MI SMO SVI U BiH JEDNA FAMILIJA KOJU JE NEKO MALO ZALUDIO

/Obraćanje učesnicima na otvaranju Male škole antifašizma „I ja sam antifašista“ u Travniku 21. oktobra 2022. godine/

.

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata Bosne i Hercegovine. Najprije da kažem, možda, nekoliko rečenica o tome šta je ta organizacija, taj SABNOR, da bismo mogli razgovarati ravnopravno. Ja ne pišem unaprijed ništa, govore i obraćanja, pa dozvoljavam, u cilju bolje komunikacije i razumijevanja teme o kojoj ću govoriti, možete me prekinuti bilo kad i oko bilo čega ako vam bude nešto nejasno. Poslije ovakvih razgovora nikome ništa ne smije ostati nejasno i ne smije biti upitnika više glave, niti smije biti dilema oko bilo čega. Tako, molim vas ne ustručavajte se, prvenstveno se obraćam mladim ljudima koji su tu, jer ovo jeste sve zbog njih. Mi, stariji, ovo sve više-manje znamo.

Dakle, Savez antifašista i boraca NOR-a, ovaj savez, je formiran odmah poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine, da okupi ondašnje borce, partizane, u jednu organizaciju koja će brinuti o njima i pomagati im u postratnom periodu. I onda se taj Savez razvijao i jačao. A onda su došle ove naše, nesretne, devedesete, kada je ona velika zajednička država koju su partizani oslobodili, stvorili, gradili i izgradili nestala i u svim novonastalim državama, nekad republikama, nastali su, transformisali se savezi koji su se oslonili na ono što je bilo prije. Međutim, vrijeme je učinilo svoje i broj partizana, onih koji su stvorali i zbog kojih je stvaran savez, se smanjio, tako da smo mi danas poštovaoci te ideje njeni baštinici. Mi u Bosni i Hercegovini možemo na prste dvije ruke prebrojati još uvijek žive partizane i one koji mogu biti na bilo koji način aktivni. Zato je prije nekih petnaestak godina u naziv i statut i dodata odrednica da članovi Saveza mogu pored boraca biti i drugi antifašisti, te je tada našsavez dobio ime Savez antifašista i boraca NOR-a. Gotovo je sigurno da će u skoroj budućnosti to biti samo Savez antifašista. Dakle, savez onih koji na određen način slijede tradicije prethodnika, ali i promišljaju o fašizmu i antifašizmu u ovom vremenu. Ovo sve govorim da bih mogao reći da priča danas o antifašizmu nije priča o prošlosti, nije priča o historiji, nego je priča o sadašnjosti i budućnosti. Naravno, crpeći ideje, snagu i nadahnuće iz onoga što baštinimo.

A imamo šta baštiniti.

Valja reći da su jedino, jer to nam je zajedničko naslijeđe, jugoslovenski narodi, dakle i bosansko-hercegovački narodi, kao dio tog širokog antifašističkog pokreta stvorili u Drugom svjetskom ratu Narodno-oslobodilačku vojsku i jedini u Evropi od porobljenih naroda kao snažna oružana sila bili na strani sila pobjednica nad fašizmom 1945. godine. Svi drugi narodi u Evropi imali su neke male pokrete otpora, a vlasti su im uglavnom bile u nekakvim, hajde ta tako kažem, koalicijama sa fašizmom i nacizmom. Tako da imamo čime da se ponosimo i imamo čime, upotrijebiću jednu riječ koja je malo grublja, i da prkosimo Evropi kad nam natura raznorazne stvari. Za razliku od mnogih njih, mi smo bili 1945. godine na strani pobjednika, a oni su sarađivali i sa Musolinijem, i sa Hitlerom i imali razne kvislinške tvorevine na tlu Evrope.

To ne smijemo zaboraviti.

Zato je jako važno da crpimo iz toga sjećanja snagu.

Ko je iznio taj period 1941. do 1945. godine, ko je iznio tu revoluciju, ko je iznio antifašistički pokret?

Mladost. Mladi ljudi, mladi ljudi sa osamnaest, devetnaest, dvadeset godina bili su heroji. I nisu svi bili intelektualci, ni visoko obrazovani, bilo je radnika, bilo je polupismenih, bilo je zemljoradnika, ali patriota, ljudi koji su voljeli svoju zemlju, voljeli sve one koji žive u toj zemlji, a to, u suštini, jeste antifašizam. Oni su se borili protiv onih koji su napali zemlju. Ne zaboravimo 1945. godine, dakle na kraju rata, Bosna i Hercegovina je imala oko 80 % polupismenih i nepismenih stanovnika. Danas imamo više akademika koji hodaju Bosnom i Hercegovinom, članova raznih Akademija, nego što smo tada imali fakultetski obrazovanih ljudi. Ali taj elan pobjede, ta ljubav prema državi, napravila je, recimo, 1947. godine veoma značajnu prugu. Mladost  je rukama, krampovima, bez ikakvih mašina, sagradila prvu prugu normalnog kolosijeka u Bosni i Hercegovini, prugu Šamac-Sarajevo, i to je i danas u Ginisovoj knjizi kao svjetski rekord u brzoj gradnji pruga. Da bi razumjeli šta to jeste, evo konkretnog primjera. Danas je 27 godina od našeg, ovog posljednjeg rata, u kojem smo se takođe borili protiv fašizma, a na toj pruzi, sačuvana je, još u potpunosti nije normalizovan saobraćaj, a sagrađena je za 7 mjeseci te 1947. godine.

Dakle, negdje nešto dobro škripi.

Zato je važno da vi mladi ljudi znate šta jesu ideje antifašizma, ali i da znate prepoznati danas moderne oblike fašizma. Dakle, fašizam u Evropi je nastao u Italiji početkom dvadesetih-tridesetih godina, a onda nacizam u Njemačkoj, i krenuli su u osvajanje svijeta. Pobjeđeni su zajedničkim snagama 1945. godine. Danas više nema Adolfa Hitlera, nema više Benita Musolinija, nema ni ovih naših, kad kažem naših to je pod navodnicima, Ante Pavelića, Draže Mihailovića i raznih handžar divizija i drugih gluposti koji su se borili protiv onih koji su krvarili za domovinu.

Dakle, mi ne bijemo bitke protiv njih. Te bitke su Titovi partizani 1945. godine dobili i poslije pokazali zašto su bili bitke, ali oko nas danas niču mali fireri, mali Hitleri, mali Musoliniji, Draže, Ante, i ne znam ko sve ne i kako da ih sve nazovem.

Valja nama danas naučiti ko su oni, da nam svake godine ne bi iz Bosne i Hercegovine nestajao jedan grad, a nestaje vaša generacija. Vi odlazite. Evo prije dva-tri dana, mala paralela šta to znači, sam čuo, u jednoj mjesnoj zajednici, ja sam iz Mostara inače, u jednoj mjesnoj zajednici u okolini Mostara, gdje je do rata živjelo 4 hiljade i pet stotina stanovnika, imali su svoju osmogodišnju osnovnu školu i radila je u punom kapacitetu, ove školske godine u prvi razred osnovne škole upisala su se dva učenika.

To je fašizam. Neko je one koji su tamo živjeli poslije rata otjerao, poslije onog ratnog su se vratili, obnovili kuće, taj dio nikad bolje i ljepše nije izgledao, međutim kuće su danas puste, tamo nema svjetla, eventualno neka služi kao vikendica, a ljudi su u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Irskoj i tako dalje. I tu nema novog povratka.

Da se vratimo na ono odakle smo krenuli. Kad govorimo šta su kod nas korjeni antifašizma, dakle to je  Drugi svjetski rat, narodno-oslobodilačka borba. Najveće borbe, najžešće borbe, najduži period period ratovanja u Drugom svjetskom ratu na prostoru ex Jugoslavije desio se u Bosni i Hercegovini. Od sedam neprijateljskih ofanziva pet je bilo isključivo u Bosni i Hercegovini, još jedna dijelom i u Bosni i Hercegovini. Samo je prva, Kadinjača, gdje je izginuo Radnički bataljon, bila u Srbiji. Ovdje su vođene najkrvavije borbe i narodi Bosne i Hercegovine dali su značajan udio u borbi za slobodu, u borbi protiv fašizma u tom periodu. I onda kada je stvarana ideja o novoj državi 1943. godine, bio je plan da se Bosna i Hercegovina ne proglasi republikom ravnopravnom drugim republikama u budućoj federaciji. Jedna ideja je bila da se podjeli između Hrvatske i Srbije, bila je ideja da bude pokrajina u okviru Srbije ili Hratske i treća, koja je bila dominantna, bila je ideja da bude pokrajina u sastavu federacije i direktno vezana za nju. Da je to tako realizovano mi danas ne bismo imali na osnovu čega govoriti o samostalnoj državi, ne bismo 1992. godine imali na osnovu čega održati referendum, odnosno ne bismo imali na osnovu čega proglasiti nezavisnost. I ko zna šta bi bilo sa nama i u kojoj državi bismo bili i kako bi se osjećali kao građani neke druge države. No, krajem juna, poslije čuvene bitke na Sutjesci, Vrhovni štab sa Maršalom Titom odmarao je u selu Plahovići, u okolini Kladnja. Oporavljali su se nakon tih teških borbi i planirali zasjedanje AVNOJ-a. Tri prekaljena bosansko-hercegovačka revolucionara, Rodoljub Čolaković iz Bijeljine, Pašaga Mandžić iz Tuzle i Avdo Humo iz Mostara došli su do Vrhovnog štaba da pitaju šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom, jer se nisu slagali sa ova tri prijedloga. Razgovarali su sa ljudima zaduženim za to, da vam sada ne nabrajam imena, nije to toliko ni važno. Nisu bili zadovoljni razgovorom jer je prevladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina treba da bude pokrajina. Bili su nezadovoljni i otišli su kod Tita. Iznijeli mu svoj plan, svoje negodovanje, svoje argumente i Tito je rekao: Narodi Bosne i Hercegovine su svojim životima platili najskuplji danak za našu buduću slobodu. Primili su nas kao svoje najrođenije, zaslužili su da budu ravnopravni sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom...Idite, spremajte Zemaljsko vijeće. I poslije toga se desio ZAVNOBiH i zasjedanje u Mrkonjić Gradu što je u Jajcu na AVNOJ-u potvrđeno i dobilo međunarodni legitimitet. Dakle, da nije bilo upornosti ove trojice naših, danas tako reći zaboravljenih, heroja, umnih ljudi, mi danas ne bismo pričali u Bosni i Hercegovini i ovog skupa vjerovatno ne bi bilo. Zato obilježavamo Dan državnosti 25. novembar. Ali, mnogi će reći, koji negiraju antifašističku borbu naroda Bosne i Hercegovine, oni kažu: Pa to u Mrkonjiću nije ništa važno bilo, bio neki obični sastanak.

Drugi će reći: Da, tu je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, ali neće otići u Mrkonjić Grad i neće pomenuti Rodoljuba Čolakovića, Avdu Humu, Pašagu Mandžića i Titove partizane, niti antifašiste.

A jedno bez drugog ne može. Dakle, da nije bilo antifašističkog 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu ne bi bilo 29. februara i 1. marta 1992. godine. Drugim riječima ne bi bilo samostalne Bosne i Hercegovine i ne bi bilo ovakvog, kakav smo imali, odbrambeno-oslobodilačkog rata u kojem smo ponovo krvarii za slobodu.

To su korjeni, a i ovaj posljednji rat je bio nastavak, da se ona ideja, neostvarena 1943. godine i od Tita spriječena, obnovi.

Slijedeća stvar koja je jako važna za reći kada govorimo o antifašizmu je slijedeće: Stalno nam prišivaju i uporno ponavljaju da je antifašizam jednako komunizam. Nije tačno. Jeste tačno da je 1941. godine Komunistička partija Jugoslavije pozvala narode Jugoslavije na ustanak i u borbu protiv fašizma, ali 1941. godine Komunistička partija Jugoslavije bila je zabranjena. Njen rad je bio zabranjen u Kraljevini Jugoslaviji. Ja volim doslovno tako reći: Svaka budala mogla je upucati bilo kojeg komunistu na ulici i da za to ne bude kažnjen, da bude čak nagrađen, jer ovi su u ilegali. A te 1941. godine bilo je, u čitavoj, Kraljevini Jugoslaviji, dakle od Slovenije do Makedonije, 12.800 članova Partije, i bilo je još 60 hiljada SKOJ-evaca. To su mladi ljudi koji su se pripremali da budu članovi Partije. Dakle, otprilike 72-73 hiljade u čitavoj Jugoslaviji. Zabranjeni, u ilegali i jedina komunikacija bila je preko kurira. Sve drugo je bilo nemoguće. Oni su uspjeli svojim pozivom, svojim poštenjem, svojom idejom, tim proglasom idemo u borbu za slobodu, idemo u borbu za jednakost i ravnopravnost svih i svugdje, idemo za socijalnu pravdu, dići narod i u partizansku vojsku skupiti preko osam stotina hiljada, dominantno mladih ljudi, Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca, Makedonaca, Muslimana, Roma, Jevreja, Albanaca, Nijemaca, Italijana i da dalje ne nabrajam, i svi su bili, prije svega, partizani, proleteri, antifašisti, borci za slobodu, a privatno su bili ovo drugo što nam se danas nameće kao prvo i jedino važno. I svi su bratski ginuli.

Ima jedan sjajan primjer koji o svemu tome zorno svjedoči. Kad su bile 1945. godine početne borbe za oslobođenje Sarajeva, to je opština Hadžići, ranjen je jedan partizan, teško ranjen. Ide da mu pomogne, pod mitraljeskom paljbom je to mjesto na kojem leži ranjeni drug, ide da mu pomogne bolničarka, ako se ne varam, Ljubica. Sad ću reći ono što u to vrijeme nije bilo bitno, ali danas je bitno kao primjer, Ljubica Srpkinja. Stiže do njega, ali pogađa i nju metak, gine. Za njom trči Zdenka, Hrvatica. Pogađa i nju metak, gine i ona. Treća juriša Emina iz Počitelja, gine i ona. Njih tri u pokušaju da spase teško ranjenog druga padaju jedna preko druge. Sahranjene su zajedno, taj spomenik je obnovljen. Izvinite, emotivan sam, i to je mjesto na kojem možemo sve ovo pročitati, ali to je primjer koji treba pamtiti, to su priče koje jesu priče iz prošlosti, ali koje jesu nadahnuće za naše borbe. Danas nas uče da su nam Emina, Ljubica i Zdenka one tamo, zavisno sa koje strane su naši. Kad se ovdje gledamo svi smo isti i da uđe stranac, da se predstavimo bilo kojim imenom neće imati sumnju. Zato učimo iz žrtve mladih ljudi, jer ove tri djevojke su imale od 18 do 20 godina. Osamnaest do dvadeset godina. I kad su potrčale svaka od njih sigurno je, 90 % bila uvjerena, da se neće spasiti, ali je imala ideju slobode. Sanjala je san o slobodi, o jednakosti, o ravnopravnosti, jer ne zaboravimo, kad su one trčale u ovoj zemlji žena je bila osoba trećeg reda, nije imala ni pravo glasa, niko je ni za šta nije pitao. U Narodno-oslobodilačkoj borbi odmah od  1941. godine, od formiranja prvih jedinica, žene su bile ravnopravne muškarcima, imale jednaka prava. Avgusta 1945. godine, a zemlja je službeno oslobođena 15. maja 1945. godine, dakle avgusta 1945. godine, u toj novoj, razrušenoj, zemlji, kako Desanka Maksimović reče u jednoj pjesmi, u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, u zemlji polupismenih i nepismenih ljudi, žena je službeno dobila pravo glasa. Šta to znači, valja samo napraviti poređenje. Švicarska, koja je uzor za mnoge stvari diljem svijeta, pravo glasa je ženi dala 1971. godine. Naši antifašisti su to uradili 1945. godine.

Zato se mi sjećamo prošlosti. Zato hoćemo da se nadahnemo tim kako bi danas mogli da nastavimo tamo gdje su mnogi procesi zaustavljeni devedesetih godina. Ne da bi vraćali sistem. Neke stvari su neumitno prošle. Ne pričamo mi o obnovi nikakvih starih država i starih sistema, ali o obnovi vrijednosti da. Danas je nezamislivo da vi idete u školu i da je sve besplatno, da idete na fakultet i vaša je jedina zadaća da učite, ne plaćate ništa. Danas ja, ako se razbolim u Mostaru, moram na razne komisije da bi otišao na pregled u Sarajevo. Prije je bilo dovoljno da kažem doktoru, mom doktoru, ja bih, na primjer, na Rebro u Zagreb, slijedi uputnica, putni troškovi, treba li pratilac ili ne treba i idem. Ne kažem da se danas baš tako mogu vratiti stvari, ali ne trebamo sve srušiti. Hajdemo učiti iz onoga što je dobro, dakle, u tom antifašističkom pokretu koji je ovo stvorio i mnoga druga dobra, bilo je, rekao sam 12800 članova Komunističke partije Jugoslavije i 60000 mladih, a vojska narasla na 800 hiljada partizana. To su činjenice.

Kažu nam vi ste komunisti, komunjare i kako sve nas zovu. Vjećnik ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu bio je, recimo, imam Omer Maksumić iz Konjica. Imam sigurno nije bio komunista. Bio je pop Vlada Zečević, takođe sigurno nije bio komunista. Recimo Nurija Pozderac, kojeg mnogi pamte, bio je podpredsjednik AVNOJ-a.

Zašto pominjem Nuriju Pozderca?

Nurija Pozderac je bio član, prije Drugog svjetskog rata, Jugoslovenske muslimanske organizacije i kada je 1941. godine proglašena Nezavisna država Hrvatska, u čiji sastav su uključili čitavu Bosnu i Hercegovinu, predsjednik te Jugoslovenske muslimanske organizacije je pristao da bude Pavelićev doglavnik i da uđe u ustašku vlast. Onda je došao kod Nurije, u Cazin, da mu kaže  da su planirali da on bude jedan od ministara u toj vladi ustaške nove tvorevine. Nurija je to odbio, ovaj mu je rekao razmisli, dao mu par dana, međutim njegova reakcija na to bila je da se poveže sa nekim ilegalcima i ode u partizane.

Šta je tu važno?

Nurija Pozderac je smrtno ranjen na Sutjesci 1943. godine i tamo je od tih rana umro. Do zadnjeg časa, dok je disao, klanjao je svih pet vakata namaza. Istinski vjernik, bio partizan i nikom nije smetalo što je podpredsjednik AVNOJ-a. Pop Vlada Zečević je poslije bio ministar u vladi i nije nikad bio komunista. Tako da antifašizam nema pravo niti jedan politički subjekt, ni ranije ni danas, svojatati. Može da se uključi, može da podržava, može da daje doprinos, ali antifašizam je opštenarodno dobro, dobro svih nas, tekovina i stečevina svih nas, ali i obaveza svih nas da damo svoj doprinos u ovovremenoj borbi za antifašističko bosanskohercegovačko društvo. Jer da se ne lažemo mi danas po svim uzusima onog šta jeste fašizam, moderni fašizam, živimo klasično neofašističko ili neonacističko društvo. Nama su ti mali fireri ušli u sve organe vlasti, od mjesne zajednice do Predsjedništva države. Tu nema, nema dilema. Navikli smo se na brojne pojavne oblike fašizma da više i ne primjećujemo da to jeste fašizam.

Šta su dvije škole pod jednim krovom?

Segregacija.

Šta je segregacija?

Fašizam.

Hajdemo dići glas protiv toga. Svi. Ne pojedinci. Sve što je segregacija, odvajanje ljudi je fašizam. Taj model je dugo egzistirao u Južnoafričkoj republici, tad su istina dijelili bijele i crne, prepoznajimo to i imenujmo pravim imenom. Imate praksu prihvatanja izraza kao što su: Mi i oni, a pri tom mislimo na određene grupacije, narode, religije i tako dalje. Čim to prihvatimo već smo na skliskom terenu. Znate, ja dolazim iz Mostara, a nije Mostar jedini slučaj kod nas, imate primjer da je ušlo u riječnik, u Mostaru, jer nama je ta ratna linija išla središnjom gradskom ulicom, ta linija je bila tvrđa od međunarodne granice između dvije države, i dan danas, 27 godina poslije rata: Jesi li prelazio tamo? Jesi li bio na onoj strani?

Ne govori se više o mahalama, o kvartovima, govori se o našoj i njihovoj strani. Čim smo na tom polju mi smo debelo u području koje miriše ili smrdi na neofašizam, neonacizam, na podjele i tako dalje.

Nemamo pravo u ovom vremenu pristajati na to.

Bar imajmo svijest da je to nešto što je neprimjereno ovom vremenu, a pogotovo je neprimjereno bosansko-hercegovačkom društvu koje je toliko isprepleteno, toliko je zajedničko da je priča o stranama besmislena. Ja mislim, možda se sada mogu naći podaci, ali kada bi istinski istražili bliže porijeklo stanovništva danas, vjerujem da mi danas nemamo porodicu u Bosni i Hercegovini koja je etnički čista 100 %, bez obzira šta mi pričali. Ako to jeste tako, kad pljujemo protiv tamo nekog, hajdemo se sjetiti da pljujemo i protiv dijela familije, a to baš nije lijepo. Mi smo mala zemlja, svi skupa smo jako malobrojni, mi smo zapravo kad gledamo u nekim širim okvirima svi jedna familija koju je neko iz nekih svojih ličnih interesa malo zaludio.

Hajdemo se vratiti sebi.

Antifašizam je nada, antifašizam je šansa, antifašizam je borba za čist zrak, za očuvanje rijeka, borba za ekologiju je antifašizam, borba za radna mjesta je antifašizam, jer ko god na bilo koji način hoće da mi ugrozi moj život u punom kapacitetu ušao je u područje novih, modernih oblika fašizma. Moramo to razumijevati, antifašizam nije priča o Drugom svjetskom ratu i borba protiv ondašnjih fašista. Antifašizam jeste struktura, pokret koji se nadahnjuje onom snagom, jer kako se ne nadahnuti Zdenkom, Ljubicom i Eminom i kako ne biti ponosan da su takve tri djevojke živjele na našim prostorima, disale isti zrak koji i mi dišemo, a bile  tako hrabre i vjerovale u nešto što će doći.

Mi to danas imamo. Hajdemo se na ovim idejama, toj snazi, nadahnuti, da to što imamo sačuvamo, oplemenimo i napravimo boljim, a tada će ova zemlja biti sretna, tada ćete vi živjeti bolje, nećete se školovati za biroe za zapošljavanje ili za inostranstvo nego će fabrike čekati vas i moliti vas da radite, a vi biti sretni. Škole neće biti sa dva đaka nego bar sa po dva razreda, jer samo tako, u sretnoj zemlji, u antifašističkom društvu u širem smislu riječi, biće i porodica, biće i djece, biće smijeha, biće prosperiteta.

Hvala i živjeli.