U STO VIRA ZA STO LIRA

Napisa i ostade živ, rekao bi narod. Ali od izvjesne osobe kad god dotakne dno u iskazu, očekujte ubrzo pad još dublje. Čovjek je u bezdanu i svejedno mu je koliko će još padati. Tu izlaza nema, ali je sigurno da će prizemljenje doći i biti vrlo, vrlo bolno. No vratimo se pisaniji koja je već počela da zabavlja čitače i očekuje se kao novi vic. Čovjek piše:

„Nekakva organizacija SABNOR BiH je fantomska i možda nešto slično postoji kao SABNBOR Federacije BiH. Vjerovatno su to potomci onih koji su 1945. godine prešli u partizane kad su bili sigurni u ishod rata. Ne bi trebalo ni komentarisati ovakve nepostojeće organizacije, ali u ovoj zemlji je sve lažno. Kao što je lažan SABNOR BiH, lažan je i visoki predstavnik Šmit. Ponosan sam što pripadam srpskom narodu, koji je imao dva antifašistička oslobodilačka pokreta u Drugom svjetskom ratu, a to su partizanski pokret i otadžbinske vojne jedinice.“

U pet rečenica toliko nebuloza prava je umjetnost.

Fantomski SABNOR BiH, kako kaže, uistinu je organizacija koja je pravni sljedbenik SUBNOR-a BiH osnovanog prije 75 godina, organizacija koja je član Evropske federacije antifašista i Svjetske unije ratnih veterana, organizacija koja je registrovana kod Ministarstva pravde BiH i ima članstvo na cijeloj teritoriji BiH, te djeluje na cjeloj teritoriji BiH.

To što pojedinci i organizacije iz Republike Srpske, zbog represivnog režima u tom dijelu Bosne i Hercegovine ove aktivnosti ne prezentiraju previše javno adresa za postavljanje pitanja nije SABNOR u BiH, nego pisac citiranih rečenica.

Članovi SABNOR-a u BiH su potomci i poštovaoci Titovih partizana koji su digli i organizovali ustanak naroda BiH 1941. godine, ali i stvorili snažne partizanske jedinice, koje su u sadejstvu sa jedinicama iz drugih krajeva Jugoslavije oslobodili BiH. To su potomci i poštovaoci onih partizana koji su na Neretvi do nogu potukli i razbili fašističke sluge, koje Ti nazivaš otadžbinskim vojnim jedinicama, a oni sami sebe četnicima. Ukratko, članovi SABNOR-a u BiH su potomci i poštovaoci djela narodnih heroja Rajka Bosnića, Ljube Brešana, Hasana Brkića, Adema Buća, Marije Bursać, Mahmuta Bušatlije, Avde Hume, Lea Bruka, Mladena Balorde, Ahmeta Pintula, Mithada Haćama, Šefika Obada, Hasana Zahirovića Lace, Mehmeda Trbonje, Karla Batka, Rifata Frenje, Jusufa Čevre, Vahide Maglajlić, Pašage Mandžića, Rodoljuba Čolakovića, braće Mažar, Vlade Šegrta, Mustafe Ćemalovića Ćimbe i brojnih drugih.

Svi oni učestvovali su u krvavim borbama protiv otadžbinskih vojnih jedinica, dakle četnika, koje Ti veličaš i njima se ponosiš. A o njima je historija davno sve rekla. Nikakve revizije kojima želite oprati obraz neće, niti mogu, vam pomoći. A nakon rečenice kojom kažeš da se ponosiš djelima najvećih krvnika na Balkanu u Drugom svjetskom ratu ne preostaje mi ništa drugo do da kažem: Dva smo svijeta različita.

Veliš da ne vrijedi komentarisati ovakve nepostojeće organizacije, kao što je SABNOR, a ipak ih komentarišeš. Bojiš se čovječe, to je jedini odgovor. Kao što se bojiš i Šmita, kojeg ovdje ničim izazvano pominješ. Svjestan si Ti njegove snage, od koje ti se već odavno gaće tresu, kao što si svjestan snage SABNORA u BiH, kojeg ni jedna stranka, a niti jedna vlast nije, kako se to u žargonu kaže, poklopila i zato je snažan, i zato se ne boji reći, ali ga zato narod poštuje i svaki dan mu sve više pristupa. Zato napadaš čovječe jer mu se možeš suprotstaviti samo represivnim metodama na teritoriju koji si uzurpirao i pretvorio u despotiju. Valja te podsjetiti na istoriju srpskog naroda i način obračuna sa takvim vladarima u prošlosti. I ne jednim. Znam da znaš i zato i jesi uplašen i ništa drugo ne radiš nego po cijeli dan ležiš potrbuške i izmišljaš neprijatelje.

Tako je to kad panični strah ovlada čovjekom.

Na zadnjoj napisanoj rečenici Ti iskreno čestitam. Hrabar si čovjek. Jedan si od rijetkih dužnosnika koji je javno napisao da se ponosi četnicima i njihovim djelima u Drugom svjetskom ratu. Podsjećam Te na slijedeću neupitnu istinu: „Pokolji i masovna četnička zvjerstva nad civilima izvršeni su u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.

Ovdje je u obzir uzeta samo “uža” Srbija i u okviru nje mjesta u kojima se pouzdano zna da su živjeli gotovo isključivo Srbi. Popis, nažalost, nije konačan.“

Jesi li i na ovo ponosan?

Da, za kraj jedna poslastica, jer uporno prozivaš pripadnike drugih naroda za stvarne i izmišljene kolaboracije. Naravno, uvijek uopšteno i bahato. Predlažem Ti da pročitaš slijedeće podatke i odgovoriš da li si i na ove oficire ponosan. Dakle, čitaj i uživaj.

„Ustaška NDH osnovana je 11. aprila 1941. godine, a u januaru 1942. poglavnik Ante Pavelić izdao je naređenje da se ustanovi parlament nove države - Hrvatski državni sabor. Njegovi članovi nisu bili birani jer su sve stranke bile ukinute, već ih je postavljao Pavelić lično. Predsjedništvo je imalo pet članova, a jedan od njih bio je Srbin - dr Savo Besarović, predratni advokat, kolega sa studija i lični Pavelićev prijatelj. Sredinom rata Besarović je postao ministar u NDH. On je bio samo jedan od Srba koji su imali istaknutu ulogu u ustaškoj državi - recimo da je od ukupno 93 generala u NDH, 13 bilo Srba, i to na vrlo istaknutim položajima.

Trinaestorica Srba koji su se stavili u službu Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske i u njoj imali čin generala su:

Srbin rođen u Mađarskoj Milan Uzelac (1867-1953), zahvaljujući isticanju u službi, u činu potpukovnika 1912. godine bio je postavljen za prvog komandanta austrougarskog ratnog vazduhoplovstva

Odmah po formiranju Nezavisne Države Hrvatske, u aprilu 1941. godine, prihvatio je ponudu ustaškog režima da u činu počasnog generala pomogne formiranju i organizovanju vazduhoplovstva NDH.

Mihajlo Lukić (1866-1961), rođen u hrvatskoj Podravini, bio je sin profesora muzike. Završio je vojne škole u Austrougarskoj i u njenoj vojsci učestvovao u Prvom svjetskom ratu, ali je njegova karijera meteorski uspon doživjela tek u vojsci Kraljevine Jugoslavije, u koju je ušao kao pukovnik. Pred sam Drugi svjetski rat unaprijeđen je u generala i postavljen za komandanta jedinica koje su imale zadatak da spriječe upad njemačkih snaga preko Slovenije. Prije prve bitke predao im se, a u vojsku NDH stupio je već u aprilu 1941. Između ostalog, komandovao je domobranima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, u sadejstvu sa ustašama. "Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH" dobio je titulu viteza i, između ostalog, odlikovan je „Hrvatskim trolistom 1. stupnja s hrastovim grančicama". To  odlikovanje dobili su samo Slavko Kvaternik, Jure Francetić, Rafael Boban i on.

Vitez je bio i general NDH Đuro Gruić (1887-1945), Srbin rođen u Sremskoj Mitrovici. Drugi svjetski rat zatekao ga je na mjestu komandanta pozadine u Generalštabu vojske Kraljevine Jugoslavije. U NDH je bio na dužnosti načelnika Generalštaba Hrvatskih oružanih snaga i osoba od najvećeg Pavelićevog povjerenja, pa ga je čak pratio u posjetu Hitleru u septembru 1944. godine. Iako je u proljeće 1945. ishod rata bio poznat, Grujić je zagovarao nastavak borbi. Na suđenju je izjavio: "Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obavezu prema državi odrađivali na druge načine."

Đuro Dragičević (1890-1980), rodom iz Kalesije u Bosni, u austrougarskoj vojsci stigao je, iako mlad, do čina kapetana. Za pokazanu hrabrost u Prvom svjetskom ratu odlikovan je Krstom viteškog reda Marije Terezije, ordenom koji je ukupno dobilo samo 115 oficira. Odmah je prihvatio Pavelićev poziv i u NDH od 1941. godine bio je komandant artiljerije, a pred kraj rata prešao je u Berlin, da bude veza sa njemačkom vojskom. Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH, titulu viteza dobio je i pravoslavni Srbin Fedor Dragojlov (1881-1961). Njegov ratni put razlikovao se od drugih oficira pomenutih u ovom tekstu utoliko što poslije Prvog svjetskog rata, u kojem je imao čin generalštabnog potpukovnika, nije prešao u jugoslovensku vojsku. Vratio se u rodno Pančevo i do 1941. bio direktor pivare, a onda se preselio u Zagreb, tada glavni grad NDH, i postao načelnik jednog odsjeka u Generalštabu. Slijedeće godine postao je general, a 1943. već je bio načelnik Generalštaba vojske NDH. Rukovodio je pojedinim operacijama u Bosni u kojima su počinjeni zločini nad Srbima.

U Pavelićevoj državi postojala je i ustaška vojnica, partijska vojska ustaškog pokreta, slično kao što je to Vafen-SS (esesovci) bio za Nacističku partiju. Ustaše su bile dobrovoljci i isticale su se zvjerstvima prema Srbima. Najviši čin u njihovim jedinicma bio je krilnik, imali su ga tek istaknuti pojedinci: pomenuti Slavko Kvaternik, pa ministar odbrane Ante Vokić, a tek posmrtno njime je odlikovan zloglasni Jure Francetić, komandant Crne legije. A čin krilnika za života je zaslužio Dušan Palčić (1881-1963), pravoslavni Srbin rođen u Zagrebu! Ovaj austrougarski pa jugoslovenski oficir u NDH je bio načelnik Državne radne službe, ustrojene po uzoru na nacističku. Jednogodišnje učešće u njoj bila je obaveza propisana za sve građane oba pola između 19 i 25 godina života, a njen komandant Dušan Palčić imao je zvanje državni vođa rada.

Domobranski general Milan Desović (1895-1960) rođen je u Pljevljima. Bio je oficir u Vojsci Kraljevine Jugoslavije, a u NDH je od jeseni 1941. do ljeta 1942. zapovjedao dijelom hrvatske divizije koja se borila na Istočnom frontu, za šta je dobio njemački Gvozdeni krst. Poslije toga bio je zapovjednik u Petrinji, a potom vojni izaslanik NDH u Berlinu i Bratislavi.

Jovan Iskrić (1884-1963), rodom iz Banatskog Karlovca, učestvovao je u Prvom svjetskom ratu kao austrougarski oficir u bitkama u Srbiji. I on pripada ekskluzivnoj grupi od 115 oficira koji su odlikovani Krstom viteškog reda Marije Terezije. Poslije rata bio je oficir u Kraljevini Jugoslaviji, a od 1941. u NDH. Čin generala dobio je 1944. godine.  

Zvonimir Strimaković (1891-1974), Srbin rođen u Zagrebu. Oficir od karijere, u NDH je zapovjedao jedinicama koje su se borile protiv partizana i, između ostalog, bio zapovjednik celokupne konjice.

Lavoslav Milić (1890-1964) iz Karlovca čin generala imao je već u jugoslovenskoj vojsci. Bio je u intendantskoj službi jer zbog posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu nije bio za front. U NDH je odmah postao član Glavnog štaba domobrana zadužen za logistiku.

Miroslav Opačić (1881-?) iz seljačke porodice sa Korduna, bio je austrougarski i jugoslovenski oficir. Drugi svjetski rat dočekao je kao general i odmah se stavio u službu NDH. Bio je nadzornik tehničkih trupa Kopnene vojske.

Jovan Pribić (1885-?) imao je čin generala u jugoslovenskoj vojsci, a u službu u NDH stupio je 1941. godine.

Trinaesto ime na spisku Srba generala u NDH je Miloš Ožegović (1886-1944). Pješadijski brigadni general. Penzionisan 1942. godine.“

Imaš li komentar?

Narod bi na sve Tvoje bljuvotine samo rekao: Čega se pametan stidi....

I na kraju postavlja se ključno pitanje: Ko je ovdje lažan?

Evo nekih nikad razjašnjenih pitanja.

Da li su posljednji rezultati za izbor predsjednika Republike Srpske pokradeni ili ne? Nikada to pitanje nije dobilo pošten odgovor.

Kao što nikada nije razjašnjeno da li je Tvoj, ne tako daleki predak, „G“ u prezimenu promijenio u „K“, te zamijenom slova „G“ u „K“ postao od katolika pravoslavac, odnosno od Hrvata Srbin. Njegovo pravo i neka potreba, ako je ova urbana legenda tačna, ali je vrlo zanimljivo da je uporno zaobilaziš a  reaguješ i kada pjevac u tuđem dvorištu kukurikne intonacijom koju nisi zadao. Istovremeno ta potreba da se stalno dokazuješ kao najveći Srbin i veći pravoslavac od samog patrijarha upućuje nas na ponašanje konvertita koji stalno misle da nisu dovoljno dobri, pa pretjeruju.

A pretjeruješ, čovječe, pretjeruješ toliko da si smješan. Zabavljaš narod baš kao Čkalja nekad. Eto, neka fajda i od Tebe, da džaba ne guliš narod na sve strane.

Da ne idem dalje, mora ostati i neki kec u rukavu. 

Ukratko, čini mi se da si Ti u BiH ponajviše lažan, a narod bi u donjem toku Neretve rekao: U sto vira za sto lira.