ŠUTNJA JE IZDAJA ČOVJEKA

 

Vijesti prestižu jedna drugu. Hiljade mrtvih, stotine hiljada silom potjeranih iz svojih domova, razrušeni gradovi, glad i nemoć na sve strane. Kreatori ovog krvavog pira ne posustaju podržani od najmoćnijih silnika na planeti, što se zovu predsjednici, premijeri, kancelari i slično. Oni drugi, koji su takođe, braneći svoju sedamdesetpetogodišnju torturu, napravili stvari koje se ni u samoodbrani ne smiju činiti razapinju se kao najveći zločinci na toj istoj planeti. Njih podržava značajan broj običnog svijeta širom planete, neko zbog istovjetne religijske pripadnosti, neko zato što razumije dubinu problema koji se razvija posljednjih 75 godina, neko zbog strašnog stradanja djece, žena, starih, dakle civila i tako dalje.

Ali ono što je najstrašnije je šutnja njihove sabraće iz komšiluka. Da bilo ko glasno i jasno kaže da to mora stati u Saudijskoj Arabiji, Egiptu, Emiratima, Omanu, Jordanu, Libanu i da ne nabrajam dalje, sve bi stalo. Ali svi ti moćni vladari su zapravo američki vazali koji čekaju mig senilnog starca iz Bijele kuće kako bi djelovali. Arapsko proljeće ih ničemu nije naučilo. Vazali uvijek dođu na red. 

Ako ničemu drugom, historija nas je tome naučila.

Dok traje ovaj krvavi rat protiv civila na Bliskom istoku, niko od nas koji mislimo svojom glavom nema pravo na šutnju. Naše osnovno pravo i obaveza u ovom trenutku je dići glas protiv ubijanja djece, žena, starih, ukratko civila. Ovo što se dešava u Palestini i Izraelu, bez obzira kako to bilo ko predstavljao, jeste rat protiv civila. Bar mi, ovdje u BiH, to imamo u svježem kolektivnom pamćenju i niko nama ne može to prodavati kao nešto drugo.

A rat protiv civila je ratni zločin, te svi koji to čine ili podržavaju jesu, po međunarodnom ratnom pravu, ratni zločinci i kao takve ih treba progoniti i izvesti pred lice pravde.

Zbog toga, sve nas, ali i svjetsku javnost, putem njihovih diplomatskih predstavnika u BiH, valja podsjetiti na neke članove Opće deklaracije o pravima čovjeka, koja je usvojena u Općoj skupštini Ujedinjenih nacija 10. decembra 1948. godine.

U Deklaraciji između ostalog piše:

„Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.

Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao sto su rasa, boja, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, narodonosno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi pravni položaj.

Svako ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.

Niko ne smije biti držan u ropstvu ili ropskom odnosu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuje se u svim njihovim oblicima.  

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

Svako ima pravo da se svagdje pred zakonom priznaje kao osoba.

Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija i protiv svakog podsticanja na takvu diskriminaciju.

Niko ne smije biti podvrgnut samovoljnom hapšenju, zatvoru ili izgonu.

Niko ne smije samovoljno biti lišen svoje imovine.  

Majka i dijete imaju pravo na naročitu brigu i pomoć.  

Ništa se u ovoj Deklaraciji ne može tumačiti kao pravo ma koje države, skupine ili osobe da sudjeluje u bilo kojoj djelatnosti ili da vrši bilo kakvu djelatnost usmjerenu na uništavanje bilo kojih ovdje izloženih prava i sloboda.“

Danas, 75 godina od donošenja ove Deklaracije imam utisak da su je najmoćnije države planete suspendovale i primjenjuju parcijalno. Da to nije tako, rat protiv civila i sistematsko ubijanje civila ne bi ni počelo, a ne bilo podržano i izjavama poticano.

Mi svi moramo dići glas protiv svakog oblika terorizma, pojedinačnog, grupnog, ali i državnog.

Mi svi moramo dići glas protiv progona, ubijanja civila i neselektivnog gađanja i rušenja stambenih objekata.

Mi se time ne svrstavamo i ne branimo niti jednu stranu, mi time branimo istinu pod motom koji smo proklamovali devedesetih kada je u našoj domovini bio otvoren bjesomučni lov na civile: Sve nevine žrtve su naše žrtve, a svi zločinci su zločinci i nisu naši.

Zato je naša obaveza da pozovemo takozvanu međunarodnu zajednicu da se vrati principima Opće deklaracije o pravima čovjeka ili da Svijetu saopšti da taj „papir“ više ne vrijedi.

Zato je naša obaveza da prisilimo naše političke predstavnike u državnim organima da se u ovom slučaju ne svrstavaju, nego da brane istinu i vrše pritisak kako bi se zaštitili civili i zaustavilo ubijanje. Mala smo zemlja, ali imamo ogroman moralni kredit da to kažemo.

Naša snaga je u čudu bosanskog otpora.

Naša snaga je u ljubavi koja isijava, umjesto mržnje, iz Srebrenice.

Naša snaga je u historiji i časnom prolasku kroz nju, uprkos viševjekovnom tlačenju brojnih osvajača.

Naša snaga je u snažnom antifašističkom pokretu četrdesetih godina, kada su bosanskohercegovački patrioti, u okviru jugoslovenskog Narodno-oslobodilačkog pokreta, jedini u Evropi digli glas i suprotstavili se silama Osovine.

Ukratko, mi imamo nešto što niko drugi nema i u ime toga imamo pravo svima, pa i najvećima reći: Pretjerali ste, dalje ne može tako.

Kad god su naši prethodnici tako postupili bili su cjenjeni i poštovani mnogo više nego kada su šutjeli i povlađivali velikima.

Dakle, nemamo pravo na šutnju.

Samo djelovanjem, govorenjem i konkretnim akcijama ulazi se u Historiju.

Sve drugo je izdaja.

Zato kod svih i pred svima, a u ime naše uloge u historiji moramo odlučno svima i na svim relevantnim mjestima reći: Mir sada, odmah, bez ultimatuma, ali i kažnjavanje svih, na svim stranama, ratnih zločinaca, baš kao u Nirnbergu ili Hagu.

Još jednom ponavljam: Šutnja je izdaja čovjeka.

Danas biramo kako ćemo zemljom koračati, pognute glave ili uspravno.

Danas, bez izuzetka, svi biramo.

Zato na kraju dodajem: Vrijeme je da na planeti zavlada kultura mira.