bijele zvijezde.
Poštovaoci NOBa koji žele da se poklone
istinskim herojima partizanima dočekuju se simbolima krvavog raspada SFRJ.
Nije to nikakav antifašizam, to je
nacionalizam, jer se zna šta su simboli antifašističke borbe. Partizanski
heroji se danas okreću u grobu kada vide u kakve svrhe se zloupotrebljava
njihova borba.
Nije ovo jedini primjer, na obilježavanju
Bitke na Kozari se maše zastavama Srbije i Republike Srpske i da stvar bude još
apsurdnija prodaju se kokarde i majice sa likom saradnika okupatora Dragoljuba
Mihailovića bez obzira na to što su četnici ubili najvećeg sina Kozare Mladena
Stojanovića.
Danas
se nažalost tekovine NOB brutalno zloupotrebljavaju u nacionalističke svrhe!“
Analizirajmo
letimično objavljeni tekst. Pođimo od materijalnih grešaka.
Manifestaciju
obilježavanja godišnjica Igmanskog marša organizuje SABNOR u Kantonu Sarajevo,
a ne SABNOR BiH, kako se tvrdi. Svako ko je bio na Igmanu jasno je to mogao i čuti
i vidjeti. No, pisac navedenog teksta nema namjeru prenijeti pravu sliku sa
Igmana, nego kroz iskrivljenu plasirati svoje nečasne nakane.
Isti
navodi kako su na manifestaciji načičkane zastave Bosne i Hercegovine i Federacije
BiH. Jadan ne zna da Federacija BiH nema svoju posebnu zastavu nego koristi
državna obilježja u svakoj prigodi kada je to potrebno. Nije mi jasno gdje je
on vidio zastavu koju naziva federalnom. Što se tiče državne zastave, bilo ih
je, ni mnogo ni malo, ali ih je bilo. I neka je. Pisac ovog pamfleta morao bi
znati da se na međunarodnim skupovima moraju izvjesiti zastave, kako domaćina,
tako i gostiju. To zakon nalaže, kao što i nalaže, u ovakvim prigodama, intoniranje
državne himne domaćina. Drugo je pitanje da li smo mi pojedinačno zadovoljni
izgledom zastave i notama himne. Mi živimo danas, sviđalo se to nama ili ne, u
državi Bosni i Hercegovini i dužni smo i zakonski obavezni poštovati njena
službena obilježja. Negiranje svega toga je zapravo fašizam ovog vremena i vodi
urušavanju države u kojoj živimo, a državnost su joj vratli antifašisti 1943.
godine odlukama ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te je kao takva i priznata 1992. godine u
AVNOJ-evskim granicama. Ukratko, da nije bilo partizana mi danas na Igmanu, ako
bi ga obilježavali, ne bi mogli isticati zastave BiH i intonirati njenu himnu.
Zamjenili ste teze, gospodo.
Smetaju
vam ljiljani, pa kažete monarhistički ljiljani. Podsjećam vas da je 1992.
godine, odmah nakon osamostaljenja BiH, njena Skupština, kao najviši
zakonodavni organ, ogromnom većinom izglasala da državna zastava Republike BiH
bude nešto redizajnirana zastava Kraljevine Bosne iz vremena kralja Tvrtka. Ona
je istorijska na isti način kako su istorijske zastave brojnih zemalja u
svijetu, bez obzira na njihove društvene promjene kroz istoriju. Zastave tog
formata su svjedočanstva o korijenima državnosti i svojevrsni elementi
porodičnog stabla tih država. Podsjećam, ta je istorijska zastava zamijenila
staru zastavu koja je BiH nakon Drugog svjetskog rata nacrtana i data. To je
ona crvena sa jugoslovenskom zastavom u gornjem uglu. Usvojili smo je ali ona
je zapravo negirala našu istorijsku višestoljetnu pozadinu. To joj je vraćeno
Tvrtkovom zastavom 1992. godine. I tu je problem, jer upravo ta istorijska
pozadina vama smeta. Nema to veze sa antifašizmom. Na isti način smeta vam i
crnogorska istorijska zastava. Dok su crnogorci nosili nametnutu im zastravu
Srbije ništa nije smetalo. Nema ni ovo veze sa antifašizmom, jer ovo jeste
klasičan primjher novog, ovovremenog fašizma.
Kažete,
nisu partizani marširali Igmanom pod ovim obilježjima. Silno griješite. Oni su
marširali za slobodom, za jednakosti, ravnoipravnosti, socijalnom pravdom... A
upravo te vrijednosti koje su nam ostavili u naslijeđe podrazumijevaju da svi
mi, bez obzira ko smo i koliko nas je, možemo isticati i svoja istorijska i
druga obilježja. Oni su stvorili Jugoslovensku federaciju, ali i omogućili da u
nekom trenutku voljom većine pojedine ili sve republike mogu krenuti dalje i na
drugi način. I to se desilo. Druga stvar je što su neki sve to pogazili i silom
željeli poništiti antifašističko partizansko naslijeđe definisano u svim
ustavima Jugoslavije onim dijelom jedne rečenice „do odcjepljenja“. I to se
desilo, bez obzira šta o tome mnogi od nas misle ili pak žale za tim vremenima, ali to je nova
realnost koja je, htjeli mi to prihvatiti ili ne, naslijeđe antifašističke
borbe i tom borbom omogućena.
Kad
poredite obilježavanje godišnjice Igmanskog marša i Kozarske epopeje propuštate
istaći jednu bitnu činjenicu. Godišnjicu obilježavanja Igmanskog marša
organizuju, njoj prisustvuju i u njoj učestvuju antifašisti sa cjelokupnog
jugoslovenskog prostora i bez upliva političara i njihovog tumačenja
antifašizma za razliku od skupova na Kozari. Skupove na Kozari organizuje
odgovarajući Odbor Vlade Republike Srpske i pozvani su, pored domaćina,
predstavnici Srbije i neka udruženja iz Crne Gore sklona Beogradu. Ti skupovi
su politički i nemaju nikakve veze sa antifašizmom. To je mjesto veličanja
svesrpskog jedinstva i četništva. Na te skupove nisu dobro došli oni koji
govore o Titu, pjevaju partizanske pjesme ili, čak, žele razviti Kozaračko
kolo. Uvreda je porediti nas sa njima.
Još
nešto, na kraju, želim da vam kažem. Mi ne mislimo da je antifašizam mahati
zastavama Jugoslavije i pjevati Hej Slaveni, oblačiti uniforme oficira JNA ili
milicije i tako glumiti partizane.
Mi
ne mislimo da život u fikcijskoj prošlosti donosi išta dobro za sadašnjost, a da
ne govorim o budućnosti.
Mi
ne mislimo da je veličanje Jugoslavije trideset godina nakon njenog nestanka
put u budućnost.
Mi
sve to pamtimo, nosimo u sebi i gajimo simpatije, ali odgajamo mlade ljude da se
tim nadahnjuju i tako nadahnuti biju svoje, ovovremene, bitke sa novim
fašizmom, koji je snažno digao glavu i buja na sve strane.
Učimo
ih da su Titovi partizani dobili sve svoje velike ratne i poratne bitke i tako
otišli u istoriju, u pjesme, legende, narodno pamćenje, a da je vrijeme da mi
danas, nadahnuti onim što su učinili naši prethodnici, dobijemo naše
antifašističke bitke.
Dakle,
mi poštujemo prošlost, inspirišemo se njom, popravljamo sadašnjost i kreiramo
na tome budućnost. Drugim riječima naš antifašizam nije priča o prošlosti nego
priča o budućnosti.
Mi
ne želimo živjeti živote Koče Popovića, Nurije Pozderca, Ive Lole Ribara, Avde
Hume, Rodoljuba Čolakovića i brojnih drugih antifašista iz vremena Narodno-oslobodilačke
borbe.
Mi
želimo svojim radom nadahnuti nove generacije da učeći od pomenutih žive svoje
živote, koji će svojim djelima biti dostojni prethodnika, ali i drugačiji i
jednako važni za prostore u kojima živimo.
Kad
to ostvarimo biće potpuno irelevantno kakav stijeg, zastavu, barjak nose, jer
pamtiće sve grane stabla svoje domovine i svim tim se inspirisati.
I
samo jedan savjet, ne krijte se iza tastature kompjutera, na teren, svi zajedno,
bez obzira što ne mislimo isto. Ni Titovi partizani o svemu nisu isto mislili,
ali bili su udruženi oko ideje slobode, a za to nam treba jedinstven svenarodni
antifašistički front. Moramo naći zajednički jezik ako mislimo dobro sami sebi,
ali i svim ljudima koji žive na ovim prostorima.
Naše
podjele i naša javna razmimoilaženja vjetar su u leđa fašizmu koji osjećamo oko
sebe. U ime budućnosti nemamo pravo na podjele.
I za kraj, marševska kolona svake godine od Brezovače do Velikog polja složno gazi pod zastavom Prve proleterske brigade što se vijori na čelu kolone. Ali valja doći i vidjeti.
Primjedbe
Objavi komentar