MI MOŽEMO

 

/Obraćanje na svečanosti povodom 79. godišnjice oslobođenja Stoca od fašizma u Drugom svjetskom ratu, subota, 28. oktobar 2023. godine/

 

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini i prije svega svim Stočankama i Stočanima čestitam Dan oslobođenja Stoca od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Važan je ovo dan koji nas je okupio, ali ja mislim da mi nismo danas ovdje prvenstveno zbog onih koji su Stocu 1944. godine donijeli slobodu.

Oni su nas okupili, ali ja mislim da mi danas jesmo i moramo biti ovdje prvenstveno zbog nas. Oni koji su donijeli slobodu 1944. godine u Stolac učinili su sve što su mogli. Neki su dali živote, neki su protutnjali sa svojim brigadama i sa 29. Hercegovačkom udarnom proleterskom divizijom do Trsta. Donijeli slobodu Ljubljani i Postojini i tako dalje, i tako dalje.

Oni su sve uradili. I hvala im na tome, ali ja mislim da je jako važno da se mi danas svi upitamo: Šta mi danas možemo uraditi, u ovom vremenu, u našoj antifašističkoj  borbi.

Nije dovoljno da se samo sjećamo i pričamo o prošlosti. Mi danas u Bosni i Hercegovini, da ne širim dalje preko granice, živimo jedno klasično neo fašističko društvo. Nosioci takvih ideologija, pojava, aktivnosti ušli su nam u sve organe vlasti. Dok mi pričamo o 1944, 1945, 41, 42. i 43. godini oni rastu, razvijaju svoje aktivnosti i stvaraju nove, male, ja volim reći, male firere.

Hajdemo se mi sjećati onoga što je bilo, ali kao nadahnuća, kao inspiracije, i onda krenimo u naše, ovovremene, bitke, koje ne moraju i ne trebaju biti oružane, ali i tako možemo puno toga uraditi kako bi ovo društvo koje živimo promijenilo svoj izgled i bilo mnogo prosperitetnije i bolje i bilo onakvo kakvo zaslužujemo. Dakle, jedno moderno antifašističko društvo dvadesetprvog vijeka.

Kada o ovim stvarima govorim, pa i danas sam to čuo od nekih tu prisutnih, često dobijem dva pitanja ili dvije konstatacije. Jedna je: Kako ćemo mi, stari smo, i druga je: Ne možemo ništa, nema mladih.

Ja mislim da nismo stari, bez obzira koliko imamo godina. Volim navesti jedan primjer. Kada je u partizane iz Zagreba otišao Vladimir Nazor bio je slabašnog zdravlja i u poznim godinama. Čuvalo ga je i pazilo konstantno dva, četiri, pet drugih partizana, ali je pregazio i Neretvu i Sutjesku i došao do slobode. Naravno, nije ni tada nosio pušku, pisao je. Mogao je, istina ostati, i u Zagrebu pisati, ali njegova pojava među tom mladosti bila je ogromna inspiracija. I ljudi su dolazili u partizane i zbog njega i zbog njegove riječi.

Dakle, mi moramo raditi na motivaciji onih mlađih i služiti svojim primjerom, a ne kukati da ne možemo.

Možemo.

Ako je mogao u ono vrijeme, onim stazama, Vladimir Nazor, nema niko od nas pravo da kaže: Ne mogu, ako misli dobro ovoj zemlji i njenim narodima i ako misli na budućnost.

Druga stvar, stalno mi govore ovo: Nema mladih.

Kao odgovor volim jedan primjer koji ponavljam, dosadan sam onima koji me češće čuju, ali je sigurno sjajan primjer. Kada je 4. jula 1941. godine zasjedao Politbiro KPJ u Beogradu, u Ribnikarovoj kući, Ivo Lola Ribar je imao 25 godina. Bio ubjedljivo najmlađi na skupu. Ove godine ćemo obilježiti 80 godina od njegove smrti. Njemu je dat zadatak, da pored svih tih starijih mudrih glava, napiše proglas narodima Jugoslavije za dizanje ustanka. Ivo Lola Ribar je napisao i taj proglas je otišao širom Kraljevine Jugoslavije. I narod se odazvao na poziv.

A sada, hajde, sjetimo se kakav je naš odnos, odnos ovog društva, prema našim dvadesetpetogodišnjacima.

Imamo li takvo povjerenje u njih?

Ili im kažemo: Hajde mali sjedi i šuti dok mi... mi ćemo to odraditi.

Ja mislim da se moramo mijenjati, ne baviti se prošlošću, inspirisati se prošlošću, ali prepoznavati moderne oblike neo fašističkog, neo nacističkog i inih loših djelovanja, kako bi naučili kako se boriti protiv toga. Ako to ne uradimo biće nas sve manje i manje na ovakvim skupovima i ovo će biti okupljanje starih koji žive u prošlosti, a antifašizam nije priča o prošlosti.

To je priča o sadašnjosti i priča o budućnosti.

Da bi to bilo tako, mi se moramo mijenjati, djelovati i ići u akciju. Nema kabinetskog, facebook, tastatura antifašizma.

Akcija!

Akcija u kojoj ćemo prevazilaziti sve razlike koje nam ovi kontra nas nameću. I Titovi partizani 1941. godine nisu svi isto mislili. Imali su bezbroj razlika, ali su se okupili oko stvari koje su im zajedničke.

Sloboda, jedinstvo, zajedništvo, socijalna pravda.

Sve to i danas nama fali na teritoriju cijele države. Nemamo sve to svi na cijelom teritoriju države Bosne i Hercegovine. Okupimo se oko toga, svi, bez obzira na ostale razlike, u jedinstven antifašistički svenarodni front za bolju budućnost ove zemlje. Ako to uradimo, bez obzira na njihovu bahatost, bez obzira na njihovo učešće u vlasti, bez obzira na sve što imaju, jači smo jer nas je mnogo više, ali smo previše fini.

Govorimo, djelujmo na terenu i biće ovakvih skupova sa puno više sreće, puno više zadovoljstva i sa puno, puno više mladih ljudi koji će onda prihvatiti sve ovo na pravi način i razvijati u nezaustavljivu snagu.

Smrt fašizmu !